Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2883/17 (A.P.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2883/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2883/17, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. P. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020691 16 Uvp od 11.
maja 2017. godine i broj S1 3 U 020691 16 U od 10. oktobra 2016.
godine, rješenja Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH broj 09-07- 3-147/15 od 29. decembra 2015. godine i rješenja Ministarstva pravde BiH broj UP 04-07-24-2426-14/13 od 6. novembra 2015. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020691 16 Uvp od 11. maja 2017. godine i broj S1 3 U 020691 16 U od 10. oktobra 2016. godine, rješenja Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) broj 09-07-3-147/15 od 29. decembra 2015. godine i rješenja Ministarstva pravde BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP 04-07-24-2426- 14/13 od 6. novembra 2015. godine.
2. Rješenjem Ministarstva broj UP 04-07-24-2426-14/13 od 6. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta, kandidata u konkursnoj proceduri za izbor članova Ureda za razmatranje žalbi, za razlgedanje kompletnog spisa koji postoji povodom Javnog oglasa za izbor članova Ureda za razmatranje žalbi („Službeni glasnik BiH“ broj 13/13) kao i fotokopiranje pojedinih dokumenata koje bude smatrao potrebnim nakon izvršenog razgledanja predmetnog spisa.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant, kandidat u konkursnoj proceduri za izbor članova Ureda za razmatranje žalbi zahtjevom od 26. novembra 2013. godine obratio Ministarstvu da mu se u skladu sa članom 72. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), omogući bez odlaganja razgledanje kompletnog spise Ministarstva koji postoji povodom Javnog oglasa za izbor članova Ureda kao i fotokopiranje pojedinih dokumenata po potrebi. Dalje je istaknuto da je Ministarstvo rješavjući apelantov zahtjev utvrdilo da se u spisu nalazi veliki broj dokumenata koji sadrže lične podatke osoba koje su bile kandidati u konkursnoj proceduri. Ministarstvo je istaklo da je članom 3. stav (1) Zakona o zaštiti ličnih podataka propisano da lični podaci znače bilo koju informaciju koja se odnosi na fizičko lice na osnovu koje je utvrđen ili se može utvrditi identitet lica. Nadalje je istaknuto da je čl. 5. i 17. Zakona o zaštiti ličnih podataka propisano da kontrolor podataka (Ministarstvo) ne može dati lične podatke korisniku (apelantu) prije nego što dobije suglasnost od nosilaca podataka. Osim toga, navedeno je da je članom 17. stav (2) istog zakona propisano da je kontrolor ličnih podataka ovlašten lične podatke dati na korištenje drugim korisnicima na osnovu pisanog zahtjeva korisnika ako je to potrebno radi obavljanja poslova u okviru zakonom utvrđene nadležnosti ili ostvarivanja zakonitih interesa korisnika. Zatim da je stavom (3) istog člana propisano da pisani zahtjev mora sadržavati svrhu i pravnu osnovu za korištenje ličnih podataka, a da je stavom (4) istog člana zabranjeno kontroloru ličnih podataka, u konkretnom slučaju Ministarstvu, između ostalog, davanje ličnih podataka na korištenje drugim korisnicima za čiju obradu, odnosno korištenje nisu ovlašteni odredbama čl. 5. i 6. Zakona. U vezi sa navedenim, zaključeno je da apelantov zahtjev ne sadrži svrhu i pravnu osnovu za korištenje traženih podataka, te da shodno odredbama čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti ličnih podataka, apelant nije korisnik ovlašten za obradu ličnih podataka kandidata u konkursnoj proceduri čiji kontrolor je Ministarstvo i da bi potpuno udovoljavanje zahtjevu bilo suprotno članu 3. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka. Uzimajući u obzir navedene činjenice i postupajući u skladu sa članom 14. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini, a u vezi sa članom 3.7. Vodiča Ministarstva odlučeno je kao u izreci rješenja.
4. Rješenjem Žalbenog vijeća broj 09-07-3-147/15 od 29. decembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi istakao prigovor da je zahtjev od 26. novembra 2013. godine podnio na osnovu člana 72. ZUP-a, a ne na osnovu čl. 14. i 16. Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH, te da je samim tim pogrešno primijenjen navedeni zakon i Zakon o zaštiti ličnih podataka. U odnosu na istaknute žalbene navode Žalbeno vijeće je zaključilo da je Zakon o zaštiti ličnih podataka lex specialis u konkretnom slučaju, da vrlo precizno utvrđuje materiju zaštite ličnih podataka da su odredbe tog zakona jasne i imperativne za sve organe uprave BiH posebno ako se provodi upravni postupak. Ukoliko predmet ima veze sa bilo kojim ličnim podatkom, kako je zaključeno u tom slučaju važe ograničenja i posebne procedure Zakona o zaštiti ličnih podataka. Jasno je da je ZUP osnovni zakon kojim je propisana procedura rada organa uprave ali taj zakon ni i kom slučaju ne može derogirati niti biti iznad nekog drugog zakona koji se u toku postupka primjenjuje i koji obavezuje organe uprave na određeno postupanje, u konkretnom slučaju zaštitu ličnih podataka. Zaključeno je da je Ministarstvo u konkretnom slučaju pravilno primijenilo odredbe čl. 5. i 6. Zakona zaštiti ličnih podataka. Također, su odbijeni kao neosnovani navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetnom upravnom postupku.
5. Apelant je tužbom protiv navedenog rješenja Žalbenog vijeća pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 020691 16 U od 10. oktobra 2016. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su prvostepeni i tuženi organ pravilno utvrdili a u skladu sa odredbama čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti ličnih podataka, da apelant nije ovlašten za obradu ličnih podataka kandidata u konkursnoj proceduri čiji nosilac je Ministarstvo. Također, je utvrđeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 6. tačka e) Zakon o zaštiti ličnih podataka budući da apelant u tužbi nije posebno obrazložio da se radi o neophodnoj zaštiti njegovih zakonitih prava kao treće strane kao ni to da obrada ličnih podataka nije u suprotnosti sa pravima nosioca podataka. U pogledu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog dužine upravnog postupka navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete koju je apelant pretrpio zbog dužine trajanja upravnog postupka, što ne predstavlja štetu koja je posljedica izvršenja konačnog upravnog akta koji se pobija tužbom u smislu člana 12. stav 2. tačka 3) u vezi sa članom
13. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na to, zaključeno je da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete jer prema stavu apelanta tuženi nije odlučio o njegovom zahtjevu u razumnom roku.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 020691 16 Uvp od 11. maja 2017. godine Apelaciono upravno vijeće odbilo je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH broj S1 3 U 020691 16 U od 10. oktobra 2016. godine. U obrazloženju presude Apelaciono upravno vijeće je navelo da je vijeće za upravne sporove Suda BiH na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo zakon, te da je za svoju odluku dalo jasne i valjane razloge koje prihvata i Apelaciono upravno vijeće.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava apelanta iz čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa članom 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. Istaknuto je da su organi uprave i redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili zakon budući da nisu cijenili da je apelant predmetni zahtjev podnio shodno članu 72. ZUP-a, te da je postupak trajao preko tri godine što je van razumnog roka, zbog čega potražuje nematerijalnu štetu. Također, smatra da je diskriminisan u svom pravu na rad jer je objavljen konkurs za izbor članova Ureda za razmatranje žalbi iako se apelant nalazio u radnom odnosu koji je trajao već duže od sedam godina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnom slučaju konačnom odlukom Suda BiH od 11. maja 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 10. oktobra 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba u postupku u kojem je tražio pristup i razgledanje spisa koji je formiran povodom Javnog oglasa z izbor članova Ureda za razmatranje žalbi. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava apelanta iz čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa članom 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH.
10. U vezi s navedenim Ustavni sud ističe da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv ukoliko se radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, odnosno ukoliko je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud smatra da se u konkretnoj proceduri koja se odnosi na pristup apelanta dokumentima kompletnog spisa Ministarstva koji postoji povodom javnog oglasa za izbor članova Ureda za razmatranje žalbi ne utvrđuju apelantova građanska prava i obaveze, već se radi o utvrđivanju postojanja zakonskih pretpostavki propisanih Zakonom o zaštiti ličnih podataka koji je u konkretnom slučaju lex specialis, za pristup informacijama vezanim za dokumente koji sadrže lične podatke osoba koje su kandidati u konkursnoj proceduri. U predmetnom postupku je utvrđeno da shodno odredbama čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti ličnih podataka, apelant nije korisnik ovlašten za obradu ličnih podataka kandidata u konkursnoj proceduri čiji kontrolor je Ministarstvo i da bi potpuno udovoljavanje zahtjevu bilo suprotno članu 3. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka. Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, a niti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pruža širi obim zaštite u konkretnom slučaju, pa proizilazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencije.
11. Ustavni sud takođe zaključuje da postupak u kojem je utvrđivano o postojanju zakonskih pretpostavki za pristup dokumentima u spisu povodom javnog oglasa ne pokreće pitanja i ne uživa zaštitu prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava apelanta iz čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa članom 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH, pa proizilazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencije.
12. Ustavni sud nadalje ukazuje da se u svojoj praksi bavio sličnim pitanjima. Tako je u predmetu broj AP-2128/12 apelacija odbačena kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U navedenom predmetu apelant je osporavao odluke Suda BiH i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća kojim je odbijen njegov zahtjev za pristup informacijama vezanim za rang listu Komisije za obavljanje razgovora sa kandidatima za mjesto sudija (2) i dodatnog sudije u Općinski sud u Zenici i rang lista entitetskog podvijeća za predlaganje kandidata za ovu poziciju dostavljena Vijeću, zatim za pristup informacijama vezanim za ocjene i mišljenja Komisije za obavljanje rezgovora sa kandidatima o kandidatima za funkciju sudija i dodatnog sudije u Općinski sud u Zenici i pristup informacijama vezanim za zapisnik sa sjednice VSTV održane 1. jula 2011. godine u odnosu na donošenje odluke o imenovanju sudija i dodatnog sudije u Općinski sud u Zenici. U predmetnom postupku je utvrđeno da tražene informacije spadaju u izuzetak predviđen članom 6. stav 1. tačka d) i članom 8. Zakona o slobodi pristupa informacijama, te da bi objavljivanje traženih informacija naškodilo kako interesima VSTV u pogledu daljnjeg provođenja nezavisnog procesa imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija, tako i pravima i interesima trećih lica sa aspekta zaštite njihovog prava na privatnost (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2128/12 od 30. oktobra 2012. godine, točka 8, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud također ističe da je povodom apelacije istog apelanta u predmetu AP-1977/16 apelaciju također, odbacio kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnom predmetu se radilo o zahtjevu apelanta za pristup informacijama u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Bosni Hercegovini, u kojem je tražio da mu se omogući pristup kopiji dokaza o stručnim znanjima iz oblasti javnih nabavki koje su povodom Javnog oglasa za izbor članova Ureda za razmatranje žalbi dostavljene Ministarstvu pravde- Komisiji za izbor određenih kandidata (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-1977/16 od 17. jula 2018. godine, točka 12, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević