Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4683/17 („AGROPRODUKT“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4683/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4683/17, rješavajući apelaciju „Agroprodukta“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Agroprodukta“ d.o.o.
Gradiška.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 077704 16 Rev od 27. jula 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, „Agroproduktu“ d.o.o. Gradiška u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Agroprodukta“ d.o.o.
Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 077704 16 Rev od 27. jula 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Agroprodukt“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 077704 16 Rev od 27. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 862/15 od 20. jula 2016. godine, rješavajući apelacije Adema Salčina i dr. (kojom odlukom je, između ostalih, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 1234/16, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je podnio protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 077704 15 Pž od 23. decembra 2015. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Viši privredni sud, Vrhovni sud, Okružni privredni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. decembra do 18. decembra 2018. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 25. januara 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga.
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 077704 10 Ps od 25. maja 2015. godine obavezana je tužena, Vlada Republike Srpske - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz Banje Luke da apelantu na ime izmakle dobiti isplati iznose za periode (od 2009. do 2014. godine) i sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.245.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana. Tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant tražio isplatu duga u iznosu od 2.240,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. juna 2008. godine, kao i zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.
8. Okružni privredni sud je uvidom u Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta (u daljnjem tekstu: Ugovor o zakupu), zaključen 10. juna 2008. godine pod brojem 04/1-012- 1019/08 od 8. maja 2008. godine između apelanta i tužene, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je tužena apelantu dala u zakup poljoprivredno zemljište, bliže opisano u članu 1 Ugovora, ukupne površine 107.899 m2, radi obavljanja povrtlarske proizvodnje (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) na period od osam godina uz ugovorenu zakupninu u iznosu od 2.450,91 KM godišnje. Članom 8 predmetnog ugovora tužena kao zakupodavac se obavezala da apelantu kao zakupoprimcu omogući nesmetano korišćenje navedenog zemljišta za namjenu određenu tim ugovorom i da apelanta najkasnije u roku od 30 dana uvede u njegov posjed o čemu je trebalo da bude sačinjen poseban zapisnik. Članom 9 ovog ugovora predviđena je situacija kojom tužena može otkazati ugovor, dok je članom 10 regulisano u kojim situacijama Ugovor prestaje da važi. Međutim, taj sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza proizilazi da niti je tužena otkazala Ugovor o zakupu, niti je navedeni ugovor prestao da važi. Iz iskaza svjedoka Svetlane Lazić (člana komisije tužene za uvođenje apelanta u posjed predmetnih nekretnina) utvrđeno je da apelant nije nikad uveden u posjed navedenih nekretnina, jer su se u posjedu tih nekretnina nalazila treća fizička lica. Navedeno proizilazi i iz opomene pred tužbu apelanta protiv tužene od 22. januara 2010. godine iz koje, takođe, jasno proizilazi da predmetni ugovor nije nikad realizovan, te koji je Vlada tužene tek 4. septembra 2014. godine stavila van snage Odlukom broj 04/1-012- 2-1994/14 od 4. septembra 2014. godine, dakle, po ocjeni tog suda, nakon isteka perioda za koji apelant potražuje naknadu. Prema tome, Okružni privredni sud je utvrdio da tužena svoju ugovornu obavezu nije ispunila, dok je apelant svoj dio obaveze koji se odnosi na uplatu prve jednogodišnje zakupnine ispunio. U ovakvoj situaciji taj sud smatra da je apelant, u smislu odredbe člana 124 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), bio ovlašćen tražiti ispunjenje ugovorne obaveze (što je nekoliko puta u neformalnim kontaktima sa članovima komisije i pokušao) ili raskid ugovora, ali da u svakom slučaju, po ocjeni tog suda, apelant ima pravo na naknadu štete. Naime, Okružni sud smatra da se šteta na koju apelant ima pravo odnosi na izmaklu dobit u smislu odredbe člana 155 u vezi sa članom 189 ZOO, jer je apelant zaključenjem predmetnog ugovora trebalo da dobije u posjed nekretnine na kojima je mogao očekivati ostvarenje dobiti u iznosima koje je obračunao vještak ekonomske struke. Šteta koju je apelant zbog neispunjenja ugovorne obaveze tužene pretrpio je, po mišljenju ovog suda, u toku postupka dokazana kada su u pitanju obračunati iznosi izmakle dobiti za svaku pojedinu godinu za koju je vještak ekonomske struke uradio obračun, jer je apelant predmetni ugovor zaključio sa namjerom obrade i prozvodnje „krastavčića“ (u daljnjem tekstu: predmetnih proizvoda) za koje je već imao dogovoren plasman na inostrano tržište. Dio apelantovog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje iznosa plaćenog na ime jednogodišnje zakupnine sud je odbio smatrajući da je traženjem izmakle dobiti i sam apelant pošao od pretpostavke da je svoju ugovorenu obavezu bar u jednom dijelu ispunio, a kako nije tražio raskid ugovora a da i dalje traži izmaklu dobit i za godine koje slijede, smatra da nema pravo na vraćanje datog po osnovu ugovora koji nije raskinut. Prema tome, kako je apelant dokazao postojanje dogovora u vezi sa plasmanom proizvoda (krastavaca) koji su trebali biti isporučeni krajnjem kupcu na inostrano tržište, troškove za nabavku neophodnih materijala za proizvodnju, visinu dobiti koju je mogao ostvariti, to je taj sud na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke obavezao tuženu da apelantu isplati iznose kao u izreci presude. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 385, 386 stav 1 i čl. 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)
9. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 077704 15 Pž od 23. decembra 2015. godine žalbu tužene uvažio i presudu Okružnog privrednog suda od 25. maja 2015. godine preinačio u pobijanom dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva (stav 1 izreke), tako što je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelant je, takođe, obavezan da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 4.800,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen.
10. U obrazloženju presude je navedeno da tužena žalbenim navodima pobija pravilnost i zakonitost osporene presude u smislu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Viši privredni sud je utvrdio da nije sporno da svaki ugovor stvara prava i obaveze za obje ugovorne strane, kako je to propisano odredbom člana 148 ZOO, odnosno da je apelantova obaveza bila da tuženoj plaća godišnju zakupninu, dok je obaveza tužene bila da apelanta uvede u posjed predmetnih nekretnina. Iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant platio godišnju zakupninu tuženoj, ali da tužena nije ispunila svoju obavezu uvođenja apelanta u posjed predmetnih nekretnina. Pri tome taj sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je tražio ispunjenje ugovora od tužene, uvođenja u posjed predmetnih nekretnina, a što je, po ocjeni tog suda, bila njegova primarna obaveza primjenom odredbe člana 124 ZOO, niti je podnosio zahtjev za raskid predmetnog ugovora u kom slučaju bi tužena bila dužna da mu vrati nesporno uplaćenu zakupninu za jednu godinu. Prema tome, Viši privredni sud smatra da apelant ničim nije dokazao šta je preduzeo sa svoje strane da uđe u posjed predmetnih nekretnina, odnosno šta je preduzeo da smanji štetu. U vezi s tim, taj sud je dalje ukazao da se, prema odredbi člana 189 stav 3 ZOO, kod visine izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a to znači da je apelant morao dokazati da bi po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati takvu dobit u iznosu koji je utvrdio vještak ekonomske struke Miodrag Zeljković. Dakle, u smislu odredbe člana 189 stav 3 ZOO a u vezi sa članom 155 citiranog zakona, taj sud je ukazao da se prilikom procjene izmakle dobiti uzima u obzir samo onaj dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari a što je spriječeno štetnikovom radnjom, odnosno propuštanjem. Prema tome, nisu bitne subjektivne procjene i želje oštećenog za nastupanje koristi, već se, po ocjeni tog suda, priznaje samo onaj dobitak koji se s obzirom na objektivne okolnosti mogao osnovano očekivati, koja se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju s obzirom na redovan tok stvari. Dakle, taj sud smatra da se izgubljena dobit može priznati samo kada je sasvim sigurno da bi bila ostvarena da nije bilo štetnikove radnje. Iz okolnosti konkretnog slučaja taj sud smatra da proizilazi da apelant nije ponudio niti jedan dokaz (a izjavio je da je na drugom zakupljenom zemljištu proizvodio predmetni proizvod „krastavčiće“ ili čak drugi povrtlarski proizvod), te koliku je zaradu imao prodajući te proizvode, a nesporno je da je imao zaključen ugovor o isporuci navedenog proizvoda samo za 2009. godinu. Prema tome, po ocjeni tog suda, apelant je bio u obavezi da dokaže koliki bi dobitak imao da je sijao povrtlarske proizvode na dodijeljenom predmetnom zemljištu. Dakle, po ocjeni tog suda, apelant u smislu odredbe člana 189 stav 3 ZOO je morao dokazati da je i prije spornog perioda (dakle, prije juna 2008. godine) proizvodio predmetne proizvode u količini za koju bi dobio vrijednost koju traži predmetnom tužbom, odnosno koja mu je dosuđena različito po godinama, te da bi na taj način prema redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati ostvarenje prihoda na isti način i u spornom periodu u visini od 179.966,94 KM. Prema tome, taj sud je žalbu tužene uvažio primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 3 ZPP, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe čl. 397 stav 2 i čl. 386 stav 1 ZPP.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 077704 16 Rev od 27. jula 2017. godine apelantova revizija je odbijena.
12. Vrhovni sud je naveo da je apelant izjavio reviziju protiv presuda drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, taj sud odluku drugostepenog suda smatra donesenom na temelju relevantnih propisa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije tražio ispunjenje ugovora, pa s obzirom da nije tražio ispunjenje osnovne obaveze da mu tuženi preda u posjed predmetno zemljište, već je tražio naknadu štete koju je, po ocjeni tog suda, moguće ostvariti samo pod uslovom da je traženo ispunjenje ili raskid ugovora, a što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj. Dakle, Vrhovni sud smatra da je apelant izostavio traženje i preduzimanje konkretnih pravnih radnji, da nije tražio ispunjenje ugovora, tj. osnovne obaveze tužene da mu preda u posjed predmetno zemljište, već je tražio naknadu štete. Prema tome, zahtjevu za naknadu štete, kao supsidijarnom zahtjevu u smislu odredbe člana 124 ZOO, nije prethodio zahtjev za izvršenje ili raskid ugovora, što u okolnostima konkretnog slučaja predmetnu tužbu čini neosnovanom. Imajući u vidu navedeno apelantova revizija se ukazuje neosnovanom, te stoga taj sud je primjenom odredbe člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te neopravdano dugom trajanju postupka. Smatra da je nesporno dokazao svu izmaklu dobit zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta koje mu je tužena dala na korišćenje po osnovu ugovora o zakupu, a u čiji posjed nije nikad uveden. Stoga, apelant smatra da šteta na koju je imao pravo se odnosi na izmaklu dobit zbog toga štoje zaključenjem navedenog ugovora mogao očekivati ostvarivanje dobiti u iznosima koje je obračunao vještak ekonomske struke. Dalje, apelant tvrdi da je tražio ispunjenje ugovora, jer je kontaktirao sa članovima komisije da ispune ugovor o zakupu i uvedu ga u posjed predmetnih nekretnina. Takođe, smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su bez osnova apelantovi navodi da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji, te da je zbog toga smatra da je apelacija neosnovana.
15. Viši privredni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih, pa predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni privredni sud, u pogledu apelantovog navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, ističe da je postupao u skladu sa odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i Planom rješavanja starih predmeta, dakle poštujući red zaprimljenih predmeta, zbog čega ove navode apelanta smatra neosnovanim sud, posebno imajući u vidu da se nije radilo o predmetu koji je po zakonu hitne prirode.
17. Tužena je navela da je predmetni postupak sproveden u skladu sa zakonskim propisima i pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kao i ocjenom izvedenih dokaza, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1, 2. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 077704 16 Rev od 27. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda od 27. jula 2017. godine, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta proizvoljne primjene materijalnog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant potraživao naknadu za izgubljenu dobit, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
A)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
28. U odnosu na apelantove navode da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tražio da se obaveže tužena da mu naknadi štetu zbog izmakle dobiti, jer tužena nije realizovala svoje obaveze iz Ugovora o zakupu, tj. jer nije nikad uveden u posjed predmetnih nekretnina. Ovakav zahtjev apelant je temeljio na činjenici da šteta na koju je imao pravo se odnosi na izmaklu dobit u smislu člana 155 a u vezi sa članom 189. ZOO, jer je zaključenjem navedenog Ugovora o zakupu sa tuženom mogao očekivati ostvarivanje dobiti u iznosima koje je obračunao vještak ekonomske struke.
31. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocjenjujući osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva i primjenom odredbe člana 124 ZOO usvojio apelantov zahtjev i obavezao tuženu da mu naknadi na ime izmakle dobiti iznose kao u izreci presude tog suda. Naime, Okružni privredni sud je zaključio da je apelant dokazao da mu je štetu pričinila tužena zbog izmakle dobiti, odnosno zbog nemogućnosti korišćenja predmetne nekretnine, jer tužena nije ispunila svoju obavezu uvođenja apelanta u posjed po osnovu Ugovora o zakupu. Za razliku od odluke prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud preinačio presudu tog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje, da je apelant u smislu odredbe člana 189 stav 3 ZOO kod ocjene visine izmakle dobiti bio dužan dokazati da bi po redovnom toku stvari mogao osnovano očekivati takvu dobit u iznosu koji je utvrdio vještak ekonomske struke. Dakle, taj sud smatra da je apelant bio dužan prema odredbi člana 189 stav 3 ZOO dokazati koliki bi dobitak ostvario da je predmetne proizvode sijao na dodijeljenom zemljištu za šta apelant nije ponudio dokaze, odnosno da bi na taj način prema redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati ostvarenje prihoda u visini koju potražuje tužbenim zahtjevom (179.966,94 KM).
32. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konačnom presudom donesenom u predmetnom postupku kod ocjene osnovanosti apelantovih revizionih navoda potvrdio presudu drugostepenog suda, zaključivši da je apelant pravo na naknadu štete u okolnostima konkretnog slučaja mogao ostvariti samo pod uslovom da je prethodno tražio ispunjenje ili raskid ugovora, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, već je tražio naknadu štete, što, po ocjeni tog suda, predmetnu tužbu čini neosnovanom.
33. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO) na kojim je utemeljena osporena presuda, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u odlučenju Vrhovnog suda na način na koji apelant nastoji prikazati u apelaciji. Takođe, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporena odluka u pogledu obrazloženja zadovoljava standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u njenom obrazloženju dao jasno i argumentovano obrazloženje na temelju kojeg je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pa je reviziju izjavljenu protiv odluke drugostepenog suda odbio kao neosnovanu. Stoga, Ustavni sud u osporenoj odluci Vrhovnog suda nije našao elemente proizvoljnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
35. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelant pokrenuo tužbom protiv tužene 25. januara 2010. godine koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 27. jula 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i šest mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji se s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, nezavisno od činjenice da je u predmetnom postupku sproveden veliki broj dokaza, uključujući i vještačenja vještaka ekonomske struke, ne može smatrati naročito složenim.
40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao nešto duže od sedam godina u kojem periodu su donesene tri presude. Ustavni sud upravo u prvostepenom postupku, bez obzira na broj izvedenih dokaza, uočava problem, jer je taj sud u predmetnom postupku donio odluku po apelantovoj tužbi tek nakon pet godina i četiri mjeseca (25. maja 2015. godine), što je, nezavisno šta je taj sud naveo da je predmet rješavao u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta, objektivno neprihvatljivo dug period, a što je ključno uticalo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je drugostepeni sud o apelantovoj žalbi odlučio u roku od šest mjeseci i 23 dana (23. decembra 2015. godine) a Vrhovni sud je o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude odlučio u roku od jedne godine i sedam mjeseci (27. jula 2017. godine) iz čega slijedi da su ti sudovi odlučivali u relativno primjerenim rokovima. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka posmatrana u cjelini ne zadovoljava kriterijume prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da činjenica da je u postupku izveden veći broj dokaza sama po sebi nije mogla uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud smatra da je upravo Okružni privredni sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
44. S obzirom na to da je postupak trajao sedam godina i šest mjeseci, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, te da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih prigovora u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je postupak trajao sedam godina i šest mjesec za šta odgovornost snosi Okružni privredni sud kojem je trebalo više od pet godina da donese prvostepenu presudu.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazložene svoje odluke u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba materijalnog prava (ZOO) na način kojim se ne ostavlja utisak proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava,a ustavni sud nije našao proizvoljnost u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević