Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1959/19 (D. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1959/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1959/19, rješavajući apelaciju D. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija D. P.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu osporenih rješenjā Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 052649 19 Kv od 8. travnja 2019. godine i broj 68 0 K 052649 19 Kpp 3 od 4.

travnja 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija D. P. podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 052649 19 Kv od 8.

travnja 2019. godine i broj 68 0 K 052649 19 Kpp 3 od 4. travnja 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Markotić & partneri d.o.o. Mostar, podnio je 3. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 052649 19 Kv od 8. travnja 2019. godine i broj 68 0 K 052649 19 Kpp 3 od 4. travnja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Livnu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0K 052649 19 Kpp3 od 4. travnja 2019. godine apelantu je, na temelju odredbe članka 146 stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, određen pritvor u trajanju od 30 dana.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 4. travnja 2019. godine Općinskom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Tužiteljstvo je u prijedlogu navelo da osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno kazneno djelo proizlazi iz činjenice da je 1. travnja 2019. godine, u 16 sati, iz Livna otputovao autobusom u Sarajevo, a 2. travnja 2019. godine na narko-tržištu u Sarajevu od nepoznate osobe kupio opojnu drogu marihuanu, stavljenu u plastičnu vrećicu bijele boje, potom ju je stavio u ruksak, svjestan svoga djela i htijući njegovo počinjenje, kako bi opojnu drogu neovlašteno stavio u promet, prodajući je konzumentima na području općine Livno u različitoj količini i za različite novčane iznose. Istog dana apelant je iz Sarajeva doputovao u Livno i došao na autobusni kolodvor, a nakon izlaska iz autobusa ovlaštene službene osobe MUP-a Kantona 10 su mu rekle: “Stoj, policija”, pa je apelant počeo bježati, nakon čega je uhvaćen, pa su ovlaštene službene osobe na autobusnom kolodvoru obavile očevid i pronašle opojnu drogu marihuanu u količini od 919.25 grama. Osim toga, kod apelanta je pronađena kutija cigareta „marlboro“ u kojoj je bio ručno napravljen joint marihuane, te mrvilica za duhan, veća količina paketića rizli, filteri za cigarete, te koverta na kojoj su ručno ispisani određeni novčani iznosi, a u papiru umotanom kao koverta se nalazilo 10 novčanica u apoenima od 50,00 eura, tri novčanice u apoenima od 100,00 KM, četiri novčanice u apoenima od 50,00 KM, dvije novčanice u apoenima od 20,00 KM i dvije novčanice u apoenima od 10,00 KM, te mobilni telefon sa pripadajućom SIM karticom. Nakon toga je apelant dragovoljno predao plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila opojna droga marihuana u količini od 3,20 grama. Na temelju toga je Tužiteljstvo zaključilo da postoje osnove sumnje da je počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, pa je predložilo određivanje pritvora obzirom na to da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, te da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na sudionike, kao i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo, a za to kazneno djelo može se izreći kazna zatvora od jedne do deset godina.

7. Tužiteljstvo je navelo da činjenica da postoje razlozi za određivanje pritvora po odredbi članka 146. stavak 1. točka a) ZKP, odnosno okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva proizlazi iz okolnosti da su apelantovi roditelji u Njemačkoj sa još dva njegova brata, pa postoji velika mogućnost da bi mogao pobjeći u Njemačku i na taj način postati nedostupan pravosudnim tijelima. Da postoje razlozi za određivanje pritvora po članku 146. stavak 1. točka b) ZKP, odnosno naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, proizlazi iz činjenice da još nisu saslušani svjedoci (poimenično označeni u rješenju), čiji su pozivi evidentirani u transkriptima koje je MUP Kantona 10 sačinio na temelju naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji koju je izdao Općinski sud. Dalje, navedeno je da postoje razlozi za određivanje pritvora po članku 146. stavak 1. točka c) ZKP, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti ili počiniti novo kazneno djelo, proizlazi iz činjenice da apelant konzumira opojnu drogu od 2015. godine, da drogu sam nabavlja od tada, te da postoji velika mogućnost da će se i nadalje baviti nabavljanjem što za svoje potrebe, a što i za potrebe drugih osoba. Osim toga, istaknuto je da se radilo o većoj količini droge, gotovo o jednom kilogramu, što upućuje na činjenicu da navedenu drogu nije nabavljao isključivo za svoje potrebe, posebno imajući u vidu da je kod apelanta nađena veća količina novca u različitim apoenima. Iz apelantovih generalijskih podataka proizlazi da je neuposlen, dok iz njegove izjave proizlazi da je svaki put prilikom nabavljanja opojne droge marihuane davao novac u iznosu od 1.000,00 KM. Na koncu, istaknuto je da se za kazneno djelo za koje se apelant tereti može izreći kazna od jedne do 10 godina. Uz prijedlog za određivanje pritvora Tužiteljstvo je dostavilo i materijalne dokaze označene u navedenom rješenju.

8. Apelant je u izjavi na zapisnik pred sucem za prethodni postupak istaknuo da nema razloga da sud udovolji prijedlogu za određivanje pritvora, jer je opisao kako i zašto je nabavio drogu, pa ne postoji opasnost da će utjecati na svjedoke, niti opasnost da će ponoviti kazneno djelo. Tvrdi da je marihuanu kupio za osobne potrebe, za liječenje, budući da ima fizičke tegobe sa kralježnicom, te psiho-fizičke tegobe, pa uporabom marihuane sebi te tegobe olakšava. Marihuanu je nabavio za svoje osobne mjesečne potrebe, u svrhu liječenja, olakšavanja fizičkih i duševnih bolova koje trpi i tvrdi da se nisu stekla zakonska obilježja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Smatra da nema potrebe za saslušanjem svjedoka, jer je sam apelant detaljno opisao put iz Sarajeva u Livno, sve do čina kada su mu predmeti izuzeti, pa nema opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Osim toga, istaknuo je da ranije nije osuđivan, pa je predložio da se odbije prijedlog za pritvor, nego da se, sukladno odredbama ZKP, odredi druga mjera umjesto mjere pritvora.

9. Sudac za prethodni postupak je prije donošenja rješenja o pritvoru preispitao temelje prijedloga za određivanje pritvora, kao i sve priloge koji su mu dostavljeni uz prijedlog i odlučio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio činjenično i pravno kvalificirano kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, što proizlazi iz dokumentacije priložene uz prijedlog, posebno potvrde o predmetima koji su izuzeti od apelanta, a potječu iz kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, te da je prijedlog Tužiteljstva utemeljen na razlozima propisanim odredbom članka 146. stavak 1. toč. a),

b) i c) ZKP.

10. Sud je istaknuo da ne smatra vjerodostojnim iskaz koji je apelant dao pred Tužiteljstvom da marihuanu kupuje isključivo za svoje psiho-fizičke potrebe, budući da se u konkretnom slučaju radi o velikoj količini droge koja je nađena kod apelanta. Dalje, istaknuto je da se, prema odredbama članka 146. stavak 1. i članka 145. stavak 1. ZKP, pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je osoba počinila određeno kazneno djelo i pod uvjetima propisanim ZKP i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Prema odredbi članka 146. stavak 1. točka a) ZKP, pritvor se može odrediti ako se osoba krije, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U svezi s navedenim, sud je istaknuo da apelantovi roditelji, kao i njegova dva brata žive i rade u Njemačkoj, što je okolnost koja ukazuje na opasnost od bijega, odnosno da bi apelant puštanjem na slobodu mogao biti nedostupan pravosudnim tijelima i time ometati kazneni postupak. Dalje, ukazano je da se, prema odredbi članka 146. stavak 1. točka b) ZKP, pritvor može određenoj osobi odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike i prikrivatelje. Obzirom na to da pred Tužiteljstvom nisu saslušani svjedoci, čiji su pozivi evidentirani u transkriptima iz kojih je vidljivo da apelant s njima komunicira u šiframa, a da su ti razgovori vezani za posjedovanje/uživanje droge, Općinski sud je ustanovio da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 146. stavak 1. točka b) ZKP, kao i da je prijedlog Tužiteljstva opravdan i na zakonu utemeljen. Dalje, navedeno je da se, prema odredbi članka 146. stavak 1. točka c) ZKP, pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo i ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ista osoba ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna. Sudac za prethodni postupak je naveo da činjenica da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti novo kazneno djelo proizlazi iz okolnosti da konzumira opojnu drogu od 2015. godine, pa postoji mogućnost da će se i dalje baviti nabavkom droge za svoje potrebe i potrebe drugih, jer se u konkretnom slučaju radilo o velikoj količini marihuane. Prilikom pretresa apelanta kod njega je nađena veća količina novca u različitim apoenima, apelant je neuposlena osoba, a za pronađenu marihuanu je dao novčani iznos od 1.000,00 KM. Za konkretno kazneno djelo za koje se apelant tereti može se izreći kazna od jedne do 10 godina, pa su se stekli uvjeti za određivanje pritvora temeljem odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKP.

11. Na temelju navedenog, sudac za prethodni postupak je smatrao da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 146. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP za određivanje pritvora, kao i da je prijedlog Tužiteljstva opravdan i na zakonu utemeljen. Osim toga, istaknuto je da pritvor kao krajnja mjera osiguranja nazočnosti osumnjičenog prilikom vođenja kaznenog postupka mora biti svedena na najkraće nužno vrijeme, kao i da je tijekom pritvora dužnost svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati posebno žurno, tako da pritvor može biti ukinut čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenike odmah pustiti na slobodu, sukladno odredbi članka 145. ZKP.

12. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 052649 19 Kv od 8. travnja 2019. godine odbijen je apelantov priziv podnesen protiv prvostupanjskog rješenja od 4. travnja 2019. godine.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u prizivu koji je podnio protiv rješenja o određivanju pritvora naveo da nije bilo osnove da se prihvati prijedlog Tužiteljstva za određivanjem mjere pritvora zbog razloga određenih u odredbi članka 146. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP. Naveo je da je opisao da je otputovao u Sarajevo, opisao je kako je nabavio drogu, a posebno je naglasio da je droga kupljena i dovezena u Livno isključivo za njegove potrebe, jer ima problema sa kralježnicom, kao i psiho-fizičke tegobe koje mu marihuana olakšava. Osim toga, naveo je da nema razloga za određivanje mjere pritvora zbog utjecaja na svjedoke budući da je apelant drogu kupio za vlastite potrebe. Apelant je naveo da ne stoje razlozi koji se navode u rješenju o određivanju pritvora da postoji opasnost od bijega, jer je apelant, unatoč činjenici da mu je obitelj u inozemstvu, ostao u Livnu, a ne stoje ni razlozi za određivanje pritvora zbog ponavljanja kaznenog djela, jer apelant ne rastura drogu, nego je sam konzumira zbog svojih životnih potreba, odnosno fizičkih i psihičkih bolova.

14. Vijeće je razmotrilo navode iz priziva i spis kaznenog predmeta i ustanovilo da priziv nije utemeljen. Istaknuto je da osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz dokumentacije priložene uz prijedlog Tužiteljstva, a posebno potvrde o predmetima koji su izuzeti od apelanta, koji potječu iz kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Osim toga, navedeno je da se ne može smatrati vjerodostojnim apelantov iskaz koji je dao pred Tužiteljstvom da marihuanu kupuje isključivo za svoje psiho-fizičke potrebe, budući da je iz transkripata apelantovih telefonskih razgovora utvrđeno da komunicira s osobama koje su konzumenti droge.

15. Dalje, Vijeće je ustanovilo da je sudac za prethodni postupak pravilno utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora propisani odredbom članka 146. stavak 1. točka a) ZKP budući da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Navedeno je da apelantovi roditelji, kao i njegova dva brata žive i rade u Njemačkoj, što je okolnost koja ukazuje na opasnost od bijega, čime bi apelant puštanjem na slobodu mogao biti nedostupan pravosudnim tijelima i time ometati kazneni postupak.

16. Vijeće je istaknulo i da u konkretnom slučaju dokazi nisu osigurani, odnosno nisu saslušani svjedoci, pa je prema stavu Vijeća opravdan razlog za određivanje pritvora zbog razloga određenih odredbom članka 146. stavak 1. točka b) ZKP.

17. Nadalje, Vijeće je istaknulo da je pritvor određen i zbog razloga propisanih odredbom članka 146. stavak 1. točka c) ZKP, jer postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, a naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna. Vijeće je navelo da činjenica da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti novo kazneno djelo proizlazi iz činjenice da konzumira opojnu od 2015. godine, pa postoji mogućnost da će se i dalje baviti nabavkom droge za svoje potrebe i za potrebe drugih, jer se u konkretnom slučaju radilo o velikoj količini marihuane. Prilikom pretresa apelanta kod njega je nađena veća količina novca u različitim apoenima. Pri tome je naglašeno da je apelant neuposlen, a iz njegove izjave proizlazi da je za marihuanu koju su službene osobe pronašle kod njega dao iznos od 1.000,00 KM. Osim toga, navedeno je da se za kazneno djelo koje je apelantu stavljeno na teret može izreći kazna od jedne do 10 godina, pa su se stekli uvjeti za određivanje pritvora i temeljem odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije uslijed proizvoljne primjene odredbe članka

145. ZKP. Istaknuo je da je njegov branitelj po službenoj dužnosti prilikom izjašnjenja o određivanju pritvora predložio da se apelantu odrede mjere zabrane sukladno odredbama ZKP, kao lakše mjere od mjere pritvora. Međutim, iz osporenih rješenjā evidentno je da sud nije ni razmatrao primjenu blažih mjera od mjere pritvora, odnosno redovni sudovi se svojim navodima uopće nisu osvrnuli na eventualnu mogućnost primjene drugih mjera, niti su dali bilo kakvo obrazloženje u povodu primjene mjera zabrane. U svezi s navedenim, apelant je istaknuo da je odredba članka 145. ZKP imperativnog karaktera i da je sud prilikom određivanja pritvora morao na jasan način utvrditi da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha zbog koje se pritvor predlaže, pa proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno i na arbitraran način primijenili navedenu odredbu, i to sudac za prethodni postupak tako što prije određivanja pritvora nije preispitao mogućnost primjene neke od mjera zabrane, a vijeće tako što u prizivnom postupku nije otklonilo takav nedostatak. b)Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u pobijanoj odluci koja je predmetom apelacije nije na proizvoljan i arbitraran način primijenio odredbu članka 145. ZKP. Dalje, istaknuto je da je u osporenom rješenju vijeća od 8. travnja 2019. godine jasno navedeno da je vijeće razmotrilo navode iz apelantovog priziva, kao i spis predmeta i našlo da priziv nije utemeljen. Osim toga, istaknuto je da je u rješenju jasno navedeno da je vijeće Općinskog suda, kao i sudac za prethodni postupak, smatralo da se apelantu treba odrediti pritvor i da se cilj ne može ostvariti drugom mjerom, a da je takav stav vijeća ispravan, potvrđeno je Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 052649 19 Kv 2 od 30. travnja 2019. godine, kojim je apelantu produljen pritvor za još jedan mjesec. Dakle, Općinski sud smatra da u odnosu na apelanta nije bilo povrede prava iz članka 5. Europske konvencije.

20. Tužiteljstvo je navelo da nisu utemeljeni apelantovi navodi zbog toga što je pritvor apelantu određen zbog razloga propisanih odredbom članka 146. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP, a produljen je iz zakonske osnove propisane odredbom članka 146. stavak 1. točka c) ZKP, gdje je sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera predviđenih odredbama iz članka 140. i 140a. ZKP, te našao da se tim mjerama svrha ne bi mogla ostvariti, već da je u konkretnoj situaciji potrebno produljiti pritvor. Osim toga, navedeno je da nisu utemeljeni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni članka 145. ZKP, jer je vijeće, prilikom produljenja pritvora, unatoč činjenici što je prijedlogom Tužiteljstva zatraženo produljenje pritvora zbog razloga propisanih odredbom članka 146. toč. a), b) i c), pritvor produljilo samo zbog razloga propisanih u točki c) zbog toga što je smatralo nužnim da se pritvor produlji, jer se svrha ne bi mogla ostvariti blažom mjerom, odnosno mjerama zabrane. Tužiteljstvo smatra da su apelantovi navodi netočni i neargumentirani zbog čega predlaže da se apelacija ne usvoji.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14,) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

[…] (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom žurnošću.

Članak 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, […] VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 052649 19 Kv od 8. travnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati točan datum kada je apelant primio osporeno rješenje obzirom na to da je to rješenje doneseno 8. travnja 2019. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 3. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

28. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.

30. Ustavni sud podsjeća na to da, sukladno zakonu, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je kazneno djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje osnovanu sumnju, pa je Ustavni sud neće ni razmatrati. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi pri produljenju mjere pritvora pogrešno zaključili da postoje uvjeti za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP.

Pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP

31. Ustavni sud zapaža da je prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP, u pogledu opasnosti od bjekstva, Općinski sud ocijenio okolnost da su apelantovi roditelji u Njemačkoj sa još dva njegova brata, pa postoji velika mogućnost da bi mogao pobjeći u Njemačku i na taj način postati nedostupan pravosudnim tijelima.

32. Ustavni sud podsjeća da rizik od bjekstva predstavlja zabrinjavajuću okolnost za nadležna tijela, posebno ako inicijalno uhićenje osumnjičenog nije bilo jednostavno, a postoje određene osobe koje će pobjeći ako im se za to ukaže prilika. Međutim, nije dovoljno oslanjati se na ovu opću mogućnost, posebno ako nema nikakvih prepreka za bjekstvo (vidi, Europski sud, Stögmüller protiv Austrije, presuda od 10. studenog 1969. godine, aplikacija broj 1601/62). Ustavni sud, nadalje, podsjeća na stav Europskog suda iznesen u predmetu Letellier protiv Francuske: „Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, dane odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti“ (vidi, Europski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. lipnja 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, točka 41).

33. Imajući u vidu navedeno, te budući da je Općinski sud u odnosu na apelanta ovaj pritvorski razlog sveo na činjenicu da apelantovi roditelji i braća žive u Njemačkoj, bez navođenja bilo kakvog drugog konkretnog razloga u odnosu na apelanta, Ustavni sud smatra da u odnosu na citirani pritvorski razlog Općinski sud, u obrazloženju osporenih rješenja, nije ponudio relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta pojedinačno, odnosno nije u dovoljnoj mjeri individualizirao razloge za primjenu ovog pritvorskog razloga. Ustavni sud zapaža da Općinski sud, osim što je iznesen podatak da njegovi roditelji i braća žive u Njemačkoj, što samo po sebi, bez drugih konkretnih dokaza da će apelant tu okolnost iskoristiti da pobjegne ukoliko bude pušten iz pritvora, ne može biti relevantno za primjenu ovog pritvorskog razloga, pa se ovi razlozi koje je Općinski sud imao u vidu prilikom donošenja odluke svode na nivo paušalnih tvrdnji.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantirano člankom 5. stavak 1. c. i 3. Europske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz članka 146. stavak (1) točka a) ZKP.

Poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKP

35. U svezi s pritvorskim razlozima propisanima u toč. b) i c) stavka 1. članka 146. ZKP, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, obrazlažući postojanje tih pritvorskih razloga, u svezi s činjenicama konkretnog slučaja naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u tijeku, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti ili počiniti novo kazneno djelo. Naime, Općinski sud je ukazao da Tužiteljstvo planira u narednom periodu saslušati određene svjedoke (poimenično navedene u obrazloženju rješenja) čiji su pozivi evidentirani u transkriptima koje je MUP Kantona 10 sačinio na temelju naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji izdane od Općinskog suda. Iz tih transkripata proizlazi da su navedeni svjedoci osobe s kojima je apelant kontaktirao radi prodaje droge. Dovodeći navedene okolnosti u svezu s kaznenim djelom koje je apelantu stavljeno na teret, Općinski sud je zaključio da sve te okolnosti ukazuju na postojanje rizika da će apelant, ukoliko bude na slobodi, ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. U pogledu bojazni da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti ili počiniti novo kazneno djelo, Općinski sud je naveo da apelant konzumira opojnu drogu već od 2015. godine, da drogu sam nabavlja od tada, te da postoji velika mogućnost da će se i nadalje baviti nabavljanjem što za svoje potrebe, a što i za potrebe drugih osoba. Osim toga, istaknuto je da se radilo o većoj količini droge, gotovo o jednom kilogramu, što upućuje na činjenicu da navedenu drogu nije nabavljao isključivo za svoje potrebe, posebno imajući u vidu da je kod apelanta nađena veća količina novca u različitim apoenima, što je sve, i prema ocjeni Ustavnog suda, u toj fazi postupka opravdalo primjenu navedenih pritvorskih osnova. Stoga, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, u pogledu navedenih posebnih razloga za određivanje pritvora, pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

36. U pogledu apelantovih navoda da se redovni sudovi svojim navodima uopće nisu osvrnuli na eventualnu mogućnost primjene drugih mjera, niti su dali bilo kakvo obrazloženje u povodu primjene mjera zabrane, Ustavni sud podsjeća da su, sukladno članku 5. stavak 3. Europske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o pritvoru, obvezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati nazočnost osobe lišene slobode i efikasno vođenje kaznenog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi, Europski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stavak 63, 4. listopad 2001. godine, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stavak 64, 15. veljače 2005. godine). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se Općinski sud nije očitovao o apelantovom prijedlogu da se prema njemu, umjesto pritvora, odrede mjere zabrane kojim bi se osigurala njegova nazočnost na sudu. Međutim, obzirom na zaključak Ustavnog suda iznesen u ovoj odluci u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c), proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja bilo dovoljno osnove da se apelantu odredi pritvor, odnosno da nije bilo mjesta da se prema njemu odrede mjere zabrane, tako da, iako Općinski sud jeste napravio propust ne očitujući se o tom apelantovom prijedlogu, to nije dovelo u pitanje poštivanje garancija iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

37. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije u pogledu postojanja pritvorskih razloga propisanima u toč. b) i c) stavka 1. članka 146. ZKP.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP kada odluka o određivanju pritvora ne sadrži dovoljne i individualizirane razloge iz kojih bi se moglo nedvojbeno zaključiti da će apelant pobjeći ukoliko bude pušten na slobodu.

39. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c. i 3. Europske konvencije u odnosu na posebne pritvorske razloge iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKP kada odluka o određivanju pritvora sadrži dovoljne i jasne razloge za određivanje pritvora prema tim zakonskim osnovama.

40. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1959/19 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio