Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3347/17 (E.A. i M.Š.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3347/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3347/17, rješavajući apelaciju E. A. i M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E.A. i M.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 028768 13 Rev od 23. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 028768 12 Gž od 14. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 028768 10 P od 31.
jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. A. i M. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Viteza, koje zastupa Adin Brajić, advokat iz Travnika, podnijeli su 4. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 028768 13 Rev od 23. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 028768 12 Gž od 14. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 028768 10 P od 31. jula 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Vitez (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. maja 2019. godine, tužena 17. maja 2019. godine, Općinski sud 28. maja 2019. godine, a Kantonalni sud 31. maja 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 028768 10 P od 31. jula 2012. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 028768 12 Gž od 14. juna 2013. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 028768 13 Rev od 23. maja 2017. godine) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im naknadi štetu zbog prisilne prodaje objekta i zemljišta a zbog razlike u cijeni u iznosu od 1.009.280,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. aprila 2008. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženjima presuda je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudama utvrđeno da su parnične stranke 10. septembra 1996. godine zaključile ugovor o ustupanju prava korištenja građevinske parcele (detaljnije navedeno u presudi) koja je namijenjena za izgradnju poslovne zgrade uz naknadu, te da su 12. oktobra 1996. godine zaključili i ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju objekta pod nazivom „Tipski objekt" u Poslovnom centru 96 Vitez. Utvrđeno je da je tužena ugovorom od 21. marta 1997. godine apelantima ustupila pravo korištenja građevinske parcele, također, radi izgradnje poslovnog objekta uz naknadu, te da je tužena u vezi s tim donijela rješenja od 10. aprila 1997. i 26. augusta 1997. godine, kojima je apelantima dodijelila navedene građevinske parcele, odnosno građevinsko zemljište koje je u društvenom vlasništvu na korištenje uz naknadu u svrhu izgradnje poslovnog objekta.
6. U tim rješenjima je navedeno da će se po pravomoćnosti rješenja kod zemljišnoknjižnog ureda nadležnog suda izvršiti uknjižba prava korištenja na dodijeljenom zemljištu u korist apelanata sa 1/2 dijela. Na temelju ovih rješenja apelanti su u katastru nekretnina evidentirani kao suposjednici sa jednakim dijelovima, dok ova rješenja nisu provedena u zemljišnim knjigama. Apelanti su, nakon pribavljanja odobrenja za građenje od 8. juna 1998. godine, na dodijeljenom građevinskom zemljištu izgradili poslovni objekt i u parničnom postupku, koji je proveden pred tim sudom (u kojem su ova tužena i PD „Vlašić" d.o.o. Vitez bili tužene strane), izdjejstvovali pravomoćnu Presudu broj 51 0 P 004660 07 P od 11. marta 2008. godine kojom je apelantima priznato pravo suvlasništva na dodijeljenom građevinskom zemljištu sa izgrađenim poslovnim zgradama i koja je provedena u zemljišnim knjigama 3. aprila 2008. godine. Nakon uknjižbe prava suvlasništva apelanti su 25. aprila 2008. godine poslovne objekte sa zemljištem prodali preduzeću „K&Data" d.o.o. Hrasnica (u daljnjem tekstu: preduzeće) za cijenu od 900.000,00 eura. Iz zaključenog kupoprodajnog ugovora (član 3) vidljivo je da je preduzeće, prije zaključenja ovog ugovora (što je u skladu sa dogovorom iz zaključenog predugovora od 13. juna 2007. godine), dio kupoprodajne cijene od 500.000,00 eura uplatilo na depozit Općinskog suda radi uplate na račun Hypo Alpe Adria Bank u izvršnom predmetu tog suda broj 1-12.296/04, kako bi se izdjejstvovalo skidanje založnog prava sa poslovnog objekta i zemljišta apelanata kao izvršenika, a preostali iznos kupoprodajne cijene od 400.000,00 eura kupac se obavezao da će isplatiti apelantima kao prodavcima najkasnije u roku od 15 dana od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora.
7. S tim u vezi, redovni sudovi su zaključili da tužena nije prekršila ugovor o udruživanju sredstava, jer nije imala ugovorenu obavezu da apelante upiše u zemljišne knjige kao vlasnike nekretnina. Takva obaveza tužene, kako su obrazložili redovni sudovi, nije proizlazila ni iz rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta apelantima od 10. aprila 1997. i od 26. augusta 1997. godine, jer apelanti na dodijeljenom građevinskom zemljištu nisu ni mogli upisati pravo vlasništva zbog tadašnjih zakonskih propisa, a pravni status predmetnog zemljišta bio je poznat apelantima u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli ovog zemljišta. Redovni sudovi su istakli da su apelanti, i prije donošenja pravomoćne sudske presude od 11. marta 2008. godine, pravo vlasništva na nekretninama mogli ostvariti još u toku 2003. godine, nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, pa da u postupanju tužene nema propusta, nepravilnosti, niti nezakonitosti koje bi imale kao posljedicu nastanak štete po apelante. Nadalje je obrazloženo da su apelanti u toku trajanja izvršnog postupka, koji se vodio pred istim prvostepenim sudom u predmetu broj 1-12.296/04, predmetne nekretnine neposrednom pogodbom prodali preduzeću za cijenu od 1.760.247,00 KM, koja je manja od procijenjene vrijednosti nekretnina u izvršnom postupku (2.588.733,87 KM), i to mimo navedenog izvršnog postupka.
8. Nadalje je navedeno da je za odluku o nepostojanju odgovornosti tužene za štetu, koju su apelanti okarakterizirali kao razliku manje ostvarene kupoprodajne cijene zbog prisilne prodaje nekretnina, od odlučnog značaja činjenica da su apelanti zaključivanjem predugovora od 13. juna 2007. godine, aneksa predugovora od 27. decembra 2007. godine i ugovora o kupoprodaji poslovnih objekata i zemljišta od 25. aprila 2008. godine sa preduzećem svojom voljom raspolagali predmetnim nekretninama i slobodno ugovarali kupoprodajnu cijenu sa trećim licem kao kupcem nekretnina, pa tužena, prema mišljenju redovnih sudova, ne može odgovarati apelantima za ugovorenu kupoprodajnu cijenu, bez obzira na to da li je ona manja od stvarne tržišne vrijednosti nekretnina. Kako su obrazložili redovni sudovi, treba imati u vidu da se u vrijeme zaključivanja predugovora i kupoprodajnog ugovora, kao i realizacije kupoprodaje protiv apelanata kao izvršenika i založnih dužnika pred sudom vodio izvršni postupak i da je bila određena javna prodaja ovih nekretnina radi naplate potraživanja (kreditnih sredstava), koje je Hypo Alpe Adria Bank kao tražitelj izvršenja-založni povjerilac imala prema apelantima. Navedeno, prema mišljenju redovnih sudova, znači da su apelanti, raspolažući predmetnim nekretninama na izloženi način, onemogućili prisilnu javnu prodaju ovih nekretnina u izvršnom postupku, koje postupanje je suprotno pravilima izvršnog postupka, pa takve nepravilne i nezakonite radnje apelanata ne mogu ni predstavljati pravni osnov za naknadu štete za koju bi odgovarala tužena. Tužena, prema obrazloženju redovnih sudova, nije odgovorna ni za štetu zbog pokretanja izvršnog postupka protiv apelanata kao izvršenika u postupku u kome su predmet izvršenja bile predmetne nekretnine na kojima je bilo zasnovano založno pravo u korist banke s obzirom na to da se radi o obavezama apelanata koje oni kao korisnici kredita nisu ispunili po ugovoru o kreditu.
9. S tim u vezi, navedeno je i da su neosnovani navodi apelanata da je tužena neispunjenjem obaveze da apelante pravovremeno upiše kao vlasnike ili nosioce prava korištenja na predmetnim nekretninama onemogućila apelante da kod banaka ostvare povoljnije kredite, koji bi se osigurali založnim pravom (hipotekom) kako bi apelanti mogli uredno servisirati već preuzete kreditne obaveze, a čime bi se izbjegla i prodaja predmetnih nekretnina. Ovo stoga što apelanti, kako su obrazložili redovni sudovi, na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu koje im je dodijeljeno na korištenje radi izgradnje poslovnog objekta, nisu mogli steći pravo vlasništva, niti se na takvom zemljištu moglo zasnovati založno pravo. Pravo vlasništva na predmetnim nekretninama apelanti su, kao graditelji poslovnog objekta na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, mogli ostvariti tek nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH (16. maja 2003. godine), i to samostalno kao stranka u upravnom postupku, a što nisu učinili. Zbog takvog svog propusta, prema obrazloženju redovnih sudova, apelanti snose štetne posljedice što su pravo vlasništva na predmetnim nekretninama ostvarivali kasnije u parničnom postupku i u zemljišne knjige se upisali 2008. godine na temelju pravomoćne sudske presude.
10. Osim toga, navedeno je da su prigovori kojima se dovode u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta, kao i pravilnost akata tužene koji su prethodili ovim rješenjima, po ocjeni redovnih sudova, također, neosnovani, jer se radi o pravomoćnim i izvršnim upravnim aktima koje su apelanti mogli pobijati samo u upravnom postupku, a zakonitost konačnih upravnih akata su mogli pobijati tužbom u upravnom sporu. U presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda je istaknuto i da navodi apelanata da je prvostepena presuda pismeno urađena i dostavljena opunomoćeniku apelanata nakon jedne godine od dana zaključenja glavne rasprave nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostepene presude s obzirom na to da, zbog prekoračenja instruktivnog roka od 30 dana iz Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu predviđene nikakve procesne posljedice. Imajući u vidu sve navedeno redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da su nesporno dokazali da se tužena obavezala da će izvršiti uknjižbu njihovog prava vlasništva odmah nakon dodjele spornih nekretnina apelantima na korištenje, ali da ona to nije učinila sve do 2008. godine, kada su apelanti dobili parnicu protiv tužene i stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama građenjem, te da apelanti sve do tada nisu znali da nisu postali vlasnici predmetnih nekretnina. Navode i da se nikada ne bi odlučili za tako velika ulaganja da su znali da nisu postali vlasnici spornih nekretnina, kao i da je tužena donijela nezakonita rješenja o dodjeli tih nekretnina apelantima, jer je znala da oni ne mogu steći pravo vlasništva na njima i da im tužena to neće omogućiti. Apelanti navode da je tužena prema njima postupila prijevarno i kod zaključenja ugovora o investiranju, jer je on sačinjen ranije na već odštampanom obrascu zbog čega su apelanti dovedeni u nepovoljan položaj, jer nisu bili svjesni šta potpisuju i nisu mogli utjecati na sadržaj ugovora i zbog čega im je, pored donošenja navedenih nezakonitih rješenja o dodjeli spornih nekretnina, također, tužena pričinila štetu. Smatraju da im je tužena štetu pričinila i time što nisu mogli dobiti kredite pod povoljnijim uvjetima, jer nisu bili uknjiženi kao vlasnici spornih nekretnina s obzirom na to da se kao garancija za davanje takvih kredita traži stavljanje nekretnina pod hipoteku, a oni to nisu mogli učiniti, jer nisu bili vlasnici spornih nekretnina, te su morali prinudno prodati sporne nekretnine kako bi podmirili kredite a čega je bila, suprotno zaključcima redovnih sudova, svjesna i banka kojoj su dugovali rate kredita. Smatraju da je prvostepeni sud nezakonito postupio i kada im je svoju presudu dostavio nakon godinu dana, a što je suprotno zakonu. II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Kantonalni sud je naveo kratak sadržaj svoje presude koju su apelanti osporili apelacijom, te istakao da je, zbog svega navedenog, u obrazloženju te presude vidljivo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
14. Općinski sud je naveo da je omaškom propušteno da se osporena presuda tog suda dostavi apelantima odmah nakon izrade a sve zbog velikog broja tada izrađenih presuda i početka godišnjih odmora. Također je navedeno da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
15. Tužena je navela da su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili procesno i materijalno pravo zbog čega je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 2.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
17. U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli zamljišta na korištenje, relevantne odredbe glase:
Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.
18. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 67/05) relevantne odredbe glase:
c) Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo Član 39. stav 1.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa članom 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 262. st. 1. i 2.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
Član 266.
(1) Povjerilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi koje je dužnik, u vrijeme zaključenja ugovora, morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate, ili morale biti poznate. (2) U slučaju prevare ili namjernog neispunjenja, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, povjerilac ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.
(3) Ako je prilikom povrede obaveze, pored štete, nastao za povjerioca i neki dobitak, o njemu će se, prilikom određivanja visine naknade, voditi računa u razumnoj mjeri. (4) Strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je preduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade.
(5) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na neispunjene obaveza koje nisu nastale iz ugovora, ukoliko za pojedine od njih nije ovim zakonom nešto drugo predviđeno.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 028768 13 Rev od 23. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 4. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava apelanata na naknadu materijalne štete od tužene iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
30. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje sa navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da je iz osporenih presuda vidljivo da u rješenjima o dodjeli spornog zemljišta apelantima na korištenje, kao i iz ugovora o udruživanju sredstava u izgradnju poslovnih objekata na spornom zemljištu ne proizlazi da se tužena obavezala da će apelantima osigurati uknjižbu prava vlasništva, niti je to bila njena obaveza prema bilo kakvom propisu ili ugovoru, niti da je tužena imala bilo kakvog učešća u zaključenju ugovora o kreditima apelanata sa poslovnim bankama. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u obrazloženju redovnih sudova, prema kojem tužena nije odgovorna za štetu nastalu apelantima zbog toga što nisu uknjižili pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i zbog toga što nisu dobili kredit pod povoljnijim uvjetima jer nisu bili vlasnici spornih nekretnina, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo.
31. Nadalje, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključcima redovnih sudova prema kojima tužena nije odgovorna ni za štetu nastalu apelantima prodajom spornih nekretnina, zbog razlike u procijenjenoj vrijednosti spornih nekretnina i postignutoj prodajnoj vrijednosti, jer apelanti nisu mogli otplaćivati kredit poslovnoj banci zato što su apelanti mimo izvršnog postupka prodali sporne nekretnine po cijeni koju su slobodnom voljom dogovorili sa kupcem. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da apelanti ničim nisu doveli u pitanje ovakve zaključke redovnih sudova.
32. Osim toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja drugostepenog i Vrhovnog suda u vezi sa nedostavljanjem prvostepene presude apelantima u roku od 30 dana u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su se apelanti mogli obratiti prvostepenom sudu zahtjevom za dostavljanje navedene presude, ali da su, kako proizlazi iz stanja spisa, to učinili tek nakon godinu dana, pa im je tada presuda i dostavljena. Također, Ustavni sud zapaža da nedostavljanjem navedene presude prije navedenog datuma apelanti nisu ni u čemu oštećeni s obzirom na to da se rok za korištenje pravnih lijekova računa od dana prijema presude, tako da su apelanti nesmetano podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je o toj žalbi i odlučio i čiju presudu su apelanti u konkretnom apelacionom postupku i osporili. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su apelanti tužbeni zahtjev opredijelili na potraživanje naknade štete od tužene zbog prisilne prodaje objekta i zemljišta a zbog razlike u procijenjenoj vrijednosti i postignutoj cijeni spornih nekretnina.
35. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju apelanti samostalno i svojom voljom, bez obzira na to što je istovremeno vođen izvršni postupak za prinudnu prodaju njihovih nekretnina, mimo tog izvršnog postupka u dogovoru sa kupcem nekretnina prodali sporne nekretnine i pri tome sami, bez ikakve prisile, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ugovorili kupoprodajnu cijenu. Ustavni sud smatra da su apelanti, postupajući na navedeni način, sami doprinijeli prodaji nekretnina po cijeni nižoj od procijenjene u izvršnom postupku za šta ne može snositi odgovornost niko drugi osim apelanata, niti iz toga može proizlaziti kršenje prava apelanata na imovinu. Zbog toga su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su utvrdili da tužena nije odgovorna za štetu koja je nastala apelantima, jer se tužena u rješenjima o dodjeli spornih zemljišta na korištenje apelantima i u ugovoru o udruživanju sredstava sa apelantima nije obavezala da će ishoditi uknjižbu prava vlasništva apelantima, niti je tužena odgovorna za štetu koja je apelantima nastala zbog prodaje spornih nekretnina radi namirenja kredita kod poslovne banke, jer tužena nije ni na koji način učestvovala u zaključenju ugovora o kreditu.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti sporne nekretnine, i pored toga što je na njima vođen izvršni postupak prinudne prodaje, prodali kupcu samostalno i svojom voljom ugovorili cijenu koja je bila ispod procijenjene vrijednosti spornih nekretnina a za koju situaciju tužena ne može snositi odgovornost.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević