Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2602/19 (V.S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2602/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, , u predmetu broj AP-2602/19, rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. S.

protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 054039 18 Rev od 13. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojaković, advokat iz Doboja, podnio je 18. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 054039 18 Rev od 13. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačena je tužba kojom je apelant tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na određenoj nekretnini i pravo posjeda na drugoj nekretnini, a da se tuženi (Grad Doboj), kao pravni sljedbenik imovine Opštine Doboj i Medicinskog centra Doboj, obaveže da prizna i trpi da se apelant upiše kao vlasnik sa 1/1 i kao posjednik sa 1/1 na predmetnim nekretninama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju interes apelanta za podnošenje tužbe sastoji u pretpostavci da je on stekao pravo vlasništva na zgradi sa zemljištem u kojoj se nalaze samo predmetni stanovi čiji je vlasnik, a ne traži se utvrđenje prava koja je apelant već stekao na temelju ugovora o otkupu stana broj 1 (u prizemlju zgrade) i ugovora o kupoprodaji stana broj 2 (na spratu zgrade), pa su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da apelant, s obzirom na ta stečena vlasnička prava, nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, ali iz drugih razloga. Vrhovni sud je istakao da se sticanje, prenos, ograničenje i prestanak prava na nepokretnosti vrši upisom u katastar nepokretnosti u skladu sa članom 54. stav 1. Zakona o premjeru i katastru ( u daljnjem teksu: ZPK). Vrhovni sud je naveo da je imalac prava na nepokretnosti obavezan da podnese zahtjev za upis nepokretnosti i prava vlasništva u katastar nepokretnosti (član 63. ZPK), a prema odredbi člana 74. stav 1. ZPK od dana početka osnivanja katastra nepokretnosti, neće se sprovoditi promjene u katastarskoj evidenciji, zemljišnoj knjizi, i knjigama uloženih ugovora, a neriješeni i novi zahtjevi za upis promjena dostavljaće se Upravi i rješavaće se u postupku osnivanja katastra nepokretnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da će Komisija, u skladu sa odredbom člana 85. ZPK, ukoliko se u postupku izlaganja ustanovi da je sporno pravo vlasništva ili drugo pravo na nepokretnostima, stranku sa manje vjerovatnim pravom uputiti da kod nadležnog suda pokrene spor. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je uspostavljanje pravnog jedinstva zemljišta i zgrade u skladu sa članom 330. Zakona o stvarnim pravima u nadležnosti upravnih organa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da je osnivanje katastra, izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje vlasničkih prava na nepokretnostima u nadležnosti upravnih organa, te da samo ako se u tom postupku ukaže spornim pravo na nepokretnostima može se pokrenuti spor kod nadležnog suda. Vrhovni sud je ukazao da slijedom navedenog zahtjev iz tužbe ne spada u nadležnost suda, ta da je na takav zaključak bez značaja ukazivanje apelanta da za katastarsku opštinu Doboj (na čijem području se nalazi predmetna zgrada) još uvijek nije osnovan katastar nepokretnosti i da ta okolnost ne doprinosi drugačijem presuđenju.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, u suštini, nezadovoljan odlukama nižih sudova, a posebno ističe da katastar nepokretnosti za područje opštine Doboj ne postoji zbog čega je on onemogućen da upiše svoja prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2602/19 (V.S.) | Sudska praksa | Aktio