Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2124/19 (S. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2124/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2124/19, rješavajući apelaciju Saše Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Palić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 040884 18 Rev od 7. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Palić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnio je 16. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 040884 18 Rev od 7. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant diskriminisan u ostvarivanju svojih prava na rad i da se poništi kao nezakonita obavijest tužene (Kanton 10, Osnovna škola „Fra Lovre Karaula“ u Livnu) od 11. januara 2017. godine o prijemu u radni odnos učitelja matematike M.S., te da se tužena obaveže da apelantu naknadi štetu u vidu isplate naknade na ime primanja plaće od 14. februara do 3. maja 2017. godine u visini plaće učitelja matematike s punom nastavnom normom, uz naknadu troškova parničnog postupka. Također, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužena 30. decembra 2016.godine raspisala konkurs (između ostalih) za upražnjeno radno mjesto učitelja matematike na određeno i puno radno vrijeme do kraja školske 2016/2017. godine, te da je tužena 11. januara 2017. godine poslala obavijest apelantu (učesniku konkursa) da je za navedeno radno mjesto izabrana M.S. inženjer elektrotehnike. Zatim, da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je školski odbor tužene 27. januara 2017.godine odbacio apelantov prigovor na ovu obavijest, te da je inspekcijskim nadzorom kod tužene 13. marta 2017. godine (po apelantovom zahtjevu) utvrđeno da nijedan od prijavljenih kandidata na navedeni konkurs za navedeno radno mjesto ne ispunjava uvjete utvrđene zakonom ili drugim propisima za obavljanje poslova nastavnika matematike u osnovnoj školi i da s istima nije se mogao sklopiti ugovor o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te naglasio da kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja između tužitelja i tuženog. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužena (suprotno apelantovim navodima) dokazala da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta kod izbora kandidata za navedeno radno mjesto, te da je školski odbor tužene kod donošenja odluka o prijemu M.S. na navedeno radno mjesto postupio u skladu s ovlaštenjima iz Zakona o osnovnom školstvu Kantona 10 i statuta škole-izmjena i dopuna statuta, te naglasio da je postupanje tužene bilo opravdano sa stanovišta njenih općih interesa jer nastava ne trpi odgađanja. Vrhovni sud je naveo da apelant, s druge strane, nije dokazao da je došlo do različitog tretmana odnosno do diskriminacije, jer činjenica da tužena nije izabrala apelanta za navedeno radno mjesto nije dokaz da je tužena postupajući na taj način povrijedila njegova prava jer apelant nije ispunjavao uvjete propisane zakonom, pa mu ne pripada pravo na zaštitu (član 12. Zakona o zabrani diskriminacije), zbog čega nije osnovan apelantov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije posebno obrazlagao ostale apelantove navode jer nisu od odlučnog značenja (član 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević