Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/19 (F.Ć.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2571/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2571/19, rješavajući apelaciju F. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela F. Ć.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 018548 16 Uvp od 22. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018548 13 U od 16. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hadžića, koju zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 018548 16 Uvp od 22. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018548 13 U od 16. maja 2016. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 16. maja 2016. godine kojom je odbijena tužba apelantičinog prednika (umrlog Ć.Ć.) podnesena protiv rješenja tuženog (Komisija za verifikaciju računa stare devizne štednje, Vlade FBiH, Sarajevo) od 14. januara 2013. godine kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Sarajevo od 16. januara 2013. godine. Navedenim rješenjem od 16. januara 2013. godine odbijen je zahtjev Ć.Ć. za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Ć.Ć. na dan 31. decembra 1991. godine imao deviznu štednu knjižicu. Zatim, da je Ć.Ć. izjavio (zapisnik od 11. januara 2013. godine) da je zbog bolesti i boravka u SR Njemačkoj 1998. godine opunomoćio S.T. da u njegovo ime izvrši prenos stare devizne štednje u iznosu od 7.628,93 DEM, da je S.T. podigao sredstva sa devizne knjižice Ć.Ć. i ugasio knjižicu Ć.Ć. te sredstva prenio na svoje ime na knjižicu kod Central Profit banke d.d. Sarajevo koja sredstva su 14. aprila 1999. godine dostavljena na račun S.T. kao njegova lična štednja, te da je S.T. 9. decembra 2000. godine ova sredstva vratio na račun Ć.Ć. na kojem se i danas nalaze. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se pod računom stare devizne štednje podrazumijevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji BiH sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine, uključujući i kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorištena sredstva sa jedinstvenog računa u FBiH i sa jedinstvenog računa RS-u i DB i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kom osnovu (član 2. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje). Vrhovni sud je naveo da je Ć.Ć. na dan 31. decembar 1991. godine imao samo deviznu štednu knjižicu, ali da nije utvrđen iznos deviznih sredstava kod banaka na teritoriji BiH sa stanjem na ovaj datum u skladu sa članom 2. stav 1. navedenog Zakona. Imajući u vidu odredbe čl. 2. stav 1., kao i odredbe člana 6. stav 2. navedenog Zakona (koje regulišu postupak verifikacije potraživanja), Vrhovni sud je naveo da (suprotno apelantičinim tvrdnjama) tuženi i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu Ć.Ć. odnosno apelantice, te naglasio da upravni organi (po navedenom Zakonu i Uredbi o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u FBiH) moraju utvrditi (na osnovu raspoloživih dokaza, dokaza pruženih od strane banaka, ako postoje, i od strane potražioca) stanje na staroj deviznoj štednji na dan 31. decembar 1991. godine, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno zbog čega nije mogla biti izvršena verifikacija računa stare devizne štednje. Vrhovni sud je naveo da na drugačije odluku nisu mogli uticati apelantičini navodi da tuženi nije potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, jer se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja (član 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelantica navodi da Kantonalni sud nije cijenio sve apelantičine navode iz tužbe. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević