Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2900/17 (B. K. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2900/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2900/17, rješavajući apelaciju Branke Kobas Tadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Branke Kobas Tadić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 013847 15 Rev od 21. aprila 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Branki Kobas Tadić, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Branki Kobas Tadić, zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Kobas Tadić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 013847 15 Rev od 21. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 013847 13 Gž od 15. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 013847 12 P od 15. maja 2013. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Kobas Tadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Milena Kobas, punomoćnica iz Banjaluke, podnijela je 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 013847 15 Rev od 21. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 013847 13 Gž od 15. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 013847 12 P od 15. maja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Republike Srpske zastupane po Pravobranilaštvu RS i Dragane Kovačević (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 22. i 25. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužene su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 26. marta do 9. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 22. septembra 2009. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja postojanja diskriminacije i naknade štete. Apelantica je tužbenim zahtjevom tražila da sud utvrdi da je donošenjem Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 9. septembra 2009. godine, kojim je predmetni sudija (drugotužena) odbacila njen tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 293. i 295. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantica bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane suda i drugotužene po osnovu njenih ličnih svojstava, intelektualne sposobnosti i duševnog zdravlja čime je apelantici mimo ovlaštenja utvrđenih zakonom onemogućeno ostvarivanje prava na zaposlenje pod jednakim uslovima u Preduzeću za poštanski saobraćaj RS a.d Banjaluka (u daljnjem tekstu: Preduzeće) i kod bilo kojeg drugog poslodavca u budućnosti, kao i da je apelantici nanesena nematerijalna šteta po osnovu duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i umanjenja životne aktivnosti i straha, te materijalna šteta zbog izgubljene zarade. Također, tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se obaveže prvotužena da apelantici nadoknadi nematerijalnu i materijalnu štetu po određenim vidovima i u određenim iznosima (bliže označenim u izreci prvostepene presude) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obavežu tužene da snose sve parnične troškove. Dakle, apelantica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je navedenim rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci od 9. septembra 2009. godine drugotužena odbacila njenu tužbu iz razloga što apelantica nema poslovnu i parničnu sposobnost, te je posljedično tome za apelanticu nastupila nematerijalna i materijalna šteta koju potražuje predmetnom tužbom. Tužene su tokom postupka osporile tužbeni zahtjev apelantice i istakle prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja, dok se drugotužena pozvala i na imunitet koji uživa u okviru službene dužnosti koju obavlja.
6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 013847 12 P od 15. maja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 73 0 P 013847 13 Gž od 15. maja 2015. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezana apelantica da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao kako je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u veliki broj materijalnih dokaza), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno, utvrdio da je apelantica pokrenula parnični postupak protiv Preduzeća za poštanski saobraćaj RS a.d Banjaluka (u daljnjem tekstu: Preduzeće), radi zasnivanja radnog odnosa, te da je presudom prvostepenog suda od 19. oktobra 2005. godine odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice. Dalje, u postupku po žalbi Okružni sud je rješenjem od 25. oktobra 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje u kojem je drugotužena (postupajući kao sudija u konkretnom predmetu) rješenjem od 29. maja 2009. godine vratila tužbu apelantici na ispravku i dopunu. Budući da tužba nije ispravljena i dopunjena u skladu sa nalogom suda, prvostepeni sud je rješenjem od 9. septembra 2009. godine odbacio tužbu apelantice, dok je u žalbenom postupku Okružni sud odbio žalbu apelantice i potvrdio rješenje od 9. septembra 2009. godine.
8. Osnovni sud je naveo da apelantica svojim zahtjevom traži utvrđivanje diskriminacije i naknadu nematerijalne i materijalne štete koja je nastala donošenjem procesnog rješenja od 9. septembra 2009. godine. S tim u vezi sud je naveo da se kod diskriminacije odstupa od standardnog shvatanja tereta dokazivanja, tako da primjenom pravila o teretu dokazivanja u konkretnom slučaju (član 15. Zakona o zabrani diskriminacije, u daljnjem tekstu: ZZD) proizilazi da navodima u tužbi i onim iznesenim tokom postupka i izvedenim dokazima apelantica nije dokazala odnosno učinila vjerovatnim da je do diskriminacije uopšte došlo odnosno, da je apelantica stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na bilo koga. Osnovni sud je istakao da postupkom upravlja sud koji je dužan da odluku donese u skladu sa odredbama ZPP-a kojim je propisan način postupanja suda u slučaju nepotpune i neuredne tužbe. U konkretnom slučaju drugotužena je kao postupajući sudija postupala u skladu sa relevantnim odredbama ZPP kada je tužbu vratila apelantici na uređenje odnosno, kada je odbacila tužbu koju apelantica nije uredila po nalogu suda, tako da takvim postupanjem drugotužene nije došlo do diskriminacije apelantice. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se u navedenom procesnom rješenju, kojim je tužba apelantice odbačena jer ista nije postupila po nalogu suda i uredila tužbu, ne spominje poslovna i parnična sposobnost apelantice odnosno da tužba nije odbačena na osnovu odredbi čl. 293. i 295. ZPP koji su vjerovatno omaškom navedeni u obrazloženju rješenja. Dalje, sud je naveo da u vanparničnom postupku neko lice može biti lišeno poslovne sposobnosti pod određenim uslovima međutim, za apelanticu tokom postupka nije utvrđeno da joj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. Vezano za zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne i materijalne štete Osnovni sud je naveo da je isti neosnovan iz razloga što apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala da joj je radnjom ili propuštanjem drugotužene prouzrokovana šteta odnosno, da postoji uzročna veza između takve radnje ili propuštanja i nastale štete. Naime, u konkretnom slučaju ne postoji štetna činjenica u vidu aktivnog ili pasivnog postupka drugotužene (koja je poduzimala radnje i donosila odluke u skladu sa odredbama ZPP) pa je, polazeći od uslova u kojima prvotužena odgovara za štetu koju u vršenju službe učine radnici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim i nepravilnim radom, Osnovni sud zaključio da nisu ispunjene pretpostavke koje se odnose na štetnu činjenicu (nedopuštenost štetne činjenice i uzročnu vezu između štetne činjenice i štete), tako da nema ni odgovornosti prvotužene. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da ne postoji obaveza tuženih da nadoknade štetu apelantici odnosno, da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su tuženi istakli u odgovoru na tužbu, zbog čega je, obzirom da apelantica tokom postupka nije dokazala odnosno učinila vjerovatnim da je diskriminisana i stavljena u nepovoljniji položaj, odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio proporcionalno uspjehu stranaka u postupku, dok je visinu istih odredio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
9. Okružni sud je presudom broj 73 0 P 013847 13 Gž od 15. maja 2015. godine odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda uz zaključak da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantice u kojima navodi da njen podnesak o uređenju tužbe sadrži potrebne elemente iz odredbe člana 53. ZPP, kao i da procesno rješenje od 9. septembra 2009. godine nema nikakve veze sa propisima koji regulišu pitanje zastupanja i gubitka poslovne i parnične sposobnosti. Naime, ovi žalbeni razlozi ne utiču na pravilnost i zakonitost osporene odluke iz razloga što je rješenje prvostepenog suda od 9. septembra 2009. godine (kojim je odbačena tužba apelantice) potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 31. marta 2010. godine, tako da Okružni sud nije ovlašten da ispituje pravilnost i zakonitost već pravosnažnog prvostepenog rješenja. Dalje, neosnovani su i navodi apelantice da se svako može pozivati na prvostepeno rješenje od 9. septembra 2009. godine i apelanticu onemogućiti u ostvarivanju poslovne i životne aktivnosti pod jednakim uslovima, iz razloga što je navedenim rješenjem utvrđeno da apelantica nema poslovnu i parničnu sposobnost. Ovo iz razloga što je navedenim rješenjem odbačena tužba apelantice iz razloga što apelantica nije postupila po nalogu suda i ispravila i uredila tužbu na način kako je to sud naložio odnosno, što navedenim rješenjem nije utvrđeno da apelantica nema poslovnu i parničnu sposobnost. Također, neosnovano apelantica u žalbi navodi da još uvijek nije ishodovala odluku o zakonitosti prijedloga za angažovanje radnika kod Preduzeća budući da se prvostepenom odlukom od 15. maja 2013. godine, čija se pravilnost i zakonitost ispituje u konkretnom slučaju, odlučivalo o zahtjevu apelantice u vezi sa rješenjem Osnovnog suda od 9. septembra 2009. godine a ne o zakonitosti Odluke o izboru kandidata radi zasnivanja radnog odnosa kod Preduzeća po oglasu od 25. septembra 2002. godine.
10. Vezano za žalbene navode u pogledu zaključka prvostepenog suda u pogledu diskriminacije, Okružni sud je citirao odredbe ZZD (čl. 2. i 3.) i konstatovao da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio da od strane drugotužene nije ostvarena diskriminacija prema apelantici. Ovo iz razloga što je prema stanju prvostepenog spisa u postupku po tužbi apelantice presuda prvostepenog suda od 19. oktobra 2005. godine ukinuta po žalbi apelantice zbog nerazumljivosti tužbe i nesaglasnosti između tužbenog zahtjeva i činjenica na kojima je zasnovan zahtjev, te je naloženo prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni ukazani nedostatak. S obzirom da apelantica nije postupila po rješenju prvostepenog suda i nije ispravila i uredila tužbu pravilno je prvostepeni sud postupio kada je tužbu apelantice odbacio zbog nemogućnosti daljnjeg postupanja po istoj odnosno, da apelantica na taj način nije bila izložena diskriminaciji od strane drugotužene. Osim toga, žalbeni navodi apelantice da je sud rješenjem od 9. septembra 2009. godine raspravljao o parničnoj i poslovnoj sposobnosti apelantice, kao i navodi koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, ne dovode u pitanje zakonitost prvostepene presude. Ovo iz razloga što se navedenim rješenjem nije ni raspravljalo o parničnoj i poslovnoj sposobnosti apelantice već je tužba odbačena zbog nemogućnosti suda da po istoj postupa (propust apelantice da postupi po nalogu suda), tako da u navedenoj situaciji nije bilo osnova za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke na okolnosti iz nalaza.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 013847 15 Rev od 21. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 15. maja 2015. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je osporena presuda pravilna i zakonita. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbe ZZD (čl. 2., 3., 6. i 12.) istaknuvši da iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda od 9. septembra 2009. godine proizilazi da se pozivanje na odredbe čl. 293. i 295. ZPP nije odnosilo na apelanticu, kako to ona tvrdi u tužbi i tokom postupka navodeći to kao osnov za njenu diskriminaciju. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelantice u parnici, nesporno utvrđeno da u obrazloženju navedenog rješenja Osnovni sud nije pominjao parničnu i poslovnu sposobnost apelantice, niti njena lična svojstva, intelektualnu sposobnost i duševno zdravlje. Naime, iz sadržaja rješenja od 9. septembra 2009. godine proizilazi da je tim rješenjem odbačena tužba apelantice, odnosno nije utvrđeno, kako to apelantica tvrdi i ponavlja tokom ovog postupka kao i u reviziji, da apelantica nema poslovnu i parničnu sposobnost. Dakle, budući da je tužba odbačena iz razloga što apelantica nije postupila po nalogu suda (nije ispravila i uredila tužbu na način kako joj je naloženo), pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje diskriminacije iz odredbe člana 12. stav 1. tačka a), u vezi sa odredbom člana 6. tačka f) ZZD. Zbog navedenog su neosnovani svi revizioni prigovori kojima se zakonitost pobijane presude, u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu apelantice za utvrđenje diskriminacije, osporava tvrdnjama da je rješenjem Osnovnog suda od 9. septembra 2009. godine utvrđeno da apelantica nema poslovnu i parničnu sposobnost i da je time diskriminisana. Ovo iz razloga što je navedeno u suprotnosti sa stanjem spisa Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035041 06 P i odlukama donesenim u njemu, a slijedom navedenog neosnovan je i revizioni prigovor da je donošenjem pobijane odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Budući da je pravilna odluka drugostepenog suda da apelantici donošenjem rješenja od 9. septembra 2009. godine nisu povrijeđena prava zaštićena ZZD, tužbeni zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne i materijalne štete pravilno je odbijen iz razloga što za dosuđenje tih naknada nije ostvaren zakonski uslov propisan odredbom člana 12. tačka c) ZZD, zaključio je Vrhovni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava apelantica je detaljno izložila postupak u kojem je doneseno rješenje Osnovnog suda u Banjaluci od 9. septembra 2009. godine u kojem je po njenom mišljenju došlo do povrede navedenih prava. Iako apelantica nije izričito navela iz apelacije proizilazi da su redovni sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Navedenom u prilog ide i tvrdnja apelantice da je navedenim rješenjem drugotužena oduzela apelantici parničnu sposobnost što je za posljedicu imalo da apelantica nije ostvarila pravo na zaposlenje kod Preduzeća niti nekog drugog poslodavca. Apelantica smatra da je procesno rješenje (od 29. maja 2009. godine) kojim je naloženo da ispravi i dopuni tužbu u skladu sa nalogom suda doneseno sa namjerom da se stavi u neravnopravan položaj jer je nezaposlena (kao i njen muž) i izdržava maloljetno dijete, „zbog čega nije smjela pristati na uređenje tužbe koje košta više od 47.000,00 KM kako bi tužba bila podobna za dalje postupanje“. Dalje, smatra da je rješenjima od 29. maja 2009. godine i 9. septembra 2009. godine bila izložena nefizičkom zlostavljanju od strane drugotužene po osnovu duševnog zdravlja, socijalnog statusa, imovnog stanja i društvenog položaja. Osim toga, apelantica je navela da je predmetni spor pokrenula 22. septembra 2009. godine i da isti nije okončan u periodu dužem od sedam godina, te da je zbog toga povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao i da je opravdan njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je svoju odluku donio nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima, da je suprotno navodima apelantice za svoju odluku dao jasne i potpune razloge koji su sadržani u osporenoj presudi, te da nije bilo proizvoljne primjene prava. S obzirom da navodi iz apelacije ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost njegove odluke, Vrhovni sud je konstatovao da je predmetna apelacija neosnovana.
14. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja njegove odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetni postupak proveden u skladu sa odredbama procesnog zakona dok je odluka donesena na osnovu odredaba materijalnog zakona. Osnovni sud je istakao da je nakon dokaznog postupka zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, te da je njegova odluka potvrđena presudama drugostepenog i Vrhovnog suda.
16. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da su redovni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, ocjenom dokaza i pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka odbili kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Dalje, prvotužena smatra da su neutemeljeni i ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede navedenih prava apelantice, te da pažljivom analizom apelacije proizilazi da apelantica smatra da je odlukom Osnovnog suda od 9. septembra 2009. godine došlo do povrede navedenih prava. Prvotužena je predložila da se odbaci predmetna apelacija.
17. Drugotužena je u odgovoru navela da su navodi iz apelacije neosnovani budući da je prvostepeni sud donio presudu koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, dok je revizija apelantice odbijena presudom Vrhovnog suda.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 293.
Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.
Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnog državnog organa donesenim na osnovu zakona.
U toku cijelog postupka sud će po službenoj dužnosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlašćenja kad su ona potrebna.
Član 295.
Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvaće tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku.
Isto tako, kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlašćenja kad su ona potrebna, zatražiće da nadležni organ starateljstva postavi staraoca parnično nesposobnom licu, odnosno pozvaće zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlašćenja ili će preduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna stranka bila pravilno zastupana.
Sud će odrediti stranci rok za uklanjanje nedostataka iz st. 1. i 2. ovog člana. Dok se ne uklone ovi nedostaci, u postupku se mogu preduzimati samo one radnje zbog čijeg odlaganja bi mogle da nastanu štetne posljedice za stranku.
Ako se nedostaci iz st. 1. i 2. ovog člana ne mogu ukloniti ili ako određeni rok bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje sprovedene u postupku ukoliko su zahvaćene ovim nedostacima i odbaciće tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju dalje vođenje parnice.
Protiv rješenja kojim se naređuju mjere za uklanjanje nedostataka nije dozvoljena žalba.
Član 336.
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu podnesak vratiti radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.
Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen, odnosno dopunjen i predat sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatraće se da je podnijet sudu onog dana kad je prvi put bio podnijet.
Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se.
Ako podnesci ili prilozi nisu podnijeti u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati podnosioca da ih u određenom roku podnese. Ako podnosilac ne postupi po ovom nalogu, sud će podnesak odbaciti.
19. Zakon o zabrani diskriminacije («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1)Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2)Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1)Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2)Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 6.
(Oblast primjene) Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:
[…] f)pravosuđa i uprave, uključujući aktivnosti policije i drugih službenika za provođenje zakona, službenika pogranične kontrole, vojno i zatvorsko osoblje.
Konkretno, sva lica bit će jednaka pred sudovima i tribunalima;
[…] Član 12.
(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1)Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
a)utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
[…] c)da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
[…] Član 15.
(Teret dokazivanja) (1)Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
[…]
20. Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 37/12, 14/14 – O.U.S., 44/15 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 68.
(1)Radnici suda su, u smislu ovog zakona, sva uposlena lica osim sudija.
(2)Broj radnika, njihova stručna sprema i drugi uslovi za upošljavanje u svakom sudu posebno se utvrđuju Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.
Član 89.
Republika Srpska odgovara za štetu koju u vršenju službe učine radnici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 013847 15 Rev od 21. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje postojanja diskriminacije i naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene presude
29. Vezano za navode apelantice o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
31. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostepenog suda, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice koji je bio usmjeren na utvrđenje da je apelantica bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane suda i drugotužene te da je apelantici onemogućeno ostvarivanje prava na zaposlenje pod jednakim uslovima. Naime, iz provedenih dokaza je utvrđeno da apelantica smatra da je procesnim rješenjem Osnovnog suda od 9. septembra 2009. godine, koje je doneseno u postupku koji je apelantica vodila protiv Preduzeća u parnici radi zaštite prava iz radnog odnosa, povrijeđena njena prava navedena u apelaciji. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelacije, za svoja odlučenja dali jasne i razumljive razloge koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni sud je, kao i Vrhovni sud, potvrdio stav prvostepenog suda da iz provedenih dokaza proizilazi da osporenim rješenjem, suprotno apelacionim navodima, nije utvrđeno da apelantica nema poslovnu i parničnu sposobnost već je istim odbačena apelantičina tužba iz razloga što istu apelantica nije ispravila i uredila prema nalogu suda (u smislu da je tužbom trebala opredijeliti tužbeni zahtjev navođenjem da li osporava cjelokupan konkurs ili izbor kandidata navedenih u tužbi te u zavisnosti od toga postaviti tužbeni zahtjev i urediti tužbu i u subjektivnom smislu) . Dakle, prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili da je u postupku u kojem je doneseno navedeno rješenje drugotužena postupala u skladu sa odredbama ZPP odnosno, da apelantica u skladu sa odredbama ZZD nije dokazala odnosno učinila vjerovatnim, u smislu člana 15. tog zakona, da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije na način da je apelantica stavljena u nepovoljniji položaj. Također, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova istaknuvši da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da navedenim rješenjem, iako su navedene odredbe čl. 293. i 295. ZPP ( parnična sposobnost), zapravo nije raspravljano o apelantičinoj poslovnoj i parničnoj sposobnosti, njenim ličnim svojstvima, intelektualnim sposobnostima i duševnom zdravlju već o podobnosti predmetne tužbe za daljnje postupanje. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude potvrdio stav drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, suprotno navodima apelanice, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da osporenim rješenjem apelantici nisu povrijeđena prava zaštićena ZZD, te slijedom toga pravilno je odbijen i apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot navodima apelantice, detaljno ispitali sve navode apelantice koje ona ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja da apelantica nije (u skladu sa članom 15. ZZD) dokazala odnosno učinila vjerovatnim da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije. Također, suprotno navodima apelantice, Ustavni sud smatra da osporene odluke u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentovana obrazloženja na temelju kojih su zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice. S obzirom na to Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani navodi apelanatice vezani za primjenu materijalnog prava.
33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
34. Apelantica je također navela da je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da predmetni postupak nije okončan u periodu dužem od sedam godina.
35. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 22. septembra 2009. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 21. aprila 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi sedam godina i šest mjeseci.
37. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, obzirom da se radilo o pitanjima utvrđivanja postojanja diskriminacije i naknade štete, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je značajan za apelanticu.
38. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao sedam godina i šest mjeseci što je neprihvatljivo dug period za predmetni postupak u kojem je apelantica tražila utvrđenje postojanja diskriminacije i naknade štete. Ustavni sud posebno zapaža da je ukupnoj prekomjernoj dužini postupka doprinijeli sudovi na sve tri instance jer je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri godine i sedam mjeseci, ali ni u nastavku postupka sudovi nisu bili ažurni, pa su Okružni sud i Vrhovni sud odluke donijeli nakon dvije godine odnosno, godinu dana i 11 mjeseci. Dalje, u predmetnom postupku apelantica je tvrdila da je bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane suda i drugotužene, te da joj je onemogućeno ostvarivanje prava na zaposlenje pod jednakim uslovima. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo, kako to apelantica navodi u apelaciji, o parnici za zaštitu prava iz radnog odnosa već o tužbi u kojoj je apelantica tražila utvrđenje postojanja diskriminacije i naknadu štete. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak u vrijeme iniciranja istog (i donošenja prvostepene i drugostepene presude) prema odredbama ZZD nije bio hitan postupak iako je Izmjenama i dopunama navedenog zakona iz 2016. godine (koje nisu primjenjive u okolnostima apelantičinog slučaja) predviđeno da se ovaj postupak smatra hitnim. S druge strane, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi (posebno prvostepeni sud) u svom odgovoru nisu dali nikakvo obrazloženje za dužinu trajanja predmetnog postupka, dok apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela da postupak duže traje iz čega proizilazi da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
39. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da, cijeneći postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od sedam godina i šest mjeseci nije srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja i ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za što u najvećoj mjeri snosi odgovornost Osnovni sud, koji nije ponudio nikakvo opravdanje za svoje postupanje.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila kao i okolnost da se u vrijeme vođenja postupka nije radilo o hitnom postupku te imajući u vidu da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 525,00 KM, s obzirom da je navedeni postupak trajao sedam godina i šest mjeseci. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
41. U vezi sa pozivanjem apelantice na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje apelantica u suštini veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud prethodno ispitao u okviru prava na pravično suđenje i ocijenio neutemeljenim, pa Ustavni sud shodno tome iz istih razloga pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.
Nediskriminacija
42. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantica nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje.
43. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica svoje navode o diskriminaciji u vezi s pravom na pravično suđenje zapravo zasniva na tvrdnjama da je u ranije vođenom postupku bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane suda i drugotužene. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju odnosno, da u konkretnom postupku apelantica pred redovnim sudovima nije dokazala da je donošenjem navedenog procesnog rješenja stavljena u nepovoljniji položaj. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, zatim okolnost da apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva u kojem je tvrdila da je diskriminisana, te imajući u vidu da apelantica nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminirana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Zabrana zloupotrebe prava
44. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji se ne može smatrati naročito složenim, trajao sedam godina i šest mjeseci, za što u najvećem dijelu odgovornost snose redovni sudovi (Osnovni sud), za što nije ponuđeno nikakvo opravdanje.
46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, kojim su odbili tužbeni zahtjev apelantice, dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na koju apelantica neosnovano ukazuje.
47. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a takve prigovore je Ustavni sud odbio ispitujući ih vezano za navode o kršenju prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.