Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/19 („Addiko bank“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-29/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-29/19, rješavajući apelaciju „Addiko bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Addiko bank“ a.d. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 040295 18 Gž od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Addiko bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Ćurlik advokat iz Banjaluke, podnio je 3. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 040295 18 Gž od 8. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezane su tužene (D.B. i K.B.) da solidarno isplate dug apelantu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tužene da mu na osnovu trasirane mjenice solidarno isplate mjenični dug. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je pravni prednik apelanta sa prvotuženom sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 10.000,00 KM, da su kao sredstva obezbjeđenja ugovorena dva žiranta (drugotužena i S.M.) i mjenica. Okružni sud je naveo da prvostepni sud utvrdio da je djelimično osnovan prigovor zastare, jer je vještak utvrdio da je posljednja uplata od strane tuženih učinjena 23. avgusta 2011. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen 27. februara 2016. godine, tako da sva potraživanja dospjela nakon 27. februara 2013. godine nisu zastarjela. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da tužene nisu ispunile svoje ugovorene obaveze zbog čega ih je u smislu odredbi čl. 1065. i 997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao na isplatu duga. Okružni sud je naveo da, suprotno navodima apelanta, prvotužena nije na glavnoj raspravi priznala tužbeni zahtjev, niti visinu duga, već je samo istakla da obaveze po ugovoru nije izmirila zbog lošeg imovinskog stanja, da ih ne spori, ali da i dalje nema mogućnost da ih ispuni. Okružni sud je naveo da bi priznanje duga od strane tuženih imalo procesno dejstvo ono mora biti izričito, odnosno tuženi moja izričito prihvatiti dug kao svoju obavezu, što u konkretnom nije slučaj. Osim toga, Okružni sud je naveo da, suprotno navodima apelanta, podizanje protesta mjenice ne dovodi do prekida zastare u smislu člana 81. Zakona o mjenici. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je kao početak roka zastarjelosti uzeo posljednju uplatu po spornom kreditu, jer je tom uplatom došlo do prekida zastare u smislu člana 387. stav 2. ZOO. Takođe, Okružni sud je naveo da je pravilnom primjenom odredbi člana 372. ZOO prvostepeni sud utvrdio da su sva potraživanja apelanta koja su dospjela prije 27. februara 2013. godine zastarjela, jer od dana posljednje uplate, pa do dana pokretanja izvršnog postupka nije bilo drugih radnji kojim bi se prekinula zastara. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud ispravno zaključio da je prigovor zastarjelosti djelimično osnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su sudovi ovaj spor trebali posmatrati kao mjenični spor, a ne kao spor po osnovu ugovora o kreditu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/19 („Addiko bank“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio