Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2795/17 (Z. D.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Hipoteka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2795/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2795/17, rješavajući apelaciju Zorana Dragića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Dragića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 005763 16 Rev od 8. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, kojeg zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnio je 3. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 005763 16 Rev od 8. marta 2017. godine. Apelant je 23. januara 2019. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu.: Okružni sud), Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Milenka Božića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Volksbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Inter-Gas Inženjeringa d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) u periodu od 31. januara do 16. februara 2019. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da prvotuženom nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena s naznakom „nepoznat“), dostavljanje je izvršeno 14. februara 2019. godine putem oglasne table Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i trećetuženi su u periodu od 5. februara do 2. marta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Od Osnovnog suda je 17. juna 2019. godine zatražen na uvid spis broj 85 0 P 005763 09 P i Osnovni sud je taj spis dostavio 19. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 9. avgusta 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i tuženog „Komp-Mat“ d.o.o. Doboj radi utvrđenja (predmet je zaveden pod brojem P-308/05 – stari broj). Apelant je 3. aprila 2007. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak – izlučna tužba, kojim je objedinio tužbene zahtjeve iz prvobitno podnesene i izlučne tužbe.
7. Osnovni sud je u periodu od 18. januara 2007. do 20. decembra 2012. godine (prva faza postupka i ponovni postupak) održao veći broj pripremnih ročišta i ročišta za glavnu raspravu.
8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-308/05 od 30. juna 2008. godine kojom je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu, da bi Okružni sud Rješenjem broj 013-0-Gž-08-000 528 od 15. aprila 2009. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
9. Osim toga, na osnovu apelantovog prijedloga, Osnovni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 005763 09 P od 3. decembra 2009. godine kojim je postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekinut do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu Osnovnog suda broj 85 0 K 001923 08 K i kojim je određeno da će se postupak nastaviti po pravosnažnom okončanju krivičnog spisa na prijedlog apelanta ili tuženih ili kada ih sud pozove.
10. Apelant je podneskom od 21. marta 2012. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev, kako i glasi u izreci Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 005763 09 P od 15. maja 2015. godine.
11. Apelant je u toku postupka povukao tužbu u odnosu na tuženog „Komp-Mat“ d.o.o. Doboj jer je likvidacijom ovaj tuženi prestao da postoji, slijedom čega je Osnovni sud na zapisnik od 19. juna 2012. godine donio rješenje kojim se tužba u odnosu na navedenog tuženog smatra povučenom.
12. U međuvremenu, Osnovni sud je, na apelantov prijedlog, donio Rješenje broj P-308/05 od 30. juna 2008. godine kojim je odredio predloženu sudsku mjeru obezbjeđenja, stavivši van snage rješenje od 25. aprila 2007. godine kojim je bila određena privremena mjera obezbjeđenja, koje rješenje je ukinuto Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 005763 10 Gž od 16. decembra 2010. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na to da je na ročištu od 20. decembra 2012. godine apelant povukao prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, Osnovni sud je donio rješenje kojim se prijedlog smatra povučenim, koje je postalo pravosnažno danom donošenja.
13. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 005763 09 P od 15. maja 2015. godine, stavom 1 izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio: „Utvrđuje se da je apelant Ugovorom o udruživanju za izgradnju poslovnog i pomoćnog prostora zaključenog 4. marta 2004. godine s prvotuženim, ovjeren istog dana kod Osnovnog suda, po kom je apelant uplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed i slobodno raspolaganje prostora i pomoćnog prostora, u cijelosti izvršen, pa je na osnovu navedenog pravnog posla apelant postao vanknjižni vlasnik prije donošenja Rješenja Osnovnog suda broj R2-106/05 od 11. marta 2005. godine o zasnivanju založnog prava. Utvrđuje se da je ništava uknjižba založnog prava u korist povjerioca pravnog prethodnika „Zepter komerc banka“ a.d. Banja Luka, sada drugotuženog („Volksbank“ a.d. Banjaluka) na nepokretnosti (preciznije označena u izreci presude) na kojoj se nalazi stambeno-poslovni objekat, te se nalaže brisanje hipoteke upisane na osnovu rješenja od 18. aprila 2005. godine i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje. Utvrđuje se da je izvršenje koje se vodi kod Osnovnog suda po tražiocu izvršenja „Zepter banka“ a.d. Banja Luka protiv izvršenika Milenka Božića (prvotuženi) i „Inter-Gas-Inženjering“ d.o.o. Banja Luka (trećetuženi) pod poslovnim brojem 085-0- IP-06-000 071 na nepokretnostima stambeno-poslovnoj zgradi nedopušteno, ukida se rješenje o izvršenju i obustavlja se izvršni postupak. Obavezuju se tuženi da apelantu nadoknade troškove postupka“, kao neosnovan. Stavom 2 izreke presude obavezan je apelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka na način kako je navedeno u izreci presude.
14. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 356 Zakona o stvarnim pravima određeno da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započetih na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončati po odredbama tih propisa. S obzirom na opredijeljeni tužbeni zahtjev i vrijeme podnošenja tužbe, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).
15. Dalje je naveo da je predmet ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog i pomoćnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor o udruživanju sredstava), koji su 4. marta 2004. godine zaključili apelant kao udružilac sredstava i prvotuženi kao investitor, izgradnja poslovnog i pomoćnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni i pomoćni prostor) u stambeno-poslovnom objektu, uz obavezu prvotuženog da apelantu preda u posjed nepokretnost do 1. maja 2004. godine, uz ovlašćenje prvotuženog da apelant bez njegove dalje saglasnosti može izvršiti uknjižbu prava svojine u svoje ime kod nadležnih državnih organa.
16. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 20 stav 1 ZOSPO određeno da se pravo svojine stiče i na osnovu pravnog posla kojim se pravo svojine sticaoca izvodi iz prava svojine njegovog nosioca, odnosno pravo svojine prethodnika prenosi se na sticaoca, pod uslovima i na način kako je određeno zakonom, pa se stoga radi o derivativnom pravu svojine. Nadalje je ukazao da je najčešći pravni posao ugovor o kupoprodaji, te je ukazao da ugovor o udruživanju sredstava ima sve bitne elemente ugovora o kupoprodaji (član 454 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima) i kao pravni posao predstavlja pravni osnov koji vodi sticanju prava svojine, ali ne može značiti da samo njegovim zaključenjem neko postaje nosilac prava svojine, vlasnik stvari koja je predmet ugovora s obzirom na to da za to treba da budu ispunjeni i drugi uslovi.
17. Takođe je naveo da je na osnovu rješenja Opštinske uprave Doboj – Odjeljenje za prostorno uređenje od 23. juna 2004. godine prvotuženom odobreno da može „pustiti u rad“ i koristiti stambeno-poslovni objekat (u kome se nalaze predmetni poslovni i pomoćni prostor) i da ga može upisati u zemljišne knjige kod Zemljišno-knjižne kancelarije u korist investitora (prvotuženi). Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja tog suda od 25. juna 2004. godine, kojim je dozvoljeno sprovođenje navedenog rješenja, uknjiženo pravo svojine u dijelu 1/1 na zk. tijelu II, stambeno-poslovni objekat, na cijelom objektu, na ime prvotuženog.
18. Osnovni sud je naveo da iz rješenja o upisu prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: Knjiga uloženih ugovora) od 6. marta 2007. godine na apelantovo ime, utvrđuje se da je upis izvršen na osnovu ugovora o udruživanju sredstava koji je apelant zaključio s prvotuženim.
19. Osnovni sud je naveo da je samim zaključenjem ugovora o udruživanju sredstava, isplatom ugovorene cijene, predajom prostora u posjed, korišćenje i raspolaganje, apelant stekao samo valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, a nije stekao pravo svojine jer nije kao vlasnik upisan u javne – zemljišne knjige u koje se jedino upisuje pravo svojine i tek upisom tog prava u te knjige postaje vlasnik predmetnog poslovnog i pomoćnog prostora. Osnovni sud je naveo da predmetni poslovni i pomoćni prostor predstavlja poseban, fizički realan dio stambeno-poslovne zgrade, na kojem prema odredbama člana 19 ZOSPO može postojati pravo etažne svojine kao glavno pravo, koje je trebalo biti regulisano posebnim Zakonom o etažnoj svojini, koji nikada nije donesen, niti su u Zemljišnoj knjizi formirane posebne knjige etažne svojine, niti je u zemljišne knjige na bilo koji način moguć upis prava etažne svojine.
20. Osnovni sud je dalje ukazao da ni odredbe ZOSPO, kojima je regulisano sticanje prava svojine, niti sada Zakon o stvarnim pravima, ne predviđaju postojanje vanknjižnog prava svojine (iako termin „vanknjižni vlasnik“ egzistira), pa slijedom toga ni sticanje tog prava. Osnovni sud je ukazao da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, kako je predviđeno odredbama člana 33 ZOSPO, što predstavlja derivativno sticanje svojine na nepokretnosti.
21. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je uvidom u priloge predmeta tog suda broj R2- 106/05 utvrđeno da je 11. marta 2005. godine doneseno rješenje kojim se određuje upis založnog prava u korist povjerioca – („Zepter komerc banka“ a.d. Banjaluka) na nepokretnosti založnog dužnika – prvotuženog, izgrađenoj na zemljištu u društvenoj svojini na stambeno-poslovnom objektu na kome je uknjiženo pravo svojine u korist prvotuženog s dijelom 1/1, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca („Zepter komerc banka“ a.d. Banjaluka), a što je preciznije navedeno u obrazloženju prvostepene presude. Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja Osnovnog suda – Zemljišno-knjižne kancelarije od 18. aprila 2005. godine dozvoljen upis založnog prava na predmetnim nepokretnostima u korist drugotuženog (odnosno tada „Zepter komerc banke“). Osnovni sud je naveo da je tom prilikom izvršen uvid u zk. ul. u kome je u „B“ vlasničkom listu na zemljišno-knjižnom tijelu, stambeno-poslovnom objektu upisan kao vlasnik prvotuženi u dijelu 1/1. Dalje je naveo da s obzirom na to da se založno pravo (hipoteka) ustanovljava na nepokretnosti na kojoj postoji pravo svojine, to založno pravo je pravno valjano. Zatim je ukazao da apelant, u vrijeme ustanovljavanja hipoteke, nije bio upisan kao vlasnik ni objekta kao cjeline, niti predmetnog poslovnog i pomoćnog prostora, pa ni u Knjizi uloženih ugovora, niti je bio podnio tužbu radi utvrđivanja tog prava, slijedom čega je pravno valjana uknjižba založnog prava u korist drugotuženog, odnosno njegovog prednika, te nema osnova za nalaganje brisanja uknjižbe i uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Osnovni sud je naveo da, imajući u vidu da apelant u vrijeme zasnivanja založnog prava – hipoteke kao tereta na navedenom stambeno-poslovnom objektu, u kome se nalazi predmetni poslovni i pomoćni prostor, u korist prednika drugotuženog, nije bio zemljišno-knjižni vlasnik stambeno-poslovne zgrade, odnosno predmetnog poslovnog i pomoćnog prostora, a drugotuženi je zakonito zasnovao hipoteku, slijedom čega apelant nije aktivno legitimisan za isticanje tužbenog zahtjeva za brisanje upisa hipoteke u odnosu prema bilo kome od tuženih, naročito prema drugotuženom.
22. Takođe je naveo da je uvidom u spis tog suda broj 085-0-Ip-06-000 071 utvrđeno da je 28. avgusta 2006. godine drugotuženi kao tražilac izvršenja protiv označenog trećetuženog kao izvršenika, odnosno „Komp-Mat“ kao starog izvršenika (između kojih je zaključen ugovor o preuzimanju duga), i prvotuženog kao hipotekarnog izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na nepokretnostima hipotekarnog izvršenika, zemljišno-knjižnom tijelu II, stambeno-poslovnom objektu, uz prijedlog da se odredi i dozvoli predloženo izvršenje određivanjem prodaje nepokretnosti hipotekarnog izvršenika, ne navodeći pojedinačno poslovni i stambeni prostor, već objekat kao cjelinu na kome je uspostavljeno založno pravo, radi potpunog namirenja tražioca izvršenja – drugotuženog. Osnovni sud je predloženo izvršenje odredio rješenjem o izvršenju od 31. avgusta 2006. godine.
23. S obzirom na to da je navedeno izvršenje pokrenuto radi naplate neizmirenog potraživanja po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu koji je zaključen između drugotuženog i „Komp-Mat“ Doboj, na stambeno poslovnom objektu koji je kao zemljišno-knjižno tijelo II upisan na prvotuženog, te da apelant nije upisan kao vlasnik tog objekta (kao cjeline, niti određenog dijela), Osnovni sud je naveo da nema osnova da se pokrenuto izvršenje utvrdi nedopuštenim, niti se može udovoljiti zahtjevu za obustavljanje izvršnog postupka i ukidanje donesenog rješenja o izvršenju.
24. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 005763 15 Gž 2 od 23. decembra 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da drugotuženom i trećetuženom na ime troškova postupka isplati određene novčane iznose (dosuđeni manji novčani iznosi), dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
25. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelant žalbom neosnovano ukazuje da drugotuženi nije pružio dokaz da je on pravni sljednik „Zepter banke“ jer takav prigovor ističe tek u žalbi iako je konkretni postupak vođen dugo i drugotuženi je za to vrijeme poslovao pod nazivom „Volksbank“ a.d. Banjaluka i nije bilo prigovora na njegovu pasivnu legitimaciju. Okružni sud je takođe istakao da je predmetni postupak pokrenut po apelantovoj tužbi, te da je apelant imao mogućnost da uredi tužbu u pogledu pravilnog označavanja tuženih ukoliko je smatrao da to treba učiniti.
26. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 005763 16 Rev od 8. marta 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
27. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da se prema odredbama člana 33 ZOSPO pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče tek upisom u javne evidencije. Dalje je ukazao da vanknjižno pravo svojine (iako se kao pravni institut ne spominje niti u jednom pozitivnom propisu) može postojati samo u slučajevima sticanja svojine na osnovu zakona (održaj, stvaranje nove stvari, nasljeđivanje), odnosno u situacijama gdje se pravo svojine stiče ispunjenjem zakonom propisanih uslova, pri čemu upis u javne evidencije ima samo deklaratoran karakter. Vrhovni sud je ukazao da je apelant, zaključenjem i ovjerom ugovora o udruživanju sredstava, stekao pravni osnov za sticanje prava svojine, a samo pravo svojine na predmetnom prostoru stekao je tek upisom u Knjigu uloženih ugovora rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove 6. marta 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti uknjižbe založnog prava u korist prednika drugotuženog, koji se zasniva na tvrdnji da je u vrijeme upisa založnog prava u korist drugotuženog bio vlasnik predmetnog prostora, neosnovan. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije ni tražio utvrđenje ništavosti sporazuma zaključenog između tuženih o upisu hipoteke, niti izjave prvotuženog od 23. februara 2005. godine o dozvoli upisa hipoteke ne nepokretnostima koje su se vodile kao njegova svojina. Zatim je ukazao da iako je apelant 2007. godine upisom u Knjigu uloženih ugovora stekao pravo svojine na predmetnom prostoru, to njegovo pravo ne može uticati na tok izvršnog postupka s obzirom na to da je drugotuženi stekao pravo zaloge na istim nepokretnostima ranije, odnosno 2005. godine. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 63 stav 1 ZOSPO propisano da se radi obezbjeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može opteretiti pravom zaloge u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašćen na način predviđen zakonom da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nepokretnosti prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nepokretnosti, a stavom 4. istog člana da založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje povjerioca do punog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo da naprijed citirane odredbe ZOSPO znače da naknadno otuđenje ili podjela založene nepokretnosti ne mogu imati uticaja na obezbjeđenje potraživanja povjerioca, pa ni u izvršnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da su bez uticaja apelantovi revizioni prigovori o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da sudovi restriktivno tumače odredbe ZOSPO. Takođe je ukazao da je ugovor o udruživanju sredstava pogrešno tretiran kao ugovor o kupoprodaji. Nadalje je ukazao da sudovi pogrešno primjenjuju odredbe člana 33 ZOSPO, te da je trebalo primijeniti odredbe člana 630 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da je apelant na osnovu člana 24 ZOSPO stekao svojinu na nepokretnosti. Apelant je naveo da sudovi zanemaruju činjenicu da su etažne knjige formirane tek Zakonom o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih prostora i garaža koji je stupio na snagu 1. jula 2005. godine, a sporna hipoteka je uspostavljena ranije. Takođe je ukazao da se pravo svojine stiče i građenjem, te da je prilikom zaključenja ugovora o udruživanju sredstava dao sredstva za gradnju spornog poslovnog prostora. Osim toga, apelant je naveo da redovni sudovi nisu imali u vidu ni pasivnu legitimaciju drugotuženog, te da se u prvostepenoj presudi kao tužena navodi „Volksbank“ iako ona u vrijeme izrade presude nije postojala, pa se postavlja pitanje pasivne legitimacije drugotuženog. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešnim tumačenjem pravnih normi ugrozili njegovo pravo na imovinu i pravo na nepristrasno suđenje.
29. Apelant je u dopuni apelacije od 23. januara 2019. godine dostavio Presudu Osnovnog suda broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine i presudu Okružnog suda od 14. decembra 2018. godine (kojom je potvrđena prvostepena presuda). Apelant je naveo da je u istoj pravnoj stvari različito presuđeno, te da njegov spor treba biti riješen na isti način jer se radi o istoj pravnoj stvari i istim nepokretnostima.
30. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelant je ukazao da suđenje nije bilo pravično kako to propisuje član 6 Evropske konvencije, te je istakao da je cjelokupan postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao 12 godina i da je za to vrijeme trpio pritisak i neizvjesnost.
b) Odgovori na apelaciju
31. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude i da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
32. Okružni sud je naveo da nije pogrešno tumačio pravne norme, te da su neosnovani apelacioni navodi da su apelantu povrijeđena prava na koja se pozvao.
33. Osnovni sud je naveo da su tokom prvostepenog postupka pravilno utvrđene sve bitne činjenice za odlučivanje, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.
34. Trećetuženi je naveo da osporava apelacione navode, apelantov pravni stav i prijedloge u odnosu na pobijane odluke. Dalje je naveo da je apelant bio nesavjestan i da svoje pravo iz ugovora o udruživanju sredstava od 4. marta 2004. godine nije zaštitio u skladu sa zakonom u vrijeme zasnivanja i upisa hipoteke.
V. Relevantni propisi
35. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90) i („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 63.
(1) Radi obezbeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promenu vlasnika opterećene nepokretnosti.
[…] (4) Založena nepokretnost u celini obezbeđuje potraživanje poverioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podelu nepokretnosti (nedeljivost hipoteke).
36. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 005763 16 Rev od 8. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 3. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
43. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
45. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
46. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu ugovora o udruživanju za izgradnju, zaključenog 4. marta 2004. godine s prvotuženim, postao vanknjižni vlasnik poslovnog i pomoćnog prostora prije donošenja rješenja Osnovnog suda od 11. marta 2005. godine o zasnivanju založnog prava, da se utvrdi da je ništava uknjižba založnog prava i da se naloži brisanje hipoteke i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje, da se utvrdi da je izvršenje koje se vodi pred Osnovnim sudom na nepokretnostima – stambeno-poslovnoj zgradi nedopušteno, te da se ukine rješenje o izvršenju i obustavi izvršni postupak.
48. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u predmetnom postupku. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelant zaključenjem i ovjerom ugovora o udruživanju sredstava (4. marta 2004. godine) stekao pravni osnov za sticanje prava svojine, a samo pravo svojine na predmetnom prostoru stekao je tek upisom u Knjigu uloženih ugovora rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (6. marta 2007. godine), tako da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je u vrijeme upisa založnog prava (11. marta 2005. godine) u korist drugotuženog bio vlasnik predmetnog prostora, te da apelant nije ni tražio utvrđenje ništavosti sporazuma zaključenog između tuženih o upisu hipoteke, niti izjave prvotuženog od 23. februara 2005. godine o dozvoli upisa hipoteke na nepokretnostima koje su se vodile kao njegova svojina. Budući da je apelant 2007. godine stekao pravo svojine na predmetnom prostoru, to njegovo pravo ne može uticati na tok izvršnog postupka s obzirom na to da je drugotuženi stekao pravo zaloge na istim nepokretnostima ranije, odnosno 2005. godine. Osim toga, iz obrazloženja ove presude slijedi da u smislu člana 64 ZOSPO naknadno otuđenje ili podjela založene nepokretnosti ne mogu imati uticaja na obezbjeđenje potraživanja povjerioca, pa ni u izvršnom postupku. Ustavni sud, takođe, zapaža da se drugostepeni sud izjasnio o apelantovom žalbenom navodu u vezi s pasivnom legitimacijom drugotuženog, čiji stav je kao pravilan prihvatio i Vrhovni sud u revizionoj odluci, te da je jasno ukazao da je apelant imao mogućnost uređenja tužbe u pogledu pravilnog označavanja tuženih ukoliko je smatrao da je to trebalo učiniti.
49. Apelant navodi da je u istoj pravnoj stvari različito presuđeno (apelant u dopuni dostavio presude Osnovnog suda broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine i Okružnog suda broj 85 0 P 010790 18 Gž od 14. decembra 2018. godine), te da njegov spor treba biti riješen na isti način jer se radi o istoj pravnoj stvari i istim nepokretnostima. Ustavni sud uočava da su navedenim presudama usvojeni tužbeni zahtjevi tužilaca i da je utvrđeno da su u odnosu na sve tužene (Milenko Božić, „Volksbank“ a.d. Banjaluka, Udruženje izbjeglih i raseljenih lica „Složno“ Doboj, „Inter-Gas- Inženjering“ i Zoran Dragić) tužioci stekli pravo svojine na stanovima koji se nalaze u stambeno-poslovnoj zgradi „Vanja“, koji su upisani kao svojina tužilaca s dijelom 1/1 (pojedinačno navedeno za svakog tužioca) i da su stekli pravo susvojine na dijelovima od po 1/19, te je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje koje se vodi kod Osnovnog suda u predmetu broj 085-0-Ip-06-000 071 na tim stanovima, kao i da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava u korist povjerioca na stambeno-poslovnom objektu, pa se ukida rješenje i nalaže brisanje uknjižbe založnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u obrazloženju Presude broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine, između ostalog, naveo: „…Uvidom u materijalne dokaze utvrđeno je da su svi tužioci, odnosno prednici tužilaca ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju stanova zaključili s drugotuženim i da su izvršili uknjižbu predmetnih stanova prije nego što je upisana hipoteka, odnosno založno pravo na nepokretnostima svojina prvotuženog... Dakle, u konkretnom slučaju stečena prava tužilaca, stečena građenjem na predmetnim stanovima, već su bila upisana u Knjigu uloženih ugovora kod nadležne Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj i prije nego što je upisana hipoteka, odnosno založno pravo po rješenju Osnovnog suda od 11. marta 2005. godine.“ Dakle, navedena situacija se bitno razlikuje od predmetne (apelant nije stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom poslovnom i pomoćnom prostoru prije donošenja rješenja Osnovnog suda od 11. marta 2005. godine za razliku od tužilaca iz navedenog postupka).
50. Osim toga, apelant ukazuje da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
52. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 9. avgusta 2005. godine i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 8. marta 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao 11 godina i sedam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Osnovnog suda od 3. decembra 2009. godine predmetni postupak prekinut i da je prekid trajao oko godinu dana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste oko deset godina i sedam mjeseci.
53. Analizirajući složenost konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po apelantovoj tužbi koja je podnesena protiv više tuženih lica (prvobitno četvoro tuženih, apelant je u toku postupka povukao tužbu u odnosu na jednog tuženog), te da su u toku postupka razmatrani prijedlozi o mjerama obezbjeđenja. S obzirom na to da predmetni tužbeni zahtjev, kao i dokaze koje je trebalo izvesti (uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, uvid u dokumentaciju iz drugih postupaka, saslušanje apelanta i svjedoka, vještačenje po vještaku geodetske struke) može se zaključiti da se radilo o složenom predmetu.
54. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon podnošenja tužbe, u toku postupka dostavio sudu podnesak – izlučnu tužbu, čime je objedinio tužbeni zahtjev, a da je podneskom od 21. marta 2012. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev, što je u određenoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.
55. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli četiri presude kojima je meritorno odlučeno i jedno rješenje kojim je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, te četiri rješenja vezano za mjere obezbjeđenja (Osnovni sud je donio tri, a Okružni sud jedno rješenje). Dalje, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u prvoj fazi postupka održao veći broj ročišta, a da je prvu presudu donio nakon dvije godine i 11 mjeseci od dana podnošenja tužbe. Okružni sud je donio rješenje nakon nešto duže od devet mjeseci, kojim je usvojio žalbu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, Osnovni sud je održao veći broj ročišta, te je donio presudu nakon nešto duže od šest godina računajući od dana kada je Okružni sud vratio predmet na ponovni postupak. Osim toga, Osnovni sud je po apelantovom prijedlogu donio rješenje od 3. decembra 2009. godine kojim je prekinut predmetni postupak do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka (podneskom od 24. decembra 2010. godine drugotuženi je obavijestio Osnovni sud da je krivični postupak protiv prvotuženog pravosnažno okončan, te predložio nastavak postupka). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o žalbi protiv presude Osnovnog suda od 15. maja 2015. godine donio presudu nakon nešto duže od sedam mjeseci računajući od dana donošenja prvostepene presude. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovnom sudu bila potrebna jedna godina i nešto duže od dva mjeseca da donese revizionu odluku.
56. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu složenost predmeta, činjenicu da su redovni sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje kojim je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, te četiri rješenja vezano za mjere obezbjeđenja (Osnovni sud je donio tri, a Okružni sud jedno rješenje), da je Osnovni sud u razumnim vremenskim periodima zakazivao ročišta, te okolnost da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
57. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi
58. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazlagao, već ih zasniva na tvrdnji da je pogrešnim tumačenjem pravnih normi ugroženo navedeno pravo, iz čega proizlazi da ih zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer, iako je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao 10 godina i sedam mjeseci, redovni sudovi su donijeli četiri presude i jedno rješenje kojim je ukinuta prvostepena presuda, kao i četiri rješenja vezano za mjere obezbjeđenja, uzimajući u obzir da se radi o složenom predmetu, odnosno kada nije utvrđeno da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni parnični postupak.
60. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević