Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3425/17 (B. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3425/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-3425/17, rješavajući apelaciju Branimira Pašalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branimir Pašalić protiv Dopunske presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 006122 17 Gž od 26. maja 2017. godine (u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda), zbog toga što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branimir Pašalić protiv Dopunske presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 006122 17 Gž od 26. maja 2017. godine (u dijelu u kojem je preinačena prvostepena presuda), Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 006122 17 Gž od 28. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 043511 14 P od 7.

oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branimir Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić advokat iz Doboja, podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Dopunske presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 P 006122 17 Gž od 26. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda broj 12 0 P 006122 17 Gž od 28. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 043511 14 P od 7. oktobra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 043511 14 P od 7. oktobra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica (S.C. i Lj.O.) kojim su tražile da se obaveže apelant da im preda u posjed dio parcele označene kao k.č. br. 1079/3 u površini od 32 m i 23 m , odnosno da izmjesti žičanu ogradu sa parcele koja je površina tužiteljica, prema skici vještaka geodetske struke (stav I izreke presude). Utvrđeno je da su tužiteljice stekle valjan pravni osnov za sticanje prava svojine održajem na dijelu apelantove parcele označene k.č. br. 1079/7 i to u površini od 100 m označenom u Elaboratu vještačenja u predmetu broj 85 0 V 028747 12 V, prema skici vještaka geodetske struke (stav II izreke presude). Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da se utvrdi da su stekle pravo svojine održajem na dijelu apelantove parcele označene k.č. br. 1079/7 u površini od 100 m i na površini od 67 m , prema skici vještaka geodetske struke, kao i tužbeni zahtjev kojim su tražile da se obaveže apelant da tužiteljicama preda u posjed dio parcele označene kao k.č. br. 1079/7 u površini od 67 m i izmjesti postavljenu žičanu ogradu, prema skici vještaka geodetske struke (stav III izreke presude). Odbačena je tužba u dijelu kojim su su tužiteljice zahtjevale da se odredi brisanje apelantovog prava posjeda na dijelu parcele k.č. br. 1079/7 u površini od 160 m i upiše pravo posjeda na tom dijelu parcele na ime tužiteljica sa dijelom od ½ (stav IV izreke presude), te je obavezan apelant da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka (stav V izreke presude).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je u toku postupka utvrđeno da je 1975. godine apelantov prednik kao prodavac predniku tužiteljica kao kupcu prodao parcele označene sa k.č. br. 1079/1 i k.č. br. 1079/3, koje su upisane kao posjed tužiteljica sa djelovima od ½. Zatim da je na susjednoj parceli označenoj kao k.č. br. 1079/7 kao posjednik upisan apelant, te da je između navedenih zemljišnih parcela uređena međa rješenjem Osnovnog suda od 14. avgusta 2013. godine, na osnovu eleborata vještačenja vještaka geodetske struke provedenog u tom vanpaničnom postupku. Osnovni sud je nadalje naveo da su tužiteljice u toku postupka tvrdile da je apelant, postavljanjem žičane ograde u dva navrata, 2003. ili 2004. godine i 2012. godine, bez pravnog osnova zauzeo dva dijela njihove parcele označena kao k.č. br. 1079/3, u površini od 32 m i 23 m , te su zahtjevale da se apelant obaveže da izmjesti žičanu ogradu i da im preda u posjed sporne dijelove navedene parcele. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je, na osnovu iskaza svjedoka kao i provođenjem uviđaja na licu mjesta, utvrđeno da dijelove parcele značene kao k.č. br. 1079/3 u ukupnoj površini od 55 m u posjedu drži apelant, a na osnovu rješenja Osnovnog suda od 14. avgusta 2013. godine kojim je uređena međa između predmetnih parcela. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 69. stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisano da se, od trenutka kada je sud među označio međašnim oznakama, smatra da postoji svojina do te međe, a ko tvrdi suprotno dužan je to da dokaže. Nadalje je ukazao da je odredbama člana 126. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi. S tim u vezi istakao da nije sporno da su tužiteljice na parceli k.č.br.1079/3 upisane kao suposjednici, međutim, istakao je da posjed predstavlja faktičku vlast na stvari, a ne pravo svojine, te da samo vlasnik ima pravo tražiti predaju u posjed određene stvari, ali ne i posjednik, shodno odredbama člana 127. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da tužiteljice nisu dokazale da su suvlasnice na parceli kč. br. 1079/3, odnosno na dijelu te parcele u površini od 55 m2, niti predmetnom tužbom traže utvrđenje tog prava na istom dijelu parcele, te je odbio njihov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Osnovni sud je nadalje naveo da dio parcele k.č. br. 1079/7, u površini od 100 m2, koji je upisan kao apelantov posjed, nakon pravosnažnosti navedenog rješenja o uređenju međe koriste tužiteljice kao svoj posjed. S tim u vezi je ponovo ukazao da se, shodno odredbi člana 69. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, od trenutka kada je sud među označio međašnjim znakovima smatra da postoji svojina do te međe, slijedom čega je zaključio da su tužiteljice stekle valjan pravni osnov za sticanje svojine na dijelu parcele k.č. br. 1079/7 u površini od 100 m , bez obzira da li su na toj površini zemljišta stekle pravo svojine putem održaja. Pri tome je naglasio da je apelant, shodno odredbi člana 69. stav 6. Zakona o stvarnim pravima, imao mogućnost da podnese tužbu kako bi dokazao svoje pravo svojine, a što nije učinio. Takođe je istakao da je apelant u iskazu naveo da je ogradu postavio pravcem kako mu je otac rekao da ide međa, odnosno na svom dijelu parcele. Osnovni sud je, s obzirom da tužiteljice nisu upisane u zemljišne knjige kao vlasnice na dijelu parcele k.č. br. 1079/7 u površini od 100 m , niti su to zahtjevale predmetnom tužbom, zaključio da je njihov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi njihovo pravo vlasništva i predaju u posjed dijela parcele k.č. br. 1079/7 u površini od 67 m , Osnovni sud je istakao da je isti neosnovan, s obzirom da se zasniva samo na iskazu prvotužiteljice i majke tužiteljica, kojem sud nije mogao pokloniti vjeru. Nadalje je naveo da su tužiteljice zahtjevale brisanje apelantovog prava posjeda na dijelu parcele k.č. br. 1079/7 u ukupnoj površini od 160 m i upis prava posjeda na tom dijelu parcele na njihovo sa dijelovima od po ½, ali da tužbeni zahtjev u tom dijelu nisu jasno opredjelile, s obzirom da su na toj parceli tražile da se utvrdi njihovo pravo svojine na površinama od od 100 m i od 67 m , a tražile su brisanje upisa prava posjeda na ukupnoj površini od 160 m , pa je takav tužbeni zahtjev neprovodljiv kroz katastarski operat, iz kog razloga je u tom dijelu tužbenog zahtjeva tužbu odbacio.

4. Presudom Okružnog suda broj 12 0 P 006122 17 Gž od 28. marta 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant osporavao stav II prvostepene presude, smatrajući da su tužiteljice samo posjednici spornog dijela parcele, te da nisu dokazale da su na njoj stekle pravo svojine, s obzirom da nisu dostavile zemljišnoknjižni izvadak kojim bi to potvrdile. S tim u vezi Okružni sud je istakao da su tužiteljice predmetnom tužbom zahtjevale da se utvrdi da su putem održaja stekle pravo svojine na predmetnom dijelu parcele, te da je pogrešan apelantov stav da su bile dužne sudu dostaviti zemljišnoknjižni izvadak kojim bi dokazale svoje pravo svojine, s obzirom da su tužbom zahtjevale samo promjenu u katastarskom operatu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, te je istakao da se svojina putem održaja ne stiče upisom u zemljišne knjige, već je to način originarnog sticanja prava svojine i presuda u tom slučaju ima deklarativni karakter. Pri tome je naglasio da se prvostepeni sud nije bavio savjesnom državinom i vremenom njenog trajanja, a koje činjenice su odlučne za primjenu pravnog instituta održaja, te zaključio da je prednik tužiteljica mirnu državinu stekao 1975. godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da je shodno tome stekao pravo svojine temeljem odredaba člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Takođe je istakao da su tužiteljice stekle pravo svojine i temeljem odredaba člana 69. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom da apelant nakon uređenja međe 2013. godine nije u prekluzivnom roku od 6 mjeseci tražio sudsku zaštitu.

5. Dopunskom Presudom Okružnog suda broj 12 0 P 006122 17 Gž od 26. maja 2017. godine usvojena je žalba tužiteljica i prvostepena presuda preinačena u dijelu stava III i IV, na način da je utvrđeno da su tužiteljice stekle pravo svojine održajem na dijelu parcele k.č. 1079/7 u površini od 100 m , prema skici vještaka geometra i u tom dijelu je određeno brisanje upisa apelantovog posjeda i upis posjeda tužiteljica u katastarskom operatu sa dijelom od po ½, dok je u prestalom dijelu stava III i IV, u odnosu na površinu naprijed navedene parcele od 67 m2, kao i u odnosu na stav I prvostepene presude, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, te je Presuda Okružnog suda broj 12 0 P 006122 17 Gž od 28. marta 2017. godine ispravljena u dijelu izreke tako da se iza riječi “potvrđuje”, dodaje “u stavu II izreke”, kao i u drugom stavu obrazloženja tako da se brišu riječi ” a cijeneći da je u odbijajućem dijelu prvostepena odluka pravosnažna”.

6. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u presudi od 28. marta 2017. godine dao obrazloženje iz kojih razloga smatra da su tužiteljice stekle pravo svojine na dijelu parcele k.č. 1079/7 u površini od 100 m . Za razliku od tog dijela parcele koji je nesporno u posjedu tužiteljica, istakao je Okružni sud, površina te parcele od 67 m je nakon uređenja međe ostala u apelantovom posjedu, dok je faktička državina prije postavljanja ograde sporna. S tim u vezi je istakao da je navedena činjenica, pored savjesnosti državine i njenog trajanja, odlučujuća za primjenu pravnog insituta održaja, shodno odredbama člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, odnosno odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Okružni sud je nadalje naveo da su navedene činjenice od značaja i za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na dio parcele k.č. br. 1079/3, koji je u apelantovom posjedu a u katastarskom operatu je upisan kao posjed tužiteljica, dok nijedna od stranaka nije upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama. S tim u vezi je istakao da prvostepena presuda ne sadrži ocjenu navedenih odlučnih činjenica, odnosno da sud nije cijenio niti materijalne dokaze niti iskaze parničnih stranaka i svjedoka, kao ni dokaz uviđajem. Pri tome je naglasio da prvostepeni sud nije prihvatio iskaz parnične stranke i svjedoka, samo iz razloga srodnosti sa parničnom strankom, te zaključio da je žalbeni prigovor o nedostatku ocjene dokaza u tom pravcu osnovan. U odnosu na zahtjev za brisanje upisa apelantovog posjeda na parceli k.č. br. 1079/3 u dijelu koji odgovara navedenoj površini i u pogledu površine od 100 m , Okružni sud je naveo da tužbeni zahtjev u tom dijelu nije neuredan i da je prvostepeni sud, uprkos postojanju razlike od 7 m , morao odlučiti o takvom zahtjevu, s obzirom da se radi o raspolaganju stranaka koje nema nikakav uticaj na urednost tužbe. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostepeni sud prekršio zakon kada je, suprotno izvedenim dokazima, donio dopunsku presudu iako za to nisu bili ispunjeni uslovi. Nadalje navodi da je „apsurdna tvrdnja“ da su tužiteljice putem održaja stekle pravo svojine, s obzirom da nisu dokazale da su bile u posjedu predmetnog dijela zemljišta. Apelant, takođe, iznosi argumentaciju kojom osporava obrazloženje pobijane presude Okružnog suda koje se odnosi na preostali dio stava III i IV prvostepene presude, u odnosu na koji je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U konačnici apelant navodi da je tužiteljica S.C. sudija Okružnog suda u Doboju, iz kog razloga je odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske određena stvarna nadležnost Okružnog suda, te da zbog te činjenice postoji pristrasnost u postupanju vijeća Okružnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena, (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Preuranjenost

10. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda dio stava III i IV prvostepene presude ukinut i vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak u tom dijelu u toku, odnosno još uvijek nije završen, pa je apelacija u tom dijelu preuranjena.

II.Dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pristrasnosti postupajućeg sudskog vijeća Okružnog suda, zbog činjenice da je jedna od tužiteljica sudija Okružnog suda u Doboju, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim isticanja činjenice da je jedna od tužiteljica sudija, ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost sudskog vijeća Okružnog suda, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bio pristrasan. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te smatra da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda, inter alia, preinačena prvostepena presuda u dijelu stava III i IV, na način da je utvrđeno da su tužiteljice stekle pravo svojine održajem na dijelu parcele k.č. 1079/7 u površini od 100 m i u tom dijelu je određeno brisanje upisa apelantovog posjeda i upis posjeda tužiteljica. Ustavni sud s tim u vezi primjećuje da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da su tužiteljice na navedenom dijelu sporne parcele stekle pravo svojine temeljem dva zakonska osnova. Naime, Okružni sud je naveo da su tužiteljice stekle pravo svojine na spornom dijelu parcele putem održaja, shodno odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, s obzirom da je njihov prednik bio u zakonitom i mirnom posjedu tog dijela od 1975. godine. Takođe je naveo da su tužiteljice pravo svojine stekle i temeljem odredaba člana 69. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom da apelant nakon uređenja međe 2013. godine nije u prekluzivnom roku podnio tužbu s ciljem utvrđivanja njegovog prava svojine na tom dijelu sporne parcele. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem Okružnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3425/17 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio