Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1525/19 (M. B., M. Đ. i S. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1525/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1525/19, rješavajući apelaciju Mehdina Beganovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mehdin Beganović, Meho Đedović i Salih Ramić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016549 13 Rsž od 29. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehdin Beganović, Meho Đedović i Salih Ramić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugapelant i trećeapelant ili apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijeli su 5. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 29 0 Rs 016549 17 Rev od 19. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016549 13 Rsž od 29. februara 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1663/16 od 19. aprila 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 29. februara 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da im tuženi (Tuzlanski kanton) na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaće (neisplaćene naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora i rad u dane vjerskih praznika, koji su po zakonu neradni dani) za period od 1. decembra 2009. do 30. novembra 2012.godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže navedene u izreci prvostepene odluke), te su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove prvostepenog postupka, dok je odbijen zahtjev apelanata i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se na predmetna potraživanja apelanata iz radnog odnosa imaju se primijeniti odredbe Zakona o policijskim službenicima TK koji se primjenjuje od 1. avgusta 2006.godine (kada su prestale da važe odredbe Zakona i propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim Zakonom, član 137. navedenog zakona). Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da su apelantima (u utuženom periodu) obračunate i isplaćene plaće kao proizvod osnovice koju je utvrdila Vlada TK s koeficijentom radnog mjesta apelanata, s tim što je pripadajući koeficijent apelanata za obračun pripadajuće plaće uvećan za 30% po osnovu posebnih uslova rada, a pod kojim posebnim uslovima rada se smatra i rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, te rad noću (čl. 87. i 99. Zakona o policijskim službenicima TK). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da je propisano uvećanje osnovne plaće apelanata za 30% po osnovu posebnih uslova rada rezultat specifičnih poslova službenika policije MUP-a TK-a (koje se ogleda i u potrebi vršenja preraspodjele poslova) pa se to uvećanje ticalo i rada u smjenama, rada subotom, nedjeljom, praznicima i rada noću, zbog čega se obračunata plaća apelantima po osnovu tog uvećanja odnosila i na sate redovnog rada danju i na sate redovnog rada noću. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo nije osnovan zahtjev apelanata za isplatu potraživane naknade na ime noćnog rada, rada u dane sedmičnog odmora i rada na dane praznika, zato što bi dosuđenje te potraživane naknade značilo da se apelantima dva puta priznaje pravo na uvećanje plaće istim osnovama (iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je tuženi apelantima isplatio dodatak od 30% po osnovu posebnih uslova rada u većem iznosu nego što bi im pripadao u spornom periodu). Kantonalni sud je ukazao da apelanti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva (neisplaćene naknade za prekovremeni rad) nisu dokazali osnovanost svog potraživanja da su za navedene sate prekovremenog rada u tabelarnom pregledu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke bile izdate naredbe ili nalozi od strane njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, zbog čega apelantima ne pripada ova naknada (člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelanti navode da je drugostepena odluka suprotna stavu Vrhovnog suda po istom činjeničnom i pravnom pitanju (izraženom u presudi od 17. oktobra 2013. godine). Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava, pravo na pristup sudu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba Zakona o policijskim službenicima TK na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2065/14 od 10. maja 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-5355/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).U pogledu apelantovih navoda da je odluka Kantonalnog suda suprotna zauzetom stavu Vrhovnog suda u identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević