Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2625/19 ("POROBIĆ" d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2625/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2625/19, rješavajući apelaciju "POROBIĆ" d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "POROBIĆ" d.o.o. Zavidovići protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024819 19 Uvp 2 od 19. aprila 2019. godine, Dopunskog rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024819 19 U 2 od 7. marta 2019. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024819 17 U od 30. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "POROBIĆ" d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radovan Milaković advokat iz Banjaluke, podnio je 22. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024819 19 Uvp 2 od 19. aprila 2019. godine, Dopunskog rješenja Suda BiH broj S1 3 U 024819 19 U 2 od 7. marta 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 024819 17 U od 30. jula 2018. godine.
2. Osporenom presudom Suda BiH od 30. jula 2018.godine uvažena je apelantova tužba i poništeno je rješenje tuženog (Ured za razmatranje žalbi BiH) od 23. februara 2017. godine i predmet vraćen tuženom na ponovni postupak (stav I izreke presude). Obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 977,50 KM (stav II izreke presude).
3. Dopunskim rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 024819 19 U 2 od 7. marta 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
4. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 30. jula 2018.godine u odnosu na stav II izreke presude i zahtjev za preispitivanje dopunskog rješenja Suda BiH od 7. marta 2019. godine.
5. Presudom Suda BiH od 19. aprila 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je pravilano vijeće za upravne sporove primjenom odredbi čl. 60. a) i 61. Zakona o upravnim sporovima BiH te člana 323. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH dosudilo apelantu troškove na ime sastava tužbe u iznosu od 600,00 KM (300 bodova x 2 KM, prema članu 2. Tarifni broj 3. alineja 8 AT RS), iznos od 150,00 KM na ime paušala (prema članu 2. Tarifni broj 3. alineja 8 AT RS), PDV u iznosu od 127,50 KM (prema tarifnom broju 12 AT RS) i takse na tužbu u iznosu od 100,00 KM, odnosno troškove u ukupnom iznosu od 977,50 KM. Također, Sud BiH je naveo da je pravilno dopunskim rješenjem od 7. marta 2019. godine u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka (apelant zahtijevao troškove u visini od 7.897,50 KM), te naglasio da su ovim rješenjem (suprotno apelantovim navodima) dati pravilni razlozi zašto je odbijen traženi iznos odnosno da je pravilno navedeno da se u konkretnom slučaju radi o poništenju rješenja, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu troškova u neprocjenjivim predmetima u skladu sa odredbom tarifnog broja 3 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata RS. Naime, Sud BiH je naveo da je vijeće za upravne sporove (suprotno apelantovim navodima) pravilno primijenilo Tarifni broj 3 a ne tarifni broj 2. AT RS, te pravilno zauzelo stanovište da se radi o neprocjenjivom predmetu, zato što je apelantov tužbeni zahtjev bio opredjeljen na poništenje rješenja, bez obzira što je (kako apelant ističe) poznata vrijednost spora, zbog čega je pravilno u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da je „Sud BiH zauzeo stav da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o poništenju rješenja pa se zbog toga ima primijeniti tarifni broj 3 AT RS koji se odnosi na ostale postupke u neprocjenjivim predmetima, te da mu Sud BiH nije dosudio zakonske zatezne kamate na troškove postupka“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević