Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-561/19 (B. S.)

Odluka donesena 16. 07. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-561/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 561/19, rješavajući apelaciju Borislava Soldata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 16. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Borislava Soldata.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Borislav Soldat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa August Jančik, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 207501 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, postupajući po apelantovoj apelaciji u predmetu broj AP 1618/13, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1618/13 od 15. septembra 2016. godine usvojio apelantovu apelaciju, ukinuo Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine, koja je donesena u istoj pravnoj stvari i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

3. Nakon toga, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5587/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 8. oktobra 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine, koja je donesena u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1618/13 od 15. septembra 2016. godine, zbog toga što je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. maja 2019. godine, a Općinski sud 5. juna 2019. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

6. Na prijedlog sutkinje Valerije Galić, Ustavni sud je donio odluku da ona neće učestvovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Ustavni sud podsjeća da je apelant prvobitno 16. aprila 2013. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju u predmetu broj AP 1618/13, kojom je osporio Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine, koja je bila donesena u prethodnoj fazi postupka koji je nakon toga meritorno okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž 13. juna 2018. godine, koju je apelant osporio u ovom apelacionom postupku. Činjenice u predmetu broj AP 1618/13

9. Apelant je 30. oktobra 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete.

10. Presudom Općinskog suda od 19. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, Kantonalni sud je rješenjem od 17. augusta 2007. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

11. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 065-0-P-07-005882 od 23. maja 2008. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete prouzrokovane uništenjem apelantovog vozila marke „Golf“ isplati iznos od 9.517,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi istakao da je bio vlasnik vozila, preciznije označenog u izreci presude, koje mu je početkom rata oduzeto od VJ 5055 Sarajevo (Specijalne brigade) i uništeno. Nadalje je navedeno da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da se u to vrijeme vozila nisu izuzimala na propisan način, tako da on nije dobio potvrdu o izuzimanju vozila, ali da je otuđenje navedenog vozila prijavio nadležnoj policijskoj stanici. Općinski sud je nadalje istakao da je na glavnoj raspravi održanoj 25. aprila 2008. godine izvršio uvid i čitanje, između ostalog, zapisnika o utvrđivanju oštećenja na vozilu (od 21. novembra 1992. godine), potpisan od komandira Admira Trtića (u kojem je navedeno da je apelantovo vozilo uništeno), te da je izvršio uvid u zbirni izvještaj Armije BiH – Specijalne brigade (u daljnjem tekstu: Specijalna brigada) broj 02-650-160-24/03 od 20. februara 1993. godine na okolnost da je predmetno vozilo bilo u upotrebi kod tuženog, dopis Specijalne brigade od 7. oktobra 1992. godine iz kojeg proizlazi da je navedeno vozilo uništeno, te čitanje „zahtjeva za naknadu štete na izuzetom motornom vozilu“ koji je apelantov punomoćnik 23. marta 2000. godine podnio Odjelu za odbranu Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odjel za odbranu). U vezi s tim, Općinski sud je također konstatirao da je uvidom u predmetni zahtjev utvrdio da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za naknadu štete nadležnom organu uprave. Stoga, taj sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena budući da se zastarijevanje prekida svakom tužiočevom radnjom pred sudom ili nadležnim organom u smislu odredaba člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude, primjenom odredbe člana 185. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine žalbu tužene uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor tužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim je naglasio da je nesporno da se apelant obraćao Odjelu za odbranu tokom 2000. godine, te da se iz zahtjeva za naknadu štete koji je apelant dostavio ne može sa sigurnošću utvrditi kada je zahtjev podnesen „jer ne postoji vjerodostojan dokument iz kojeg bi se utvrdilo kada je zahtjev podnesen, niti postoji pečat prijema Odjela za odbranu“. Također, taj sud je konstatirao da je nesporno da je apelant za štetu i za učinioca saznao tokom 1992. godine. Stoga je primjenom odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a konstatirao da je osnovan prigovor tužene u pogledu zastare apelantovog predmetnog potraživanja. Navedeno s obzirom na to što je citiranom odredbom ZOO-a propisano da se zastara računa od dana kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo. Taj sud je također ukazao da nije sporno da je navedeno vozilo uništeno 21. novembra 1992. godine, ali da je apelant u svakom slučaju svoja prava morao da ostvaruje nakon što je prestala neposredna ratna opasnost u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) tokom 1996. godine. Prema tome, po ocjeni tog suda, kada se ima u vidu da je apelant podnio tužbu 30. oktobra 2000. godine, proizlazi da je protekao i subjektivni rok od tri godine koji je propisan odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a „jer zastarni rok počinje teći od prestanka neposredne ratne opasnosti u RBiH“.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 207501 12 Rev 2 od 7. februara 2013. godine apelantovu reviziju odbacio zaključivši da revizija nije dopuštena u smislu člana 237. stav 2. ZPP-a.

14. Postupajući po apelantovoj apelaciji u predmetu broj AP 1618/13, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1618/13 od 15. septembra 2016. godine usvojio apelantovu apelaciju, ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

15. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a propisano da „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo“, dok je odredbama člana 376. stav 2. tog zakona propisano: „U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.“ U konkretnom slučaju, Ustavni sud je ukazao da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke istakao da je „nesporno“ da je apelant za štetu i za učinioca saznao tokom 1992. godine, a da je predmetnu tužbu podnio 30. oktobra 2000. godine, pa je slijedom toga zaključio da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u predmetnoj odluci ukazao da se redovni sudovi u predmetnom postupku uopće nisu ni bavili utvrđivanjem činjenice koja se odnosi na apelantovo „saznanje za štetu i lice koje je štetu učinilo“. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, u toku postupka je utvrđeno da je apelantovo vozilo uništeno 21. novembra 1992. godine, dok se iz obrazloženja osporene odluke ne može vidjeti koji dokaz eventualno upućuje na to da je apelant u toku 1992. godine (dakle, u novembru i decembru 1992. godine) imao saznanje da je njegovo vozilo uništeno, tj. da je prouzrokovana šteta na njegovom vozilu. Dakle, Ustavni sud je ukazao da iz navedenog jasno proizlazi da u konkretnom slučaju uopće nije utvrđeno kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, tj. od kada je počeo da teče subjektivni rok zastarjelosti u smislu odredaba člana 376. stav 1. ZOO-a. Dakle, ne ulazeći u tumačenje redovnih sudova u drugim slučajevima povodom ovog pitanja, Ustavni sud je ukazao da u konkretnom slučaju ne samo da se ne može prihvatiti da je protekao subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO-a (jer, dakle, uopće nije utvrđeno kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo), već se ne može prihvatiti ni da je protekao objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO-a. Naime, imajući u vidu da je rok zastarjelosti, prema shvatanju Kantonalnog suda, počeo da teče 23. decembra 1996. godine, a da je apelant predmetnu tužbu podnio 30. oktobra 2000. godine, slijedi da je tužba radi naknade štete podnesena unutar roka zastarjelosti od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

Postupak nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1618/13

16. Postupajući u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1618/13 od 15. septembra 2016. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 P 008116 16 Gž 2 od 2. decembra 2016. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio na ponovni postupak koji će provesti drugi sudija.

17. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, Presudom broj 65 0 P 207501 16 P 2 od 5. decembra 2017. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 9.517,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.395,00 KM. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, između ostalih, zbirnog izvještaja Armije BiH Specijalne brigade VJ 5055, precizirani broj od 20. februara 1993. godine, pod rednim brojem 18, utvrdio da je nesporno da je apelantovo vozilo bilo u upotrebi kod tužene, a iz spiska oštećenih vozila sačinjenog 5. oktobra 1992. godine (pod rednim brojem 2), potpisanog od komandira Admira Tirića, konstatirano je da je apelantovo vozilo oštećeno. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantova supruga nadležnoj policijskoj stanici prijavila da im je vozilo otuđeno 1. jula 1992. godine, ali da nije dobila potvrdu o izuzimanju vozila. Također iz dopisa komandanta Specijalne brigade Admira Tirića od 21. novembra 1992. godine proizlazi da je vozilo u apelantovom vlasništvu uništeno, da je zahtjev za naknadu štete apelant podnio 23. marta 2000. godine, a taj zahtjev je rješenjem Odjela za odbranu, precizirani broj od 1. septembra 2000. godine, odbijen (to rješenje je apelant primio 2. oktobra 2000. godine) i kojim je utvrđeno da mu je vozilo oduzeto i korišteno za posebne potrebe tužene i koje vozilo je potom uništeno. Iz obrazloženja tog suda također proizlazi da je FMO – Uprava za odbranu (u daljnjem tekstu: FMO) svojim aktom od 4. aprila 2000. godine apelantov zahtjev za naknadu štete odbio i obavijestio apelanta da svoja prava može ostvariti putem nadležnog suda.

18. Imajući u vidu navedeno i postupajući shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1618/13 od 15. septembra 2016. godine, primjenom odredbe člana 376. ZOO-a kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, te da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, pri tome cijeneći da je apelant otuđenje vozila prijavio nadležnoj policijskoj upravi 1. jula 1992. godine, da je rješenjem FMO-a od 1. septembra 2000. godine apelantov zahtjev za naknadu štete na izuzetom motornom vozilu odbijen, te da je apelant tuženoj podnio zahtjev za naknadu štete 24. marta 2000. godine, odlučeno je kao u izreci presude. Dakle, taj sud je, cijeneći da je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 30. oktobra 2000. godine, da je neposredna ratna opasnost prestala 23. decembra 1996. godine, od kada se, prema mišljenju ovog suda, treba računati zastarni rok, pa dovodeći u vezu navedeno sa članom 376. stav 2. ZOO-a kojim je propisan opći zastarni rok od pet godina, prigovor tužene o zastari potraživanja naknade štete odbio kao neosnovan. Osim toga, iz navedene presude proizlazi da je taj sud visinu štete dosudio na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke, koji je pri tome postupao prema odredbi člana 154. ZOO-a, kojom je propisano da „ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je tužena apelantu pričinila štetu, odnosno da je apelantu tužena oduzela vozilo i da šteta nije nastala bez njegove krivice, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev usvojio.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev.

20. Kantonalni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant zahtjev za naknadu štete Odjelu za odbranu podnio 23. marta 2000. godine, a da je apelant za štetu i počinioca saznao 1992. godine, odnosno da je vozilo izuzeto od pripadnika Armije BiH Specijalne brigade VJ 5055 Sarajevo 1. jula 1992. godine ispred apelantove kuće. Pri tome taj sud je također ukazao da, prema odredbi člana 382. tačka 1. ZOO-a, zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, te je ukazao i na odredbu člana 382. citiranog zakona kojim je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće da zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. S obzirom na karakter ratnih okolnosti u BiH, Kantonalni sud je konstatirao da je zastoj zastarijevanja trajao do proglašenja prestanka neposredne ratne opasnosti u BiH, tj. do 24. decembra 1996. godine kada je rok ponovo počeo teći. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant nesporno za pričinjenu mu štetu saznao 1992. godine, međutim, da je navedenim odredbama ZOO-a za apelanta zastarijevanje počelo teći 24. decembra 1996. godine. Prema tome, taj sud je, imajući u vidu odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a, zaključio da je 23. decembra 1999. godine istekao posljednji dan roka od tri godine računajući od dana kada je apelant saznao za štetu i počinioca, te kako je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 30. oktobra 2000. godine, taj sud je ocijenio osnovanim prigovor tužene zastare predmetnog potraživanja, na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude.

21. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 207501 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine odbačena je kao nedopuštena zaključivši da revizija nije dopuštena uz obrazloženje da u okolnostima konkretnog predmeta taj sud smatra da nema mjesta dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a, zbog čega je primjenom odredbe člana 247. stav 4. ZPP-a apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Kantonalni sud nije doveo u pitanje činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, već da je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred tim sudom proizvoljnom primjenom materijalnog prava zaključio da je apelant za štetu i učinioca saznao 1992. godine i da je za apelanta zastarijevanje počelo teći 24. decembra 1996. godine. Stoga, smatra nejasnim stav tog suda budući da se zasniva na činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, a koje je Kantonalni sud prihvatio kao pravilno, pa ne proizlazi da je apelant za štetu i štetnika saznao 1992. godine. Apelant navodi da je u predmetnoj tužbi ukazao da mu je motorno vozilo oduzeto na nepropisan način i da nije dobio potvrdu o oduzimanju, već da je policiji prijavio otuđenje vozila, nakon čega je napustio prebivalište zbog ratnih djelovanja i da nije imao nikakva saznanja ni o šteti, niti o štetniku sve do momenta dolaska u mjesto prebivališta nakon završetka rata. Dalje, apelant navodi da se nezakonito oduzimanje motornog vozila dogodilo 1992. godine, ali da je za činjenicu da je na oduzetom vozilu nastala šteta i za štetnika saznao početkom 2000. godine kada je 23. marta 2000. godine podnio zahtjev za naknadu štete Odjelu za odbranu. Stoga, apelant smatra nespornim da nije protekao ni subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO-a, a što, kako ističe, proizlazi iz provedenog dokaza – rješenja FMO-a od 1. septembra 2000. godine, kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Posebno ističe da nije protekao ni objektivni rok zastare iz člana 371. stav 2. ZOO-a, što je Ustavni sud, kako navodi, utvrdio u Odluci broj AP 1618/13 od 15. septembra 2016. godine.

b) Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, te da je razloge za svoje odlučenje iznio u obrazloženju osporene presude, te da i dalje ostaje pri tim razlozima.

24. Općinski sud je naveo da je razloge za svoje odlučenje iznio u obrazloženju presude tog suda, te da i dalje ostaje pri tim stavovima.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 5587/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 207501 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 207501 18 Gž od 13. juna 2018. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 14. augusta 2018. godine, a apelacija u predmetu AP 5587/18 je podnesena 8. oktobra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda od 13. juna 2018. godine tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta proizvoljne primjene materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. U vezi s primjenjivošću člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud se, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, poziva na Odluku broj AP 1618/13 (op. cit. AP 1618/13, tačka 25) u kojoj je riješeno pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Naime, apelant predmetnom apelacijom osporava odluku Kantonalnog suda ukazujući da taj sud nije postupio u skladu sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 1618/13. Apelant smatra da je Kantonalni sud presudom koju je donio u ponovnom postupku ponovo povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Između ostalog, ukazuje da je Kantonalni sud ponovo na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a (član 376. ZOO-a) u pogledu nastupanja zastare potraživanja budući da je za štetu na vozilu i za štetnika saznao početkom 2000. godine kada je 23. marta 2000. godine podnio zahtjev za naknadu štete Odjelu za odbranu.

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja pokreće predmetna apelacija, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 1618/13 (vidi tačku 28), između ostalog, ukazao da u konkretnom slučaju uopće nije utvrđeno kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, tj. od kada je počeo da teče subjektivni rok zastarjelosti u smislu odredaba člana 376. stav 1. ZOO-a. Također, Ustavni sud je naveo da je Kantonalni sud osim navedenog u obrazloženju svoje odluke kao nesporno ukazao i to „da zastarni rok počinje teći od prestanka neposredne ratne opasnosti“, tj. od 23. decembra 1996. godine. Također, ne ulazeći u tumačenje redovnih sudova u drugim slučajevima povodom ovog pitanja, pojasnio je da u konkretnom slučaju ne samo da se ne može prihvatiti da je protekao subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO-a (jer, dakle, uopće nije utvrđeno kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo), već da se ne može prihvatiti ni da je protekao objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO-a. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1618/13, upravo polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred Općinskim sudom, pri donošenju osporene odluke zaključio da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se u ponovnom postupku koji je uslijedio nakon Odluke broj AP 1618/13 Općinski i Kantonalni sud u postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda nesporno bavili pitanjem kada je apelant saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, odnosno od kada su počeli teći rokovi zastarjelosti u smislu odredbe člana 376. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu budući da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza utvrdio da je apelant za pričinjenu štetu na predmetnom vozilu saznao početkom 2000. godine (na osnovu zbirnog izvještaja specijalne jedinice iz kojeg proizlazi da je predmetno vozilo bilo u upotrebi kod tužene, dopisa i zapisnika komandira Specijalne brigade od 21. novembra 1992. godine i 20. februara 1993. godine iz kojeg, također, jasno proizlazi da je apelantovo vozilo uništeno) kada je 23. marta 2000. godine Odjelu za odbranu podnio zahtjev za naknadu štete. Ustavni sud zapaža da je taj sud zaključio da je neosnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja ističući da je neposredna ratna opasnost prestala 23. decembra 1996. godine, od kada se, prema mišljenju tog suda, treba računati zastarni rok, a da je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 30. oktobra 2000. godine, pa da stoga, u smislu člana 376. stav 2. ZOO-a, nije protekao opći zastarni rok od pet godina, zbog čega je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u visini koja je utvrđena na osnovu nalaza vještaka.

40. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud presudom od 13. juna 2018. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud podsjeća da je, prema mišljenju tog suda, „nesporno“ da je apelant za štetu i za učinioca saznao tokom 1992. godine (datum kada je apelantova supruga prijavila nadležnoj policijskoj upravi da im je vozilo oduzeto, juli 1992. godine). Ustavni sud zapaža da je taj sud zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu člana 382. tačka 1. ZOO-a, zastoj zastarijevanja trajao do proglašenja prestanka neposredne ratne opasnosti u BiH, tj. do 23. decembra 1996. godine, te da je, shodno članu 376. stav 1. ZOO-a, 23. decembra 1999. godine istekao posljednji dan roka od tri godine računajući od dana kada je apelant saznao za štetu i počinioca, te da je stoga apelantovo potraživanje zastarjelo.

41. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a kada je zaključio da je istekao subjektivni rok od tri godine iz navedene zakonske odredbe, odnosno kad je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja. Ustavni sud ukazuje da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na utvrđenje da mu je tužena dužna naknaditi štetu na ime uništenog vozila i da se prvostepeni sud u ponovnom postupku bavio pitanjem kad je apelant saznao za predmetnu štetu, te zaključio da je za nju saznao početkom 2000. godine kada se obratio nadležnim organima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odlučenje vezano za primjenu člana 376. stav 1. ZOO-a zapravo vezao za utvrđivanje kad je predmetno vozilo oduzeto apelantu (što se nesporno, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, desilo 1992. godine), a ne za utvrđivanje kada je apelant saznao za uništenje vozila. U tom kontekstu, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant nije tražio naknadu štete na ime oduzetog vozila, već je svoju tužbu, odnosno tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnjama da mu je tužena zbog uništenja vozila dužna naknaditi štetu. Stoga, imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda da je apelant za štetu saznao 1992. godine, odnosno 23. decembra 1996. godine, zbog čega se pokazuje proizvoljnim i zaključak tog suda da je protekao subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav

1. ZOO-a (jer se ne može prihvatiti stav tog suda da je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo tokom 1992. godine kada mu je vozilo oduzeto od nepoznatog lica).

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava bilo potrebno ponovo ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman i sutkinja Seada Palavrić su dali izjave o neslaganju s odlukom većine.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić