Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4567/17 (S.R.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4567/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4567/17, rješavajući apelaciju S.R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija S.R. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 115413 17 Gž od 7. srpnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S.R. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Berina Krnjić, odvjetnica iz Travnika, podnio je 4. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 115413 17 Gž od 7. srpnja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženih A.R.1. i A.R.2. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je u periodu od 22. do 27. svibnja 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud odgovor na apelaciju dostavili su 31. svibnja i 18. lipnja 2019. godine, dok punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nisu dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 115413 16 P od 14. ožujka 2017. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni presuda Općinskog suda od 26. listopada 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uzdržavanje tuženih, tako što bi apelant bio obvezan da na ime uzdržavanja doprinosi po 150.00 KM mjesečno, odnosno ukupno iznos od 300,00 KM počevši od dana podnošenja tužbe pa dok za to postoje razlozi. Također, navedenom presudom apelant je obvezan na plaćanje troškova postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je apelant presudom toga suda od 26. listopada 1999. godine obvezan da na ime uzdržavanja za svaku od tuženih doprinosi po 20 % od redovnih mjesečnih primanja. Tužene su postale punoljetne osobe koje se nalaze i dalje na redovitom školovanju, a apelant je zasnovao novu obiteljsku zajednicu u kojoj ima dvoje maloljetne djece koja se nalaze na redovitom školovanju. Nakon razvoda i zasnivanja nove zajednice apelant je s ciljem rješavanja svoga stambenog pitanja uzeo kredit koji uredno otplaćuje i kupio stan gdje danas živi. Apelant i njegova nova supruga su zaposleni i ostvaruju plaću od po cca 1.300,00 KM.
7. U svezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da iz navedenih činjenica nesporno proizlazi zaključak da su se na strani apelanta promijenile okolnosti koje su postojale u trenutku donošenja ranije presude. Također, nedvojbeno je da su se okolnosti promijenile i na strani tuženih jer su postale punoljetne i nalaze se na redovitom školovanju na fakultetima. Međutim, apelant nije sporio da su se i njegova primanja koja je ostvarivao u trenutku utvrđenja prvobitne obveze izmijenila u smislu da su se dosta povećala, a što proizlazi i iz platne liste izdate od apelantovog poslodavca. Također, apelant zanemaruje činjenicu da se i njegova supruga sa kojom je i zasnovao novu bračnu zajednicu i dobio dvoje djece, nalazi u radnom odnosu kod istog poslodavca, pa obveza za uzdržavanje djece i snošenje redovnih i svakodnevnih obveza života i plaćanje rata kredita ne pada samo na njega, nego i na njegovu suprugu čime je apelantu olakšano plaćanje postojećih obveza gdje se nalazi i obveza uzdržavanja tuženih. Apelantove tvrdnje da nije u mogućnosti izvršavati svoju obvezu sud prihvaća sa rezervom iz razloga što je apelant znao i bio je svjestan činjenice da tužene mora uzdržavati najdalje do njihove 26 godine ukoliko se nalaze na redovitom školovanju, pa je prilikom svakog njegovog daljnjeg planiranja kako obitelji tako i drugih stvari u životu bio dužan i morao je voditi računa o svojoj postojećoj obvezi.
8. Pored toga, Općinski sud je naveo da je nesporno da prvotužena u lipnju godine u kojoj je donesena presuda završava školovanje pa apelantu preostaje samo obveza prema drugotuženoj što će mu u velikoj mjeri olakšati obvezu uzdržavanja. S druge strane, tužene su potvrdile činjenicu da se nalaze na redovitom školovanju i da su svakodnevno izložene velikim troškovima kako onim esencijalnim u smislu školarine, stana, hrane, prijevoza i slično, tako i onim izvanrednim kao što je nabavka knjiga i drugih sredstava nužnih za nesmetano školovanje. Potvrdile su da im u tome pomaže njihova majka, čiji je doprinos neupitan, i koja ostvaruje primanja od 575,00 KM. Iz iskaza tuženih jasno proizlazi da i iznos koji dobiju za život i studiranje nije dovoljan, zbog čega sud prihvaća kao činjenicu da tužene dok studiraju žive skromno i ukoliko bi iznos dosuđene alimentacije bio reduciran bile bi dovedene u nezavidnu materijalnu situaciju pa možda čak i situaciju eventualnog napuštanja školovanja. Osim toga, tužene nisu u mogućnosti ostvarivati dodatne prihode honorarnim poslovima radi obveza na fakultetima.
9. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da se na apelantovoj strani nisu izmijenile okolnosti na način koji bi činio opravdanim njegov zahtjev za umanjenje naknade radi uzdržavanja djece na iznos od po 150,00 KM ponaosob. Ovo osobito jer apelant nije ostao bez redovitih mjesečnih primanja, niti su se dogodile neke druge nepredviđene okolnosti koje bi negativno utjecale na njegovu sposobnost snošenja obveze. Činjenica da apelant u novoj bračnoj zajednici ima dvoje djece i da živi u stanu za koji plaća kredit nije dovela do promjene okolnosti koje su razmatrane i uzete u obzir prilikom donošenja ranije odluke, a koje bi nužno dovele do smanjenja alimentacije iz razloga što su se na strani tuženih uveliko povećale esencijalne potrebe, kao i što je od dana donošenja prvobitne odluke plaća apelanta sa cca 500,00 KM povećana na iznos od 1.300,00 KM pa plaćanjem uzdržavanja na već utvrđen način apelant može i dalje zadovoljavati esencijalne potrebe sebe i članova obitelji koje po zakonu mora uzdržavati. Stoga, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 245. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OZ), za izmjenu ranije odluke.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 115413 17 Gž od 7. srpnja 2017. godine, apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
11. Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da je prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju, kada je ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za smanjenje visine doprinosa za uzdržavanje tuženih bio dužan izmijeniti raniju odluku i donijeti odluku kojom će utvrditi fiksni iznos na ime uzdržavanja sukladno odredbi članka 235. OZ. Naime, točno je da je odredbom članka 235. stav 1. OZ propisano da će sud u postupku za uzdržavanje utvrditi iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje, a odredbom članka 244. OZ propisano da će sud osobu koja je dužna davati uzdržavanje obvezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa uzdržavanja u određenom novčanom iznosu. Međutim, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev koji je sadržan u tužbi i kod kojeg je apelant ostao do završetka raspravljanja usmjeren je na izmjenu ranije odluke kojom je obvezan da doprinosi za uzdržavanje tuženih po 20% od mjesečnih primanja, tako da se obveza uzdržavanja smanji i utvrdi u visini od po 150,00 KM mjesečno, onda prvostupanjski sud kada je ocijenio da je takav zahtjev neutemeljen, nije mogao ranije utvrđeni postotak na ime uzdržavanja zamijeniti fiksnim novčanim iznosom obzirom da bi takvom odlukom sud zapravo djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu jer bi se ranija obveza apelanta također smanjila, što bi bilo u proturječnosti sa razlozima koji su sadržani u pobijanoj presudi za odbijajuću odluku, čime bi se dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Također, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni i prigovori da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 216. OZ kada je slijedom provedenih dokaza ocijenio da je apelant u mogućnosti doprinositi mjesečne iznose razmjerno utvrđenom postotku. S tim u svezi, Kantonalni sud ponovio iste razloge kao i prvostupanjski sud, te je naveo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve okolnosti kako na strani apelanta tako i na strani tuženih i u tom smjeru u pobijanoj presudi dao uvjerljive i dovoljno obrazložene razloge koji nisu dovedeni u sumnju navodima iz žalbe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da su redoviti sudovi potpuno proizvoljnom primjenom odredaba OZ apelanta onemogućili u jednakom pristupu sudu i na jednak tretman glede zakonskih odredbi. Naime, apelant tvrdi da je zaključak suda prema kojemu ranije utvrđeni postotak na ime uzdržavanja nije moguće zamijeniti fiksnim iznosom jer bi takvom odlukom djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu, krši njegovo pravo pravično suđenje i jednaku primjenu normi prema njemu kao i prema drugim građanima. U svezi sa time, apelant je istakao da je sud ovlašten da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti ili djelomično ili da ga odbije u cijelosti ili djelomično, pa ukoliko su redoviti sudovi smatrali da apelant predlaže iznos koji nije dovoljan za uzdržavanje mogli su da određeni mjesečni iznos sami odrede uzimajući u obzir utvrđene okolnosti, naročito jer nije sporno da su se okolnosti od donošenja ranije presude promijenile na obje strane. U svezi sa navedenim, apelant je istakao da su redoviti sudovi ostavili na snazi raniju odluku koja po novim odredbama ne može egzistirati i nametnuli apelantu obvezu koja prema važećim normama ne postoji. Pored toga apelant je istakao da nakon što su tužene postale punoljetne, obveza apelanta je da prema članku
216. OZ prema svojim mogućnostima osigura uzdržavanje, odnosno njegova obveza u tom slučaju nije bezuvjetna jer njena realizacija zavisi od mogućnosti roditelja, pa dužnost roditelja da uzdržava punoljetno dijete nije izjednačena sa dužnošću roditelja da uzdržava maloljetnu djecu. U svezi sa navedenim, apelant smatra da obrazloženje redovitih sudova zadire i njegovo pravo na privatni i obiteljski život, ograničavanja njegovog izbora i upuštanje u uređivanje njegovog obiteljskog života.
b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju promijenjenim okolnostima nije dovedena u pitanje apelantova obveza i mogućnost da i dalje doprinosi za uzdržavanje tuženih u ranije određenim postotcima. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da apelant neutemeljeno tvrdi da ranija pravomoćna odluka po odredbama Obiteljskog zakona ne može egzistirati, jer kod činjenice da je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom, redoviti sudovi nisu bili u prilici da interveniraju na način da izmijene obvezu apelanta.
14. Općinski sud je naveo da upućuje na obrazloženje sporne odluke i da ne smatra da je apelantu na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri onemogućen jednak pravni tretman kao i da je došlo do pogrešne primjene norme materijalnog prava, jer je prvostupanjska odluka potvrđena u postupku po žalbi.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. stavak 3.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
16. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/05, 41/05 i 31/14).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 213. stavak (1) (1) Međusobno uzdržavanje bračnih i izvanbračnih partnera, roditelja i djece, i drugih srodnika je njihova dužnost i pravo, kada je to predviđeno ovim zakonom.
Članak 214.
Osobe iz stavka 1. članka 213. ovog zakona međusobnom uzdržavanju doprinose srazmjerno svojim mogućnostima i potrebama uzdržavane osobe.
2. Uzdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika Članak 215.
Roditelji su dužni uzdržavati malodobno dijete i u izvršavanju te obveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Članak 216. stavak (1) (1) Ako se dijete nalazi na redovitom školovanju, roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu uzdržavanje i nakon punoljetnosti, a najdulje do navršene 26.godine života.
Članak 235. st. (1), (2) i (3) (1) U postupku za uzdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje.
(2) Prigodom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva uzdržavanje, sud će uzeti u obzir njezino imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost uposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih ovisi ocjena njenih potreba.
(3) Prigodom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati uzdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obveze uzdržavanja.
Članak 244.
Osobu koja je dužna davati uzdržavanje sud će obvezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa uzdržavanja u određenom novčanom iznosu.
Članak 245.
(1) Uzdržavana osoba, kao i obveznik uzdržavanja, može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine uzdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom skrbništva, ili u formi isprave obrađene kod javnog bilježnika, ako su se izmijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.
(2) Prava i obveze utvrđeni izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.
XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 384. stavak (1) (1) Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostupanjska odluka suda ili organa skrbništva završit će se po odredbama ovog zakona.
Članak 387.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH», br. 21/79 i 44/89, kao i «Službeni list R BiH»,br.6/94 i 13/94).
VI.Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Kantonalnog suda broj 51 0 P 115413 17 Gž od 7. srpnja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena punomoćniku apelanta 7. rujna 2017. godine, a da je apelacija podnesena 4. studenog 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio zbog izmjene odluke o uzdržavanju, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
25. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se temelje na tvrdnjama da su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo.
26. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
28. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Dovodeći navedena obrazloženja sa apelantovim tvrdnjama da su mu redoviti sudovi nametnuli obvezu koja ne može egzistirati prema odredbama novog OZ te da su trebali odrediti mjesečni iznos na ime uzdržavanja, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se suština predmetnog postupka odnosila na izmjenu ranije odluke kojom je apelantu ustanovljena obveza uzdržavanja, te da je u predmetnom postupku utvrđivano da li su se izmijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija presuda. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u tom pogledu jasno i detaljno naveli okolnosti koje su cijenili na strani apelanta i tuženih te su dali temeljito obrazloženje (kako je prezentirano u toč.6-9. ove odluke) zbog čega su utvrdili da okolnosti koje su se izmijenile ne mogu dovesti do promjene odluke o uzdržavanju. Stoga, kod činjenice da je utvrđeno da promijenjene okolnosti ne bi mogle dovesti do promjene odluke o uzdržavanju, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant i dalje dužan da plaća uzdržavanje tuženih u iznosima određenim u postocima od njegovih mjesečnih primanja, sama po sebi ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, obzirom da bi se o dužnosti primjene članka 244. OZ kojom je sud obvezan da utvrdi mjesečni iznos uzdržavanja u određenom novčanom iznosu, moglo govoriti tek u slučaju da su redoviti sudovi utvrdili suprotno čime bi ranija odluka bila dovedena u pitanje. Pored toga, glede apelantovih tvrdnji da dužnost roditelja da uzdržava punoljetno dijete nije izjednačena sa dužnošću roditelja da uzdržava maloljetnu djecu, Ustavni sud zapaža da je nesporno da kod uzdržavanja maloljetne djece, sukladno članku 215. OZ roditelji moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti, a da prema članku 216. stavak 1. OZ kod uzdržavanja punoljetne djece koja se nalaze na redovitom školovanju roditelji su to dužni izvršavati sukladno svojim mogućnostima. Međutim, sadržaj tih odredaba ne dovodi u pitanje obvezu suda da prilikom donošenja odluke, sukladno članku 235. st. 2. i 3. OZ, cijeni kako potrebe osobe koja zahtjeva uzdržavanje i mogućnosti osobe koja je dužna davati uzdržavanje, što su redoviti sudovi u konkretnom slučaju i utvrđivali, a koji zaključci nisu bili predmet osporavanja u apelacijskim navodima. Prema tome, Ustavni sud nije mogao utvrditi postojanje proizvoljnosti ni u konkretnom slučaju, posebno ne način da bi svojim zaključcima zamijenio zaključke redovitih sudova u ovom pogledu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje su redoviti sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neutemeljeni navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje.
29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)Ostali navodi
30. Razmatrajući navode apelanta da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na privatni i obiteljski život iz članka iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i obiteljski život i prava na imovinu također neutemeljeni.
31. Gleda apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14 Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu za izmjenu odluke o uzdržavanju cijenili kako potrebe tuženih tako i mogućnosti apelanta te utvrdili da izmijenjene okolnosti ne mogu dovesti do promjene odluke, za što su naveli jasne i detaljne razloge koji ne ukazuju na postojanje proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud također zaključuje da nema kršenja prava na privatni i obiteljski život iz članka iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
34. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.