Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3357/17 (D. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3357/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-3357/17, rješavajući apelaciju Dušana Šuška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Šušak protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038851 17 Rev od 27. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038851 16 Gž od 6. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038851 08 P od 26.

novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Šušak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnio je 4. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038851 17 Rev od 27. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038851 16 Gž od 6. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038851 08 P od 26. novembra 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038851 08 P od 26. novembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (M.Š.) da mu na ime neosnovanog obogaćenja, a radi naknade vrijednosti suvlasničkog dijela zemljišta, pobliže označenog u izreci presude, vrijednosti ulaganja u stan koji se nalazi u prizemlju stambenog objekta izgrađenog na predmetnom zemljištu, te vrijednosti ½ ulaganja koja je apelant izvršio u vanjsko uređenje predmetnog zemljišta, a na kojim nepokretnostima je tuženi stekao pravo susvojine sa ½, odnosno svojine na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-8852/99 od 17. aprila 2000. godine i Odluke Ustavnog suda broj U-32/03 od 15. juna 2004. godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je predmetna nekretnina izgrađena 1975. godine i da se sastojala od podrumskih prostorija, prizemlja i sprata. Zatim, da je na osnovu dobijene građevinske dozvole, izvršena dogradnja i nadogradnja predmetnog stambenog objekta. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke T.Š. utvrđeno da je izvršena navedena nadogradnja i dogradnja, te da je dopunom nalaza i mišljenja navedenog vještaka utvrđeno da je renoviranje predmetnog stambenog objekta izvršeno do 2005. godine, kao i visina novčanih sredstava koja su pri tome uložena, inter alia i za renoviranje stana na prizemlju, te za vanjsko uređenje predmetne nekretnine. Takođe, da je utvrđeno da stan u prizemlju koristi tuženi, stan na spratu apelant a stan na mansardi apelantov sin (Ž.Š.). Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj U-32/03 od 15. juna 2004. godine ukinuto rješenje Vrhovnog suda od 17. maja 2001. godine i rješenje Okružnog suda u Banjaluci od 12. oktobra 2000. godine i ostavljena na snazi presuda Osnovnog suda od 17. aprila 2000. godine (kojom je utvrđeno da je tuženi suvlasnik sa ½ dijela predmetnog stambenog objekta, što u naravi predstavlja dvosoban stan u prizemlju tog objekta, kao i da je korisnik predmetnog zemljišta, te je određena privremena mjera kojom je apelantu zabranjeno da preduzima bilo kakve radnje na prizemlju predmetnog objekta i na ogradi dvorišta ili da promijeni postojeće stanje na nekretninama). U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da apelant nije mogao, bez saglasnosti tuženog, vršiti rekonstrukciju, dogradnju i nadogradnju predmetnog objekta, s obzirom da je na snazi bila privremena mjera koja ga je u tome onemogućavala. Zatim je ukazao da suvlasnik nije ovlašten da samostalno raspolaže i upotrebljava cijelu stvar, već da o načinu upravljanja i korišćenja stvari suvlasnici odlučuju sporazumno, te da u slučaju nepostojanja sporazuma, shodno odredbama čl. 141. i 148. Zakona o vanparničnom postupku, o načinu upravljanja i korištenja stvari odlučuje sud u vanparničnom postupku. Takođe je ukazao da je odredbom člana 32. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja na stvari potrebna saglasnost svih suvlasnika, pa s obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o dogradnji, nadogradnji i rekonstrukciji, zaključio da takvi zahvati u predmetnu nekretninu ne potpadaju u poslove redovnog upravljanja na stvari. Osnovni sud je naveo da je apelant dokazao da su građevinski zahvati na predmetnom objektu završeni do 2005. godine, međutim, istakao je da nije dokazao kada su tačno te radnje preduzete, a što je bio dužan shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na činjenicu da je izvršeno renoviranje dijela kuće na kojoj je sudskom presudom utvrđeno pravo suvlasništva tuženog. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu. U odnosu na apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu za vrijednost suvlasničkog dijela predmetnog zemljišta, Osnovni sud je istakao da je to imovina tuženog koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da tuženi s obzirom na ranije utvrđenje u sudskim postupcima ne treba da plaća nikakvu naknadu vrijednosti svog suvlasničkog dijela.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 038851 16 Gž od 6. septembra 2016. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio Zakon o stvarnim pravima, te da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 38. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je, s obzirom da je utvđeno da je tuženi predmetni stambeni objekat napustio 1999. godine, u pogledu ulaganja u predmetni stambeni objekat tužitelj nakon toga bio savjestan. Apelantova nesavjesnost, naglasio je Okružni sud, mogla je nastupiti jedino nakon podnošenja apelantove tužbe za utvrđenje njegovog prava suvlasništva na predmetnim nekretninama. Međutim, istakao je da tuženi nije dokazivao apelantovu nesavjesnost, koja se pretpostavlja, te slijedom navedenog izveo zaključak da je nakon donošenja odluke Okružnog suda od 12. oktobra 2000. godine do donošenja odluke Ustavnog suda od 15. juna 2004. godine, apelant bio savjestan posjednik predmetne nekretnine, s obzirom da se u tom periodu osnovano smatrao njenim isključivim vlasnikom. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je u vrijeme kada su preduzeti sporni građevinski radovi na snazi bila privremena mjera kojom je apelantu zabranjeno da preduzima građevinske zahvate na predmetnoj nekretnini, s obzirom da je odluka o privremenoj mjeri ukinuta donošenjem odluke Okružnog suda od 12. oktobra 2000. godine.

5. Nadalje, Okružni sud je naveo da izvršena ulaganja predstavljaju korisne troškove, međutim istakao je da apelant nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva kojim traži nužne i korisne troškove koje je ulagao u stan tuženog, pritom naglašavajući da se visina naknade takvih troškova utvrđuje prema visini faktičkog povećanja vrijednosti stvari. S tim u vezi je istakao da je dopunom vještačenja utvrđena vrijednost ulaganja u stan tuženog, međutim nije utvrđeno da je vrijednost ulaganja u prizemlje uticalo na povećanje vrijednosti predmetnog objekta u omjeru izvršenog ulaganja. Pri tome je istakao da je zaključak vještaka građevinske struke da su ulaganja u predmetnu nekretninu u jednakom iznosu uticala na povjećanje njene vrijednosti, paušalan, s obzirom da se vještak nije mogao izjasniti o početnim parametrima za utvrđenje vrijednosti ukupnih ulaganja u predmetni objekat. Okružni sud je pri tome ukazao da se shodno odredbi člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obim naknade za korisne troškove utvrđuje prema uvećanju vrijednosti stvari u trenutku vraćanja stvari u posjed tuženog, na koju okolnost apelant nije izvodio dokaze. Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao kada je izvršio ulaganja u stan tuženog i uređenje dvorišta, te istakao da vještačenje i iskaz apelantovog sina i supruge, bez drugih relevantnih dokaza u pogledu vremena i stvarnih ulaganja, nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant dokazao da je izvršio predmetna ulaganja do 2005. godine, ali ne i kada je to tačno učinio. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odlukom Osnovnog suda od 17. aprila 2000. godine, čije izvršenje je naloženo odlukom Ustavnog suda, tuženi stekao pravo suvlasništva na predmetnom stambenom objektu građenjem u porodičnoj zajednici, te da je tuženi, s obzirom da je predmetno zemljište upisano u zemljišnoj knjizi kao državno vlasništvo, sticanjem prava suvlasništva na predmetnom objektu stekao i pravo korištenja predmetnog zemljišta. Pri tome je naglasio da je tuženi na predmetnom zemljištu stekao i pravo svojine, temeljem odredbe člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 86/03), odnosno člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06), te da je kao vlasnik zgrade vlasnik i zemljišta i da je neosnovana apelantova tvrdnja da je na strani tuženog došlo do neosnovanog obogaćenja. S tim u vezi je istakao da su neosnovani žalbeni navodi kojim se ističe da se u konkretnom slučaju radi o građenju na tuđem zemljištu i da apelantu za zemljište pripada naknada, s obzirom da je navedenom presudom Osnovnog suda ustanovljeno pravo suvlasništva tuženog na osnovu građenja u porodičnoj zajednici, a ne na osnovu građenja na tuđem zemljištu. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio da apelantu ne pripada naknada za predmetno zemljište.

6. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 038851 17 Rev od 27. aprila 2017. godine kojom je djelimično usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude na način da je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade vrijednosti ulaganja u stan koji se nalazi u prizemlju predmetnog stambenog objekta isplati iznos od 15.041,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu na ime naknade vrijednosti ulaganja u vanjsko uređenje predmetnog zemljišta isplati iznos od 4.277,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOSPO (član 38. st. 4. i 5.), te da je tužitelj, koji je u vrijeme izvođenja predmetnih radova bio isključivi vlasnik predmetne nepokretnosti, postupao savjesno. Također je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ulaganja izvršena u prizemlje predmetnog objekta i uređenje zemljišta predstavljaju korisne troškove. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljiva tvrdnja drugostepenog suda da apelant nije dokazao visinu koristi koju je tuženi imao od izvršenih ulaganja, u situaciji kada je na te okolnosti proveo vještačenje, a tuženi nije osporio vještakov nalaz, niti je ponudio dokaze kojima se on pobija. Pri tome je istakao da je apelantu stan u prizemlju predmetnog objekta predat u posjed nakon donošenja odluke Ustavnog suda, a vještak je nalaz nalaz sačinio neposredno nakon toga, te slijedom navedenog zaključio da je nalaz sačinjen prema cijenama koje su bile važeće u vrijeme predaje stvari vlasniku, u skladu sa odredbom člana 215. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu od ½ vrijednosti zemljišta, za šta je dao razloge, koje kao pravilne prihvata i taj sud.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka u dijelu u kojem su odbili njegov zahtjev za naknadom vrijednosti suvlasničkog dijela predmetnog zemljišta, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o građenju u porodičnoj zajednici, već da se radi o građenju na tuđem zemljištu, koje je prije donošenja odluke Ustavnog suda predstavljalo njegovo isključivo vlasništvo. Nadalje iznosi analizu obrazloženja presude Osnovnog suda od 17. aprila 2000. godine, zaključujući da institut građenja u porodičnoj zajednici nije postojao u vrijeme građenja predmetnog objekta i da su se u tom parničnom postupku trebale primjeniti odredbe Austrijskog građanskog zakonika, odnosno instituta građenja na tuđem zemljištu, koje predviđaju pravo naknade za vlasnika na čijem je zemljištu izvršeno građenje.

Relevantni propisi

9. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

v) Prenošenje trajnog prava korišćenja u privatno vlasništvo Član 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.

[…]

10. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

(1) Na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnm knjigama pravo vlasništva u njegovu korist.

[…]

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primjenjeno materijalno pravo i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je tuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu na osnovu građenja u porodičnoj zajednici, a ne temeljem građenja na tuđem zemljištu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda preinačene nižestepene odluke, na način da je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade vrijednosti ulaganja u stan koji se nalazi u prizemlju predmetnog stambenog objekta i ulaganja u vanjsko uređenje predmetnog zemljišta isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok su potvrđene nižestepene presude u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neosnovanog bogaćenja isplati naknadu vrijednosti suvlasničkog dijela predmetnog zemljišta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i potpune razloge kojima se rukovodili prilikom izvođenja zaključka da je apelantov tužbeni zahjtev u tom dijelu neosnovan. Naime, Ustavni sud primjećuje da su, s tim u vezi, redovni sudovi istakli činjenicu da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 17. aprila 2000. godine utvrđeno pravo korištenja predmetnog zemljišta u korist tuženog, koje pravo je temeljem relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske prešlo u pravo svojine. Pri tome su naglasili da se u konkretnom slučaju ne radi o građenju na tuđem zemljištu, kako to smatra apelant, već o građenju u porodičnoj zajednici, a kako je to utvrđeno navedenom presudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3357/17 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio