Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/19 (MAM d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2090/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2090/19, rješavajući apelaciju MAM d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MAM d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 110049 18 Pž od 23. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MAM d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 110049 18 Pž od 23. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (NLB Banka d.d. Sarajevo) na osnovu određene mjenice isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da tužitelj utuženi iznos potražuje na osnovu određene mjenice koja je izdata kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu od 9. septembra 2011. godine, da je apelant prigovorio osnovu i visini potraživanja, zbog čega se visina potraživanja i prigovor zastare mogu dokazivati i raspravljati samo preko glavnog pravnog posla zaključenog između tužitelja i apelanta. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj predložio provođenje finansijskog vještačenja uvidom u tužiteljevu i apelantovu dokumentaciju u cilju dokazivanja visine potraživanja, da je vještak (da bi utvrdio visinu potraživanja) morao poći od navedenog ugovora o kratkoročnom kreditu i da je svoj nalaz (između ostalog) zasnovao i na ovom ugovoru, te naglasio da je vještak uvid u tužiteljevu i apelantovu dokumentaciju izvršio na osnovu ovlaštenja iz rješenja o provođenju finansijskog vještačenja kojem se apelant nije protivio. Kantonalni sud je ukazao da ugovor o kratkoročnom kreditu nije predložen ni izveden kao dokaz u postupku, ali je vještak koristio navedeni ugovor za izradu svog nalaza i isti obrazložio nalazom, tako da je prvostepeni sud obrazlažući nalaz vještaka obrazlagao i taj ugovor. Pri tome je naveo da je vještak visinu tužiteljevog potraživanja prema apelantu izračunao u iznosu na koji glasi i mjenična svota koja je osnov potraživanja i na koji iznos je tužitelj postavio tužbeni zahtjev. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prihvata u cijelosti kao objektivan i stručan nalaz vještaka finansijske struke, te naglasio da apelant na ročištu za glavnu raspravu od 12. septembra 2017. godine nije imao pitanja za vještaka, te da je nalazu prigovorio bez ikakvog obrazloženja čemu prigovara i zašto, zbog čega je ovaj prigovor odbijen kao neargumentovan. Kantonalni sud je naveo da se apelantov prigovor zastare treba raspraviti u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici, jer je apelant mjenicu potpisao i kao trasant (izdavalac) i kao trasat (mjenični dužnik), zbog čega potraživanje po mjenici u odnosu na njega zastarijeva u roku od tri godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je zastarni rok, koji je počeo teći 23. maja 2012. godine (dan kada je tužitelj kao zakoniti imalac mjenice bezuspješno pokušao naplatiti mjenicu), prekinut podnošenjem sudu prijedloga za izvršenje 26. marta 2013.godine (što proizlazi iz popisa spisa prvostepenog suda), jer je ta tužiteljeva radnja preduzeta pred sudom u cilju naplate svog potraživanja (član 388. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega zastara potraživanja nije nastupila.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević