Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4720/17 („Atlas Vila“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4720/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4720/17, rješavajući apelaciju „Atlas Vila“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Atlas Vila“ d.o.o.
Gradiška podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 115673 17 Pž od 19. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Atlas Vila“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 14. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 115673 17 Pž od 19. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 10. decembra 2018. godine od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i JP „Protivgradna preventiva Republike Srpske“ a.d. Banja Luka (koje javno preduzeće je u osporenom postupku imalo status tuženog, u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 27. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 115673 15 Ps od 30. decembra 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu, na ime naknade štete pričinjene na voćnjacima zasađenim na određenim nekretninama, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju navedene presude, Okružni privredni sud je naveo, između ostalog, da je analizom provedenih dokaza utvrđeno da je 30. juna 2009. godine došlo do elementarne nepogode, oluje s padavinama grada na području Opštine Gradiška (u mjestu Podgradci), da je uslijed tih padavina apelant pretrpio štetu na voćnjacima (iz određenog dopisa i izvještaja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, te dopisa Opštine Gradiška proizlazi da je apelant podnosio zahtjev za naknadu štete, te da mu je po različitim osnovama u 2009. godini isplaćen iznos od 30.000,00 KM i to 6.807,60 KM na ime pretrpljene štete od grada, zatim podsticaj za nove sadnice i prodato voće). Zatim, da je apelant kod Osnovnog suda u Gradišci podnio prijedlog radi obezbjeđenja dokaza o nastaloj šteti na voćnjacima i da je u tom predmetu izvršeno vještačenje po vještaku poljoprivredne struke G. M.. Nadalje, da je tuženi 6. jula 2009. godine Opštini Gradiška dostavio izvještaj o dejstvu protivgradne preventive od 30. juna 2009. godine, da je tuženi navedenog datuma na području Opštine Gradiška (u mjestu Kozara) djelovao sa dvije protivgradne rakete, da je djelovao u skladu sa važećom metodologijom kada su gradonosni oblaci bili iznad teritorije Bosne i Hercegovine i u dometu protivgradnih stanica tuženog. Zatim, da je gradonosni oblak, koji je nanio štetu apelantovim voćnjacima stigao iz pravca Dubice, odnosno Republike Hrvatske, preko rijeke Save, da postoji zabrana prekograničnog ispaljivanja protivgradnih raketa, te da je šteta nastupila zbog nemogućnosti prekograničnog dejstva protivgradnim raketama (iz dopisa od 14. oktobra 2005. godine proizlazi da se tuženi obratio Hidrometeorološkom zavodu Republike Hrvatske sa zahtjevom da se, putem nadležnih organa BiH, unaprijedi saradnja, između ostalog, u koordinaciji djelovanja na gradonosne oblake koji prelaze sa teritorije jedne države na teritoriju druge i rješavanja pitanja djelovanja protivgradnim raketama u pograničnim zonama, iz određenih dopisa Ministarstva civilnih poslova BiH, Ministarstva bezbjednosti BiH i Ministarstva poljoprivrede, proizlazi da se tuženi obraćao nadležnim organima sa zahtjevom da se sa Srbijom i Hrvatskom riješi pitanje slobodnog ispaljivanja protivgradnih raketa u graničnim zonama, iz iskaza svjedoka P. R., koji je u kritično vrijeme bio direktor tuženog, proizlazi da između Hrvatske i BiH nema sporazuma o djelovanju raketa na području Hrvatske). Takođe je naveo, da vještak poljoprivredne struke G. K. nije mogao na pouzdan način, na osnovu nalaza vještaka G. M. (urađenog u postupku obezbjeđenja dokaza), utvrditi visinu štete nastalu na apelantovim voćnjacima (zbog nepostojanja bitnih elemenata na osnovu kojih bi se utvrdila visina štete).
7. Okružni privredni sud je istakao da je nesporno da je na apelantovim voćnjacima nastupila šteta, ali da je sporno da li je propustima tuženog došlo do nastanka štete, odnosno da li je tuženi odgovoran za tu štetu, te visina štete.
8. Okružni privredni sud je citirao odredbe člana 184. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe člana 3. st. 1. i 2. i člana 4. stav 1. Zakona o protivgradnoj zaštiti i ukazao da iz navedenih odredbi proizlazi da su poslovi protivgradne zaštite poslovi od opšteg interesa, te da, u smislu odredbe člana 184. ZOO, tuženi odgovara za štetu, ako bez opravdanog razloga obustavi vršenje svoje usluge. Zatim, da iz odredbe člana 184. ZOO proizlazi da je apelant, u skladu sa odredbama člana 7. stav1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postuku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio dužan da dokaže da tuženi bez opravdanog razloga nije blagovremeno djelovao protivgradnim raketama na gradonosni oblak, zbog čega je nanesena šteta apelantovim voćnjacima.
9. Okružni privredni sud je naveo da iz izvještaja tuženog od 30. juna 2009. godine proizlazi da je tuženi aktivirao sistem protivgradne zaštite na način da su strijelci na terenu putem radio veze više puta informisani o vremenskim prilikama za taj dan, da je operativni tim putem vlastitog radara i satelitskih snimaka pratio vremensku situaciju i da je pripravnost u pojedinim lokalnim upravama dignuta na najviši nivo, te da je operativni tim dao nalog za ispaljivanje dvije protivgradne rakete, kada je oblak bio udaljen od Hrvatske granice. Zatim, da iz iskaza svjedoka R. P., koji je u to vrijeme bio direktor tuženog, te iz iskaza svjedoka D. M., G. Š. i B. B., proizlazi da je oblak stigao iz Republike Hrvatske, da se gradonosni oblak, u vrijeme kada je bilo optimalno da se djeluje, nalazio na teritoriji Hrvatske, pa kako postoji zabrana ispaljivanja protivgradnih raketa van teritorije Republike Srpske, tuženi je djelovao na protivgradnoj stanici Kozara Selo sa dvije rakete, kada su se stekli uslovi za to.
10. Okružni privredni sud je istakao da iz navedenih dokaza proizlazi da tuženi nije blagovremeno djelovao na gradonosni oblak koji je pričinio štetu apelantu iz opravdanih razloga, a da apelant nije doveo u sumnju dokaze tuženog, niti je izvedenim dokazima na pouzdan način dokazao da tuženi bez opravdanog razloga nije djelovao na gradonosni oblak koji je pričinio štetu apelantovim voćnjacima, pa da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 184. ZOO za obavezivanje tuženog da nadoknadi štetu apelantu. Naime, apelant je radi dokazivanja odlučne činjenice da je propustom tuženog došlo do nastanka štete, na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza po vještaku meteorološke struke, ali je od tog prijedloga odustao na ročištu za glavnu raspravu, radi čega taj dokaz nije ni izveden.
11. Okružni privredni sud je, pored navedenog, ukazao da sve da je apelant i dokazao da je tuženi odgovoran za štetu, da nije dokazao visinu štete, jer je vještak poljoprivredne struke G. K., u skladu sa čijim nalazom je apelant i postavio visinu tužbenog zahtjeva, u svom iskazu naveo da taj nalaz nije urađen na osnovu dovoljnog broja podataka, na osnovu kojih bi se pouzdano utvrdila visina štete.
12. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 115673 17 Pž od 19. septembra 2017. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
13. U obrazloženju navedene presude, Viši privredni sud je istakao, između ostalog, da je apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član 3. stav 1. Zakona o protivgradnoj zaštiti neosnovan, zbog toga što je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 184. ZOO.
14. Takođe je naveo, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio dužan, na osnovu odredaba čl. 7. i 123. ZPP, da dokaže da tuženi bez opravdanog razloga nije blagovremeno djelovao protivgradnim raketama na gradonosni oblak, zbog čega je nanesena šteta apelantovim voćnjacima. Nadalje je naveo, da je pravilno zaključio prvostepeni sud, na osnovu izvještaja tuženog od 30. juna 2009. godine, da je kritičnog dana operativni tim tuženog dao nalog za ispaljivanje dvije protivgradne rakete kada je oblak bio udaljen od Hrvatske granice, a da se u vrijeme, kada je bilo optimalno da se djeluje na gradonosni oblak, oblak nalazio na teritoriji Hrvatske, pa kako postoji zabrana ispaljivanja protivgradnih raketa van teritorije Republike Srpske, tuženi je djelovao sa dvije rakete kada su se stekli uslovi za to. Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje i na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra, u suštini, da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, da je Zakonom o protivgradnoj zaštiti, kao posebnim zakonom (lex specialis) propisana zaštita biljne proizvodnje od nastupanja šteta nastalih od gradonosnih nepogoda. Takođe, da obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je od padanja grada nastupila materijalna šteta na apelantovom voćnjaku, tuženi je, u smislu odredbi člana 184. ZOO u vezi sa čl. 3., 4. i 6. Zakona o protivgradnoj zaštiti, odgovoran za nastalu štetu na voćnim zasadima apelanta, jer je bez opravdanog razloga obustavio ili neuredno obavljao usluge po zakonu. Apelant smatra da je bila obaveza sudova u Republici Srpskoj da djeluju pravično, što uključuje da domaće zakone tumače u dobroj vjeri, što u konkretnom slučaju Viši privredni sud nije učinio.
II.Odgovor na apelaciju
16. Okružni privredni sud i Viši privredni sud su, u svojim odgovorima, istakli da je apelacija neosnovana, da ostaju kod svojih obrazloženja datih u njihovim odlukama, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi je istakao, između ostalog, da apelant u svojoj apelaciji navodi samo dio činjenica koje su utvrđene u toku postupka, odnosno da nije naveo sve činjenice. Zatim da su neosnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao, te je opširno obrazložio metodologiju postupanja u konkretnoj situaciji, kao i razloge zašto smatra da je apelacija neosnovana, te je predložio da se odbije predmetna apelacija.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13) u relevantnom djelu glasi: Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
19. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
20. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:
Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa Član 184.
Preduzeća i druga pravna lica koja vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu.
21. Zakon o protivgradnoj zaštiti („Službeni glasnik RS“, broj 39/03 i 110/08).
22. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakon o protivgradnoj zaštiti („Službeni glasnik RS“, broj 39/03 i 110/08), sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se organizacija sistema protivgradne zaštite, obaveze nosioca poslova protivgradne zaštite, način finansiranja protivgradne zaštite, te druga pitanja važna za sprovođenje jedinstvenosti sistema.
Član 3.
Poslovi protivgradne zaštite u smislu ovog zakona su: prognoziranje, radarsko otkrivanje i praćenje olujnih oblaka, utvrđivanje njihove gradoopasnosti i djelovanje na njih, analiza i verifikacija efekata zaštite, razvoj, opremanje, izgradnja, dogradnja, investiciono-tehničko i redovno održavanje opreme i objekata sistema protivgradne zaštite.
Poslovi protivgradne zaštite iz stava 1. ovog člana su poslovi od primarnog interesa za biljnu proizvodnju i od opšteg interesa zbog zaštite materijalnih dobara izloženih štetama od grada. Poslovi protivgradne zaštite su poslovi od opšteg interesa za Republiku.
Član 4. stav 1.
Poslove protivgradne zaštite obavlja Javno preduzeće “Protivgradna preventiva Republike Srpske” (u daljem tekstu: Preduzeće), koje će se organizovati kao društvo kapitala - jednočlano akcionarsko društvo u skladu sa Zakonom o javnim preduzećima i Zakonom o preduzećima, odnosno privrednim društvima.
Član 6.
Poslove protivgradne zaštite Preduzeće vrši prema petogodišnjim i godišnjim programima, na koje saglasnost daje Vlada Republike Srpske.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 115673 17 Pž od 19. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. oktobra 2017. godine a apelacija je podnesena 14. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom tužbenog zahtjeva apelanta radi naknade štete. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su i Okružni privredni sud u obrazloženju prvostepene presude, kao i Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoj zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud u obrazloženju prvostepene presude, a sa čim se složio i Viši privredni sud u osporenoj odluci, citirajući odredbu člana 184. ZOO jasno ukazao da je apelant, a shodno čl. 7. i 123. ZPP, bio dužan da dokaže da tuženi bez opravdanog razloga nije blagovremeno djelovao u konkretnoj situaciji, te da je apelantu zbog toga nanesena šteta. Zatim, da je jasno i detaljno ukazano šta proizlazi iz izvedenih dokaza tuženog (da se u vrijeme, kada je bilo optimalno da se djeluje, gradonosni oblak nalazio na teritoriji Hrvatske, da postoji zabrana ispaljivanja protivgradnih raketa van teritorije Bosne i Hercegovine, pa je tuženi djelovao sa dvije rakete kada su se stekli uslovi, odnosno kada je oblak bio udaljen od Hrvatske granice), te da apelant nije doveo u sumnju dokaze tuženog, niti je dokazao da tuženi bez opravdanog razloga nije djelovao u konkretnoj situaciji, pa da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana
184. ZOO (za obavezivanje tuženog da nadoknadi štetu apelantu). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Viši privredni sud, razmotrio apelantove revizione navode, a kakve slične apelant zapravo ponavlja i u apelaciji, te da je dao jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u primjeni pozitivno pravnih propisa u konkretnom slučaju.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava posebno ne obrazlaže, nego da ih zasniva na istim navodima koje su istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu neosnovani. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, jasno obrazložili zašto nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana
184. ZOO za obavezivanje tuženog na naknadu štete, a u čemu Ustavni sud nije našao nikakvu proizvoljnost.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.