Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/19 (D. C.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1371/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1371/19, rješavajući apelaciju Danice Cvijanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danica Cvijanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004095 16 Uvp od 16. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboja, podnijela je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004095 16 Uvp od 16. januara 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Doboju od 31. maja 2016. godine kojom je odbijena apelantičina tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS) od 3. marta 2016. godine kojim je tuženi (u postupku revizije) poništio rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Doboja od 10. septembra 2015. godine, te odbio apelantičin zahtjev od 7. septembra 2009. godine za priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu, kao i apelantičin zahtjev za nadoknadu troškova upravnog spora. Navedenim prvostepenim rješenjem od 10. septembra 2015. godine (doneseno u ponovljenom postupku u smislu člana 99. stav 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno otadžbinskog rata RS, u daljem tekstu: Zakon o pravima boraca) usvojen je apelantičin zahtjev za priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti supruga M.C. počev od 1. oktobra 2009. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantičinu tužbu protiv rješenja tuženog od 3. marta 2016. godine, te naglasio da je prvostepeni sud osnovano podržao zaključke tuženog iz rješenja od 21. oktobra 2010. godine (kojim je izvršena revizija ranije izdatih uvjerenja o pogibiji M.C. i izdato novo uvjerenje) da se pogibija M.C. ne može dovesti u direktnu uzročno-posljedičnu vezu s vršenjem vojne dužnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi u postupku revizije uvjerenja o pogibiji M.C. pravilnom analizom svih izvedenih dokaza (službene evidencije organa, saslušanje svjedoka i mišljenje boračke organizacije Grada Doboja) došao do zaključka da se samoubistvo M.C. (aktiviranjem ručne bombe kod svoje kuće u mjestu Donja Paležnica) ne može dovesti u vezu s vršenjem vojne dužnosti. Nadalje, Vrhovni sud je naveo (imajući u vidu da je tuženi revidirao uvjerenje o pogibiji M.C.) da je neosnovan apelantičin navod da je (u ovom upravnom postupku) ostalo nerazjašnjeno da li je M.C. izvršio samoubistvo kod svoje kuće ili je poginuo usljed neprijateljskih akcija na borbenoj liniji razdvajanja, te naglasio da revidirano uvjerenje o pogibiji predstavlja dokazni osnov za rješavanje u upravnim stvarima ove vrste (član 127. stav 5. Zakona o pravima boraca), jer njegovu zakonitost apelantica nije uspjela osporiti u ovom postupku (član 127. stav 7. istog zakona). Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano podržao zaključke drugostepene ljekarske komisije tuženog iz nalaza i mišljenja od 1. marta 2016. godine da se ne može prihvatiti utvrđenje prvostepenog organa i prvostepene ljekarske komisije iz nalaza i mišljenja od 27. avgusta 2015. godine da je M.C. dolaskom kući iz jedinice doživio akutno duševno rastrojstvo koje je posljedica vojnog angažovanja, jer u spisu ne postoje dokazi da se M.C. prije ili u toku vršenja vojne dužnosti liječio od bilo kakvog psihičkog poremećaja. Također, Vrhovni sud je naveo da je od značaja za rješavanje predmetne upravne stvari i presuda Vrhovnog suda od 28. aprila 2004. godine kojom je odbijena tužba P.C. (oca M.C.) podnesena protiv konačnog akta tuženog od 12. septembra 2003. godine kojim je P.C. iz istih ovih razloga ukinut status porodice poginulog borca i pravo na invalidninu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelantica navodi da „dužina trajanja postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka, budući da je zahtjev za sticanje statusa porodice poginulog borca i prava na invalidninu podnijela 7. septembra 2009. godine, te da je nakon niza donesenih rješenja u upravnom postupku, presudom Vrhovnog suda konačno riješeno o njenom zahtjevu“. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantičine navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević