Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1848/19 (M. Ć.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1848/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1848/19, rješavajući apelaciju Milorada Ćuluma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Ćulum protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 002449 18 Rev od 22. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Ćulum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bečeja, Republika Srbija, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 24. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002449 18 Rev od 22. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena (Federacija BiH) obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete na privrednim i stambenim objektima, na ime vrijednosti plodova sa poljoprivrednog zemljišta koje je tužena propustila da ubere za vrijeme trajanja nesavjesnog posjeda u naznačenom vremenskom periodu, kao i određeni novčani iznos na ime izgubljene dobiti za naznačeni vremenski period, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tokom 1997. godine tužena započela izgradnju poligona za borbenu obuku, nakon čega je Vlada Federacije BiH dana 14. maja 1998. godine donijela Odluku o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske Federacije BiH. Istom Odlukom je objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta u privatnom vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom, ali bez određivanja granica predmetnog terena. Vrhovni sud je naveo da je Vlada Federacije BiH 6. oktobra 1998. godine donijela Odluku kojom je ovlastila Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave po opštem interesu za eksproprijaciju prije nego što je i jedno rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno. Tužena je 6. novembra 2003. godine donijela Odluku o dopuni Odluke o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske F BiH, kojom prestaje opšti interes nad dijelom prostora poligona za borbenu obuku, koja je objavljena 24. novembra 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da su se predmetne nekretnine apelanta nalazile u okviru granica Središta za borbenu obuku Glamoč do 24. novembra 2003. godine, ali se nisu nalazile u okviru terena koji je označen kao tenkovsko strelište, i tužena nije vršila nikakve radove na njima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da se odgovornost tužene za nastalu štetu na objektima apelanta zasniva na odredbama člana 174. do 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je regulisana objektivna odgovornost od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza (iskaz vještaka građevinske struke Z.P., službena bilješka PU Glamoč od 6. jula 2000. godine, dopis MUP PU Glamoč od 7. jula 2000. godine i rješenje Službe za rješavanje imovinskih zakona Općine Glamoč od 6. maja 2002. godine), izveo pravilan zaključak o neosnovanosti zahtjeva iz razloga što je tužena dokazala da je do štete na objektima apelanta došlo krivicom SFOR-a, kao trećeg lica. Naime, tužena je dokazala da se nekretnine apelanta ne nalaze u okviru terena koji je označen kao tenkovsko strelište, te da su objekti uništeni zbog požara, kojeg tužena nije smjela gasiti bez odobrenja SFOR-a, a dijelom zbog vremenskih nepogoda, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije dokazana povezanost između uzroka štete i nastale štete na objektima apelanta, te da su se u smislu odredaba člana 177. ZOO ostvarile zakonske pretpostavke da se tužena oslobodi od odgovornosti za štetu na objektima apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen i zahtjev apelanta za naknadu štete po osnovu izmakle koristi (član 189. stav 3. ZOO), jer u konkretnom slučaju apelant tokom postupka nije dokazao koliko je i kako njegov pravni prednik radio na tom poljoprivrednom imanju do 1995. godine i koliku je zaradu svojim radom ostvarivao, niti je dokazao da je njegov pravni prednik ili on sam imao namjeru da se nakon 1995. godine vrati na svoje imanje i isto ekonomski iskorištava poljoprivrednom proizvodnjom, makar i angažovanjem tuđe radne snage, te da je u toj namjeri spriječen radnjama tužene.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da redovni sudovi nisu ispravno cijenili izvedene dokaze, te da su, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine, AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, AP-2026/17 od 11. oktobra 2017. godine i AP-5897/18 od 19. decembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1848/19 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio