Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2118/19 (F. B., A. T. i E. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2118/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2118/19, rješavajući apelaciju Fatime Bašić rođ. Jakirović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Fatima Bašić rođ. Jakirović, Amra Tanović rođ. Bašić i Elvedin Tanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 014498 18 Rev 2 od 17. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Bašić rođ. Jakirović, Amra Tanović rođ. Bašić i Elvedin Tanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnijeli su 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014498 18 Rev 2 od 17. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je alternativni tužbeni zahtjev apelanata da se obavežu tuženi (Grad Mostar i H.M.) da solidarno isplate apelantima određeni novčani iznos, uz naknadu troškova postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te su obavezani apelanti da Gradu Mostar nadoknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je objekat (u čijem sastavu se nalaze stanovi za čiju rekonstrukciju apelanti zahtijevaju naknadu) u toku rata pretrpio veća oštećenja (utvrđena urbanističko-tehničkim uslovima za rekonstrukciju stambeno-poslovnog objekta Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Mostaru od 6. avgusta 1996. godine, jer objekat pripada austrougarskom periodu i nalazi se pod zaštitom kao kulturno-historijsko naslijeđe). Zatim, da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je prema rješenju Općinskog sekretarijata za urbanizam, građenje i komunalne poslove od 2. oktobra 1996. godine titular prava rekonstrukcije ovog objekta bila Općina Mostar, da apelanti nisu isključivo svojim sredstvima izvršili rekonstrukciju objekta (određeni iznos sredstva uložila i treća osoba), da je trećeapelant bio privremeni korisnik stana na prvom spratu i da mu je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja (stan je vraćen A.K. kao nosiocu stanarskog prava i koja ga je otkupila), te da je D.B. (prednik prvoapelantice i drugoapelantice) bio privremeni korisnik stana na drugom spratu na kojem je nosilac stanarskog prava bio H. M.(kojem je potvrđeno stanarsko pravo, koji je ušao u posjed stana i kupovinom postao njegov vlasnik). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su apelanti svoja prava na povrat uloženih sredstava na ime nužnih troškova mogli ostvariti pod uslovima iz Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a prema Zakonu o obligacionim odnosima, jer je trećeapelantu i predniku prvoapelantice i drigoapelantice stanarsko pravo prestalo prema odredbi člana 2. navedenog Zakona (apelantima su dodijeljeni stanovi na privremeno korištenje na period od godinu dana od dana prestanka neposredne ratne opasnosti uz obavezu da napuste stan i stave ga na raspolaganje Sekretarijatu za stambene poslove). Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženih, jer je trećeapelant zahtjev za povrat uloženih sredstava na ime nužnih troškova mogao tražiti od A.K. kao bivšeg nosioca stanarskog prava, a koja nije tužena u ovom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u toku postupka nije utvrđeno da je D.B. (prednik prvoapelantice i drugoapelantice) isključivo uložio svoja sredstva na ime izvršenih ulaganja u stan na drugom spratu, niti je dokazano da se radilo o neophodnim troškovima, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u odnosu na H.M. kao bivšeg nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje drugostepene presude ispunjava uslove propisane članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, te da ne može preispitivati činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, zbog čega su neosnovano navodi apelanata u tom smislu, te naglasio da je cijenio i ostale prigovore apelanata ali da nije ih obrazlagao jer nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke (član 231. u vezi sa članom 253. te član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević