Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4222/17 (I. H.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4222/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4222/17, rješavajući apelaciju Ifeta Hukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ifeta Hukanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 023561 15 Rev od 1. augusta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 023561 14 Gž od 22.

septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 023561 13 P od 4. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ifet Hukanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 023561 15 Rev od 1. augusta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 023561 14 Gž od 22. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 023561 13 P od 4. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 8. maja 2019. godine od Vrhovnog suda, te 9. maja 2019. godine od Općinskog suda, Kantonalnog suda i od advokata Ante Petrušića kao zakonskog zastupnika u predmetnom postupku prvotužitelja Varteks d.d. Varaždin i drugotužitelja Šefika Sinanovića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 31. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud,Općinski sud i Advokatsko društvo Petrušić & Co dostavili su u periodu od 13. do 20. maja 2019. godine odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 023561 13 P od 4. jula 2014. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 1997. godine između Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta kao drugotuženog, te Rješenje Općinskog suda od 6. oktobra 1998. godine na osnovu kojega je izvršena zemljišno - knjižna provedba toga ugovora, bliže navedeno u stavu I izreke presude; utvrđeno je da je prvotužitelj vlasnik nekretnine –poslovnog prostora kojeg u naravi čine poslovni prostori (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), bliže navedeno u stavu II izreke presude sa preciziranim k.č. oznakama i površinama ; naloženo je brisanje upisa prava vlasništva apelanta na određenom poslovnom prostoru (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i prvotužene na preostalom dijelu nekretnine, te je naloženo prvotuženoj i apelantu da trpe upis prvotužitelja kao vlasnika i posjednika predmetne nekretnine sa dijelom 1/1, bliže navedeno u stavu III izreke presude; naloženo je prvotuženoj i apelantu da prvotužitelju predaju u posjed slobodne od stvari i osoba predmetnu nekretninu, sve bliže navedeno u stavovima IV, V i VI izreke presude. Istom presudom odbijen je prvotužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu prvotužena i apelant predaju u posjed nastrešnicu i da mu prvotužena preda u posjed predmetni poslovni prostor, sve bliže navedeno u stavu VII izreke presude, te je naloženo prvotuženoj i apelantu da tužiteljima nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. U istoj presudi doneseno je i rješenje kojim su odbijeni tužitelji sa prijedlogom za izdavanje sudske mjere osiguranja, bliže navedeno u izreci rješenja.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka pred prvostepenim sudom, geodetski vještak vršeći identifikaciju predmetne nekretnine, utvrdio da istu čini poslovni prostor koja se sastoji iz tri cjeline odnosno tri poslovna prostora na tri parcele (sada označene kao k.č. 446/3, k.č. 446/4 i k.č. 446/5) koje su nastale cjepanjem izvorne parcele (k.č. 446/1). Općinski sud je naveo da je između stranaka nesporna činjenica da su prvotužena i apelant zaključili kupoprodajni ugovor 1997. godine koji se pobija ovom tužbom, činjenica da je prvotužena istim ugovorom prodala apelantu predmetni poslovni prostor (izgrađen na k.č.446/3) i činjenica da je Općinski sud donio rješenje 6. septembra 1998.godine kojim je dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i prava korištenja na zemljištu za upotrebu predmetnog poslovnog prostora u korist apelanta.

7. Općinski sud je, prije svega, ukazao na odredbe člana 103. stav 1. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju ništavost ugovora i da na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti kao i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice. Općinski sud je, dalje, podsjetio da je Republika Bosna i Hercegovina donijela Uredbu o privremenoj zabrani prometa nepokretnosti i statusnih promjena subjekata iz drugih republika čije je sjedište na teritoriji RBiH ("Službeni list RBiH" broj 33/91), a zatim je donesen Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji RBiH iz drugih država ("Službene novine RBiH" broj 4/95, u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja imovinom) kojima je pravno zabranjen svaki promet i svaki oblik raspolaganja imovinom stranih lica koja je na teritoriji BiH iz drugih država. Općinski sud je ukazao da je pitanje zabrane raspolaganja uređeno članom 1. navedenog Zakona koji zakon je izmijenjen 2. novembra l995. godine, prema kojima je utvrđena mogućnost privremenog organizovanja poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe i pravo raspolaganja imovinom pravnih osoba iz drugih država do zaključenja Međudržavnog ugovora sa republikama Slovenijom, Hrvatskom i Makedonijom. Općinski sud je ukazao da prema navedenoj izmjeni navedenog Zakona upravljačka funkcija nad imovinom pravnih lica iz drugih država je oduzeta samim pravnim licima, tako da imovinom pravnih lica iz drugih republika bivše SFRJ upravlja država odnosno kantoni i općine. Općinski sud je dalje ukazao da zabrana prometa imovine preduzeća iz bivših republika, a koja je utvrđena navedenim Zakonom je res extra comercium što znači da je svaki pravni posao zaključen suprotno zabrani ili svaki akt koji je u suprotnosti sa odredbama Uredbe, a zatim Zakona bezvrijedan. Stoga je, to apsolutno ništav posao i takav posao nema pravnu zaštitu od samog početka (ex tune) i takvi poslovi ne mogu se protekom vremena konvalidirati, a organi uprave i sudovi o tome moraju ex officio voditi računa.

8. Općinski sud je, također, podsjetio da su pitanje privatne imovine i stečenih prava građana i drugih pravnih osoba obuhvaćena Anexom G Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Anex G) koji je potpisan i ratifikovan 2001 godine, te da prema članu 2. tačka a. Anexa G prava na nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici, a na koju su građani ili pravne osobe imali pravo na dan 3l. decembra l990.godine priznat će se i bit će zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa utvrđenim standardima, dok je prema članu 2. tačka b. Anexa G bilo kakav prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra l990.godine i zaključen pod pritiskom ili protivno tački a. ovog člana bit će nevaljan i ništavan.

9. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju potrebno prije svega utvrditi da li je imovina koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotužene i apelanta u ovoj parnici, imovina prvotužitelja i da li je pravni prednik prvotužitelja imao pravo na tu imovinu na dan 31. decembra 1990. godine.

10. U toku postupka, Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza kao relevantne utvrdio da je prednik prvotužitelja kupio od preduzeća "Proleter" 1973. godine pismenim ugovorom i anexom tog ugovora iz 1974. godine predmetnu nekretninu, te da je pravni prednik raspolagao sa predmetnom nekretninom koju je kupio 1973. godine kao i da je isto pravo imao i na dan 31. decembra 1990. godine. Također je utvrđeno da je na nekretnini na osnovu rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) od 2. marta 1991. godine (kojem je predhodilo izlaganje na javni uvid podataka upisanih u novi posjedovni list, te nosioci prava nisu imali primjedbe na podatke) upisano je pravo raspolaganja u korist prvotužene i "trajno pravo korištenja zemljišta u korist Vartex Varaždin iz Sanskog Mosta i pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini u korist Vartex Varaždin sa dijelom 1/1", kao i da je prvotužitelj pravna osoba iz druge države - Republike Hrvatske. Nadalje je utvrđeno da prvotužena i apelant tokom postupka nisu ničim dokazali da prednik prvotužitelja nije imao pravo na predmetnu nekretninu koju je kupio odnosno da to pravo nije imao na dan 31. decembar 1990. godine i da je to pravo imala prvotužena.

11. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene i apelanta ništav imajući u vidu odredbe Zakona o zabrani raspolaganja imovinom i Anexom G. Naime, prvotužena je na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zabrani raspolaganja imovinom mogla privremeno upravljati predmetnom nekretninom, te u tom smislu izvršiti i privremeni upis prava u katastru nekretnina (u cilju zaštite imovine dok se ne riješi pitanje vraćanja iste imovine njenom vlasniku), međutim nikako nije imala pravo da otuđi imovinu prvotužitelja na način da predmetni poslovni prostor proda apelantu, a što je učinila zaključivanjem kupoprodajnog ugovora sa apelantom 1997. godine, na osnovu kojeg se apelant upisao kao vlasnik u javne registre nekretnina te u posjedu drži predmetni poslovni prostor.

12. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor prvotužene i apelanta da je kupoprodajni ugovor zaključen 1973. godine pravno nevaljan jer potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda. Općinski sud je ukazao na član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti i ocijenio da ugovor koji nije ovjeren u sudu može se osnažiti ispunjenjem obaveze u cjelosti ili u pretežnom dijelu, a to se odnosi, na ugovore o kupoprodaji zaključene prije 4. januara 1979. godine tj. prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti izričito priznaje valjanost pismenim ugovorima koji su izvršeni i u slučaju kada potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda. Stoga je, Općinski sud naveo da je utvrdio da je kupoprodajni ugovor iz 1973. godine u cijelosti ispunjen po pitanju ugovornih obaveza jer kako drugačije objasniti činjenicu da je prednik prvotužitelja stupio u posjed kupljene predmetne nekretnine i u posjedu ostao nesmetano sve do početka posljednjeg rata.

13. Općinski sud je, dalje, ukazao da pravo vlasništva na predmetnu nekretninu prvotužitelj nije stekao na osnovu ugovora o pitanjima sukcesije, "to pravo prvotužitelj mora dokazati". S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da prema odredbi člana 2. Odluke o sprovođenju Anexa G provedba odluke je u djelokrugu nadležnih organa uprave. Općinski sud je, na osnovu provedenog dokaza pročitanog rješenja tužene od 27. decembra 2010. godine (rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz 2014. godine odbijena kao neosnovana žalba protiv navedenog rješenja) utvrdio da je zahtjev prvotužitelja za povrat predmetne nekretnine, odbijen uz obrazloženje da na osnovu priložene dokumentacije organ uprave nije mogao utvrditi postojanje prava svojine i stečenih prava na imovini. Općinski sud je naveo da ova činjenica nije ni sporna između parničnih stranaka. Općinski sud je naveo da prema stavu Vrhovnog suda izraženom u presudi broj 22 0 P 002030 11 Rev od 15. januara 2013. godine o zahtjevu za vraćanje u prvobitno stanje prava na imovinu općinski organ uprave odlučuje u skladu sa odredbama čl. l. i 2. Anexa G i čl. 1., 2., 3. i 4. Odluke o sprovođenju Anexa G u slučajevima kada se iz priložene dokumentacije uz pismeni zahtjev nesporno može utvrditi postojanje prava svojine odnosno stečenih prava, dok u slučajevima kada podnositelj zahtjeva nema odgovarajuću dokumentaciju iz koje bi se nesporno moglo utvrditi postojanje prava svojine odnosno stečenih prava o njegovom pravu svojine, o postojanju prava na imovinu i predaju u posjed imovine odlučuje sud kao i u svakom drugom slučaju. Stoga je, Općinski sud naveo da je utvrdio da je prednik prvotužitelja stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini na osnovu pravnog posla (kupoprodajnog ugovora iz 1973. godine), da je bio u posjedu predmetne nekretnine na dan 31. decembra 1990. godine, te činjenicu da predmetni poslovni prostor do 1999. godine nije bio ni na koga uknjižen i odlučio kao u izreci.

14. Općinski sud je, dalje, ukazao na član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i ocijenio kao osnovan tužbeni zahtjev da prvotužena i apelant prvotužitelju predaju u posjed poslovne prostore oslobođene od stvari i osoba iz razloga što je utvrdio da je prvotužitelj vlasnik predmetne nekretnine, te da prvotužena i apelant u svom posjedu bilo neposredno ili posredno drže u posjedu predmetnu nekretninu bez pravnog osnova. Općinski sud je, između ostalog, istakao da je na osnovu uviđaja na licu mjesta i vještačenja po vještaku geometru utvrdio da je prvotužena ("kao vlasnik") dala u zakup apelantu i poslovni prostor (na k.č.446/4). Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio kao osnovan i tužbeni zahtjev za nalaganje brisanja upisa prava vlasništva prvotužene i apelanta iz javnih registara nekretnina i zahtjev za upis prvotužitelja kao vlasnika sa dijelom 1/1.

15. Općinski sud je ocijenio kao neosnovane prigovore nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja koje je isticala prvotužena tokom postupka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da drugotužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništavosti pravnog posla zaključenog između prvotužene i apelanta iz razloga što je drugotužitelj sa prvotužiteljem zaključio kupoprodajni ugovor, a predmet ugovora je predmetni poslovni prostor koji je predmet i ugovora čije se poništenje traži u ovoj parnici. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da isto tako prvotužitelj ima pravni interes da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji koji su zaključili prvotužena i apelant jer prvotužitelj u ovoj parnici zahtjeva utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u okviru koje je i predmetni poslovni prostor koji je bio predmet ugovora iz 1997. godine.

16. Općinski sud je, također, ocijenio da je neosnovan prigovor presuđene stvari koji je isticao apelant tokom postupka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u predmetu broj 022-0-P-06- 000511 na koji se poziva apelant parnica vođena između drugotužitelja (kao tužitelja) i apelanta (kao tuženog) radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, a u ovom predmetu se spor vodi između tužitelja (prvotužitelja i drugotužitelja) protiv tuženih (prvotužene i apelanta) radi poništenja ugovora o kupoprodaji, utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u okviru koje je i predmetni poslovni prostor i predaje u posjed predmetne nekretnine, dakle nikako se ne može raditi o tome da je stvar već pravosnažno presuđena. Općinski sud je istaknuo kao poseban razlog da se u ovoj parnici prvotužitelj koji nije bio stranka u navedenom predmetu (na koji se apelant poziva) isključivo traži utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed predmetne nekretnine. Nadalje, Općinski sud je naveo da se ne može raditi o presuđenoj stvari odlukom ovog suda broj 22 0 P 002030 09 P od 26. novembra 2010.godine jer je predmet spora u toj parnici bio zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotužene i apelanta, dok je predmet spora u ovoj parnici utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene i apelanta ništav, utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i predaju u posjed predmetne nekretnine, te zahtjev za brisanje upisa prvotužene i apelanta u katastru nekretnina na predmetnoj nekretnini i upis prava vlasništva prvotužitelja na predmetnoj nekretnini.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 023561 14 Gž od 22. septembra 2014. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda djelimično ukinuta, te odbačena tužba po tužbenom zahtjevu kojim je traženo da se utvrdi da je ništavo rješenje Općinskog suda od 6. oktobra 1998. godine kojim je izvršena zemljišno knjižna provedba ugovora na ime i u vlasništvo apelanta, dok su žalbe prvotužene i apelanta u preostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda u preostalom pobijanom dijelu potvrđena.

18. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je na utvrđene relevantne činjenice prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene i apelanta pobliže opisan u stavu 1. izreke prvostepene presude i pri tome se pravilno pozvao na odredbe Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji R BiH ili iz drugih država i na odredbe čl. 103. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev kada je utvrdio da je prvotužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je prvostepeni nakon toga pravilno usvojio i tužbeni zahtjev za predaju iste u posjed prvotužitelju kao vanknjižnom vlasniku odnosno pretpostavljenom vlasniku koji ima pravo tražiti predaju u posjed od posjednika u smislu člana 48. stav l. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Kantonalni sud je, također, naveo da s obzirom na utvrđenje prava vlasništva slijedi da je bio osnovan i zahtjev tužitelja za nalaganje brisanja upisa prava vlasništva prvotužene i apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud konstatovao i to da je već vođena parnica između istih stranaka radi poništenja predmetnog ugovora kao rušljivog ali je u povodu revizije Vrhovni sud svojom presudom od l5. januara 2013. godine preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev iznoseći pravni stav da se radi o ništavom ugovoru pa se ne može tražiti poništenje već ništavog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da se ne radi o presuđenoj stvari što apelant u žalbi samo paušalno navodi bez konkretnih navoda u tom pravcu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze i naveo činjenice koje je utvrdio njihovom ocjenom, kao i da prihvata razloge koje je dao za svoj stav o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 023561 15 Rev od 1. augusta 2017. godine odbijene su revizije tuženih izjavljene protiv drugostepene presude.

20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su tačni apelantovi navodi da advokat Anto Petrušić nije imao urednu punomoć za zastupanje, ali da su ti navodi irelevantni budući da neuredna punomoć po svojoj prirodi je otklonjiva procesna smetnja u zastupanju stranke jer zastupana stranka može naknadno odobriti parnične radnje osobe koja nije bila uredno ovlaštena za zastupanje (član 309. stav 2. ZPP). Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je navedena procesna smetnja u međuvremenu otklonjena, jer je pomenuti advokat uz reviziju dostavio je punomoć izdatu od prvotužitelja (potpis člana uprave te pravne osobe ovjeren je od javnog bilježnika iz Varaždina od 19. novembra 2014. godine), kojom izričito daje odobrenje za sve parnične radnje koje je navedeni advokat preduzeo pred nižestepenim sudovima, kao i ovlaštenje za njegovo zastupanje u predmetnoj parnici. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, te je pri tome odgovorio i u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani drugotužitelja, kao i prigovor presuđene stvari, osnovano zaključivši da su neprihvatljivi i da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao pravilne razloge zašto su neosnovani navedeni prigovori. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze pa i rješenje Komisije od 2. marta 1991. godine ocijenio u skladu sa odredbama člana 8. ZPP-a. Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili član 103. ZOO-a koje propisuju ništavost ugovora, odredbe Zakona o zabrani raspolaganja imovinom i odredbe Anexa G, kao i odredbe člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o praničnom postupku i Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Apelant navodi da redovni sudovi proizvoljno tumače odredbu člana 48. Zakona o vlasničko pravnim odnosima zanemarujući činjenicu da je predmetni poslovni prostor stekao na osnovu kupoprodaje, te da je u toku trajanja postupka bio ne samo zemljišno - knjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora već i zakonit i savjestan posjednik, te da redovni sudovi zanemaruju rješenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine 2014. godine kao i da rješenje Komisije iz 1991. godine nije nikada sprovedeno i da ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva. Osim toga, apelant navodi da punomoćnik prvotužitelja nije imao urednu punomoć za zastupanje tokom postupka, kao i da su proizvoljni zaključci sudova u odnosu na istaknut prigovor presuđene stvari i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti, ali nije posebno obrazlagao u čemu vidi povredu navedenog načela.

II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da u vezi navoda apelanta ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da suprotno stanovištu apelanta pri njenom donošenju nisu uskraćena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.

23. Kantonalni sud je naveo da smatra da je apelacija neosnovana jer postupanjem ovog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja se poziva u apelaciji.

24. Općinski sud je naveo da smatra da tokom prvostepenog postupka nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu i pravično suđenje na koja se apelant pozvao u apelaciji, te da tokom postupka nije bilo povrede procesnog zakona, materijalnih propisa, ustavnih prava i ljudskih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Advokatsko društvo Petrušić & Co je navelo da je apelacija neosnovana u cijelosti, te da se svi navodi apelacije zapravo zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju redovnih sudova i pogrešnoj primjeni materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, što je protivno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava.

V.Relevantni propisi

26. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) kako je objavljivan u službenim glasilima, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ništavost Član 103. stav (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27. Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 ), u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom ureduju se pitanja zabrane raspolaganja imovinom, statusnih promjena, kao i druga pitanja od značaja za zaštitu ekonomskih interesa Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Republika) ugroženih jednostranim ponašanjem pravnih lica iz drugih republika bivše Jugoslavije (u daljem tekstu: druge republike).

Član 3.

Poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici bez svojstva pravnog lica (u daljem tekstu: poslovne jedinice) na teritoriji Republike pravnih lica iz drugih republika, mogu se odlukom zaposlenih organizirati kao preduzeće ili drugo pravno lice (u daljem tekstu: preduzeće) u skladu sa Zakonom o preduzećima ("Službeni list RBiH", broj 33/94) i tako promjeniti svoj status.

Statusne promjene na način iz stava 1. ovog člana, poslovne jedinice pravnih lica iz Republike Slovenije, Republike Hrvatske i Republike Makedonije mogu vršiti uz prethodnu saglasnost pravnih lica kojima organizacijski pripadaju.

Statusne promjene na način iz stava 1. ovog člana poslovne jedinice pravnih lica iz republika Srbije i Crne Gore mogu vršiti uz prethodnu saglasnost nadležnog ministarstva Republike.

28. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ brioj 37/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država ("Službeni list RBiH", broj 4/95), član 3. mijenja se i glasi:

Član 3.

Poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici bez svojstva pravnog lica (u daljem tekstu: poslovne jedinice) na teritoriji Republike, pravnih lica iz drugih republika mogu se, odlukom općine, odnosno grada Sarajeva, a na inicijativu zaposlenih radnika, organizovati kao preduzeće - društvo sa ograničenom odgovornošću (u daljem tekstu: preduzeće).

Do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika, upravlja općina, odnosno grad Sarajevo.

Imovina pravnog lica iz druge republike, privremeno se upisuje u sudski registar kao osnivački ulog općine, odnosno grada Sarajeva u preduzeću.

Nakon zaključenja međudržavnog ugovora iz stava 2. Ovog člana, a saglasno odredbama tog ugovora, izvršit će se odgovarajuće promjene u sudskom registru".

“Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori” broj 10/01

29. Sporazum o pitanjima sukcesije (“Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori” broj 10/01) Aneks G Član 2 (1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.

(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.

30. Zakon o vlasničko - pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 6/98 i 29/03) Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 023561 15 Rev od 1. augusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presuda Vrhovnog suda primio 14. augusta 2017. godine a apelacija je podnesena 10. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem se radi o utvrđenju ništavosti kupoprodajnog ugovora kojeg je zaključila prvotužena i apelant, te utvrđenja vlasništva predmetne nekretnine u okviru koje je predmetni poslovni prostor, predaje u posjed i brisanja upisa vlasništva, pa proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

41. Ustavni sud prije sveg uočava da iz činjeničnog stanja slijedi da je prednik prvotužitelja kupio od preduzeća "Proleter" 1973. godine pismenim ugovorom i anexom tog ugovora iz 1974. godine predmetnu nekretninu u okviru koje je i predmetni poslovni prostor, da je pravni prednik raspolagao sa predmetnom nekretninom, te da je isto pravo imao i na dan 31. decembra 1990. godine. Nadalje, da su prvotužena i apelant zaključili kupoprodajni ugovor 1997. godine na osnovu kojeg se apelant upisao kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u javne registre nekretnina.

42. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotužene i apelanta, te su prvotužena i apelant obavezani da prvotužitelju predaju u posjed predmetnu nekretninu, u okviru koje je predmetni poslovni prostor, a koji je predmet navedenog kupoprodajnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelant, kao i tužitelj, imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da svojim argumentima opovrgava argumente suprotne strane. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio odredbe ZOO-a, Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, koji izričito propisuje zabranu prometa i raspolaganja imovinom stranih lica koja je na teritoriji Bosne i Hercegovine i odredbe Anexa G, te odredbe člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizilaze razlozi zašto su redovni sudovi utvrdili ništavost kupoprodajnog ugovara iz 1997. godine, te da je prvotužitelj vlasnik predmetne nekretnine u okviru koje je predmetni poslovni prostor, a slijedom navedenog zašto su prvotužena i apelant obavezani da predmetnu nekretninu predaju u posjed prvotužitelju. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud cijenio i prigovor presuđene stvari, te prigovor aktivne legitimacije, te o njima dao razloge koje su cijelosti prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda jasno proizilaze razlozi zašto je ocijenio da su apelantovi prigovori o neurednosti zastupanja prvotužitelja neosnovani. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava koji su redovni sudovi primijenili u toku postupka.

43. Stoga su navodi apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud nalazi da apelant nije obrazložio zbog čega smatra da mu je povrijeđeno navedeno načelo zbog čega su i ovi navodi apelanta neosnovani.

44. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje vezano za proizvoljnu primjenu prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe ZOO-a, Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, Anexa G, te odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima, odnosno odredaba ZPP-a od strane redovnih sudova koji su utvrdili ništavost kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotužene i apelanta, pravo vlasništva prvotužitelja na predmetnoj nekretnini (u okviru koje je predmetni poslovni prostor), te obavezali apelanta i prvotuženu na predaju predmetne nekretnine prvotužitelju.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4222/17 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio