Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/17 (Dž. T.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2371/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2371/17, rješavajući apelaciju Dž. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dž. T.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. marta 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dž. T. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijela je 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 039902 11 Gž od 12. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 03999 02 od 30. novembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Vladimira Pecelja (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 22. maja 2019. godine, a Općinski sud 27. maja 2019. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 03999 02 od 30. novembra 2010. godine obavezana je apelantica da preda tužitelju u posjed poslovni prostor površine 36,30 m , prizemlje, koji se nalazi u kolektivno-stambeno-poslovnoj zgradi na adresi Zalik b.b. Mostar, slobodan od ljudi i stvari, i da izvede građevinske radove, bliže opisane u izreci presude, radi razdvajanja poslovnog od stambenog prostora, a što je prikazano u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, te da tužitelju na ime naknade za korištenje tuđe stvari isplati iznos od 20.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav 1. izreke presude), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog iznosa (stav 2. izreke presude).

6. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je predmet postupka tužiteljev zahtjev kojim traži da mu apelantica, kao pretpostavljenom vlasniku, preda u posjed predmetni poslovni prostor, a na osnovu jačeg prava na posjed (član 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Općinski sud je ukazao da je u toku postupka izveo dokaze uvidom u Samoupravni sporazum o udruživanju sredstava za izgradnju stanova i poslovnih prostora broj 25/88 od 26. januara 1988. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), Odluku o prihvatanju Sporazuma od 27. januara 1988. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), tri priznanice plaćene kupoprodajne cijene, te da je proveo vještačenja vještaka građevinske struke N.Č. i vještaka finansijske struke A.B. Zatim, sud je izvršio uvid u Rješenje o dodjeli stana na korištenje predniku apelantice broj 02-23-6/00 od 4. januara 2000. godine, Ugovor o korištenju stana koji je zaključen između JP "Dom" i apelantice od 12. marta 2004. godine, te Ugovor o kupoprodaji stana koji je zaključen između Grada Mostara i apelantice od 26. aprila 2004. godine, te je saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke i svjedoke S.P., E.K., Z.T. i B. C. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da se predmetni poslovni prostor nalazi u kolektivno-stambenom objektu i da se na takvim poslovnim prostorima, u vrijeme kupovine, nije upisivalo etažno vlasništvo u zemljišnim knjigama. Nadalje, naveo je da je utvrđeno da je tužitelj sa OSIZ (Osnovna samoupravna interesna zajednica) Mostar zaključio Sporazum, te da iz njegovog sadržaja proizlazi da je zaključen radi izgradnje poslovnog prostora, a ne stana. U pogledu apelanticinih tvrdnji da je tužitelj na Sporazumu dodavao riječi (poslovnih prostora), Općinski sud je istakao da su oni neosnovani s obzirom na to da se radilo o formularima samoupravnih sporazuma iz kojih proizlazi da se udružuju sredstva za izgradnju poslovnih prostora, a ne stana, te imajući u vidu da je utvrđeno da je OSIZ nakon izgradnje predmetnog poslovnog prostora taj prostor predao tužitelju u posjed, zaključio da tužitelj nije dodavao riječi na Sporazumu. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno da je tužitelj prije rata ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora, da tokom rata poslovni prostor nije bio zauzet, te da mu je poslovni prostor oduzet 2002. godine, kada ga je apelantica pripojila svome stanu. Pri tome je istakao da je OSIZ za izgradnju bilo društveno pravno lice koje je vršilo izgradnju stanova i poslovnih prostora za tržište, odnosno da su se sredstva mogla udruživati kako za izgradnju stanova, tako i za izgradnju poslovnih prostora. Također je ukazao da su samoupravni sporazumi posebna vrsta ugovora propisana Zakonom o udruženom radu i slijedom navedenog zaključio da je tužitelj posjedovao valjan osnov za stjecanje prava vlasništva na poslovnom prostoru. Općinski sud je nadalje naveo da nije prihvatio tvrdnju da je „Vranica“ d.o.o. Mostar bila investitor izgradnje objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, jer je i svjedok Z.K. (direktor „Vranice“ d.o.o. Mostar u vrijeme kad je predmetni objekt građen) izjavio da je sa Općinom radio diobu stanova i poslovnih prostora u predmetnom objektu. Općinski sud je naveo da je pravni sljednik OSIZ-a Općina, ali je istakao da Općina nije mogla dodijeliti predmetni poslovni prostor apelantici s obzirom na to da na njemu nije imala nikakva vlasnička prava, niti ga je mogla u vidu stana dodijeliti apelantici, slijedom čega je zaključio da su Ugovor o korištenju stana od 12. marta 2004. godine, zaključen između JP „Dom“ i apelantice, i Ugovor o otkupu stana od 26. aprila 2004. godine, zaključen između Grada Mostara i apelantice, apsolutno ništavi. Pri tome je ukazao da je Sporazum u cijelosti realiziran na način da je tužitelj uplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed poslovnog prostora, te istakao da je, čak i da je tužitelj uplatio samo dio kupoprodajne cijene, došlo do realizacije ugovora u pretežnom dijelu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka građevinske struke utvrđeno da je apelantica pripojila predmetni poslovni prostor svom stanu. Također je naveo da je, s obzirom na to da se vještak građevinske struke izjasnio o radovima koji su potrebni da bi se izvršilo razdvajanje poslovnog prostora od apelanticinog stana, usvojio tužbeni zahtjev i u tom dijelu. Konačno, kako je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke utvrđen iznos mjesečne zakupnine, Općinski sud je naveo da je, na osnovu odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao apelanticu da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korištenje tuđe stvari.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 039902 11 Gž od 12. februara 2015. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, izveo pravilan zaključak da je tužitelj, na osnovu Sporazuma i Odluke i uplatom udruženih sredstava, stekao vanknjižno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje je naveo da je OSIZ bilo društveno pravno lice koje je vršilo izgradnju stanova i poslovnih prostora za tržište, te ukazao da samoupravni sporazum po pravnoj prirodi predstavlja ugovor, slijedom čega je zaključio da je neosnovana apelanticina tvrdnja da tužitelj, kao fizičko lice, nije mogao biti jedna od ugovornih strana tog sporazuma. Pri tome je naglasio da ugovor o zajedničkoj izgradnji ne predstavlja ugovor kojim se vrši promet nekretnina, pa ne mora biti zaključen u formi propisanoj Zakonom o prometu nekretnina. Naime, naglasio je da predmet Sporazuma nije bio prenos prava vlasništva uz naknadu da bi se ugovor mogao smatrati kupoprodajnim ugovorom, te da OSIZ nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava vlasništva, što nije ni bilo moguće, jer u to vrijeme predmetni objekt nije još uvijek bio izgrađen. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se na ugovor o zajedničkoj gradnji primjenjuju odredbe ZOO, odnosno pravilo da za ugovor za koji nije zakonom određena forma stranke mogu po svojoj volji ugovor sklopiti formalno, ili odrediti da pismena ili druga forma budu uvjet pravovaljanosti ugovora, te da u slučaju kada forma nije uvjet pravovaljanosti ugovora, ugovor je valjan i sklopljen kada su saglasno izjavljene ponuda i prihvat ponude. Kantonalni sud je ukazao da Sporazum predstavlja ponudu radi udruživanja sredstava za izgradnju poslovnog prostora upućenu tužitelju, a Odluka predstavlja prihvat te ponude, pa se samim tim smatra da je ugovor o zajedničkoj gradnji i zaključen. Kantonalni sud je, nadalje, istakao da samoupravni sporazum ne predstavlja načelni sporazum s obzirom na to da je on u cijelosti realiziran, te da je OSIZ, kao društveno pravno lice, u okviru svog redovnog poslovanja stavljao u promet kako sa društveno pravnim, tako i sa fizičkim licima stanove i poslovne prostore, slijedom čega je zaključio da su neosnovani apelanticini prigovori da tužitelj nije mogao pravno valjano potpisati Odluku. Pri tome je naglasio da se odredba člana 586. Zakona o udruženom radu (član 560. Zakona o udruženom radu-prečišćeni tekst) ne odnosi na samoupravne sporazume o udruživanju sredstava kojima društveno pravno lice, u okviru svog redovnog poslovanja, stavlja u pravni promet stanove i poslovne prostore. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da se predmetni stan sastoji od dvije zasebne cjeline, stambenog i poslovnog prostora, te da je apelantica zauzela predmetni poslovni prostor i pripojila ga svome stanu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. marta 2017. godine djelimično je usvojena apelanticina revizija i presude nižestepenih sudova preinačene na način da je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantica obavezana da tužitelju na ime naknade za korištenje tuđe stvari isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te istakao da je drugostepena presuda (u dijelu koji se osporava apelacijom), suprotno revizionim navodima, pravilna i zakonita. S tim u vezi je istakao da apelantica, tumačeći pravnu prirodu samoupravnih sporazuma i ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka, u suštini iznosi prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kog razloga se revizija, shodno odredbama člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može izjaviti. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za korištenje tuđe stvari, Vrhovni sud je istakao da je on neosnovan s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da bi ostvario dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno apelanticinom radnjom ili propuštanjem.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da ni prvostepeni niti drugostepeni sud nisu izvršili ocjenu apelanticinih dokaza, niti je drugostepeni sud ocijenio njene žalbene razloge, a što je u konačnici zanemario i Vrhovni sud, u čemu vidi povredu ravnopravnosti stranaka u postupku. Nadalje, navodi da sudovi gube iz vida činjenice da je apelantica uknjižena kao vlasnik predmetnog stana, koji je prethodno otkupila kao nosilac stanarskog prava, te da joj se osporenim odlukama oduzima dio tog stana bez prethodnog poništavanja rješenja o dodjeli stana, ugovora o korištenju stana, ugovora o otkupu stana, kao i uknjižba stana sa njegovom ukupnom površinom. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku tužitelj podnio vlasničku tužbu iz pretpostavljenog vlasništva na osnovu odredbe člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojom se od savjesnog posjednika može zahtijevati povrat individualno određene stvari, koju drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, te da sudovi usvajaju postavljeni tužbeni zahtjev bez obrazloženja kako tužitelj ima jači pravni osnov od apelantice, koja je uknjižena kao vlasnik predmetnog stana. Zatim, navodi da sudovi nisu objasnili ni savjesnost tužiteljevog posjeda s obzirom na to da je tužitelj sam izjavio da nije u posjedu poslovnog prostora od prije rata, već da je u posjedu stana apelantica, te da navedena zakonska odredba dozvoljava potraživanje individualno određene stvari, ali ne i njenog dijela, što dio apelanticinog stana jeste. Apelantica, nadalje, navodi da su odredbom člana 586. Zakona o udruženom radu definirani učesnici samoupravnog sporazuma, što tužitelj, kao fizičko lice, ne može biti, te da to proizlazi i iz preambule Sporazuma. Zatim, navodi da se iz teksta Sporazuma može zaključiti da se radi o načelnom sporazumu iz kojeg ne proizlazi ko ga zaključuje, te da je u članu 25. tog sporazuma navedeno da će se u OSIZ-u formirati koordinacioni odbor za praćenje izgradnje stanova nakon dostavljanja odluke za najmanje 70% stanova, koju činjenicu tužitelj nije dokazao, dok nasuprot toj činjenici stoji iskaz direktora „Vranice“ koji tvrdi da je „Vranica“ bila investitor i da u predmetnoj zgradi prije rata nije prodat niti jedan prostor. Također, navodi da je članom 18. Sporazuma propisano da se nakon pristupanja sporazumu između udružioca i SIZ-a stanovanje Mostar – OSIZ-a za izgradnju zaključuje ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stanova, koji akt ne postoji niti tužitelj tvrdi suprotno.

II.Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju odluke tog suda nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, niti je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Općinski sud je naveo da su apelanticini navodi neosnovani i da u predmetnom postupku nije povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužitelj je naveo da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, kao i da su dali pravne i činjenične razloge za svoje odlučenje, te da ne stoje apelanticini navodi da prvostepeni i drugostepeni sud nisu vršili ocjenu dokaza, niti da je na njenu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka. Također, navodi da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom s obzirom na to da ona živi u drugom dijelu koji predstavlja njen stan, na kojem je mogla steći stanarsko pravo i otkupiti ga s obzirom na to da na tom dijelu tužitelj nije imao nikakva prava, te da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na poslovnom prostoru, jer je u vrijeme dodjele stana i njegovog otkupa bio u tužiteljevom vlasništvu. Također je naveo da Sporazum i Odluka sadrže formu koja je odgovarajuća za stjecanje prava vlasništva, te da je, s obzirom na činjenicu da su ostala društvena i fizička lica stjecala pravo vlasništva na ostalim dijelovima zgrade, činjenica da li su udružena sredstva od 70% u konkretnom slučaju irelevantna.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

14. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Određivanje pojmova (1) Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet.

(2) Nekretnine, u smislu ovog zakona, su zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade i drugi građevinski objekti.

[…] (5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuvjetno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.

Član 5.

Konstitutivno dejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.

[…]

15. Zakon o udruženom radu - prečišćeni tekst ("Službeni list SFRJ" broj 11/88) u relevantnom dijelu glasi:

Samoupravni sporazumi Član 560.

Samoupravnim sporazumom uređuju se i usklađuju društveno-ekonomski i drugi samoupravni odnosi i interesi u društvenoj reprodukciji i u drugim oblicima ostvarivanja društveno-ekonomskog položaja radnika i drugih radnih ljudi i njihovih samoupravnih organizacija i zajednica, a naročito se: udružuje rad radnika u osnovnoj organizaciji; udružuje rad radnika u radnoj zajednici;

udružuju rad i sredstva u radne organizacije i druge organizacije udruženog rada, banke i druge finansijske organizacije, zajednice osiguranja imovine i lica, samoupravne interesne zajednice, kao i u druge oblike udruživanja rada i sredstava; utvrđuju osnove plana; usklađuju interesi u društvenoj podjeli rada i društvenoj reprodukciji; utvrđuju osnovi i mjerila za raspoređivanje dohotka;

utvrđuju kriterijumi za samoupravno uređivanje cijena; utvrđuju osnovi i mjerila za raspoređivanje dohotka ostvarenog zajedničkim poslovanjem; uređuju odnosi u ostvarivanju slobodne razmjene rada; uređuju međusobna prava, obaveze i odgovornosti radnika u udruženom radu i mjere za njihovo ostvarivanje, odnosi u sprovođenju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, kao i odnosi u zaštiti i unapređivanju čovjekove sredine.

Samoupravni sporazum međusobno zaključuju radnici u osnovnoj organizaciji, odnosno radnoj zajednici, organizacije udruženog rada, banke i druge finansijske organizacije, zajednice osiguranja imovine i lica, samoupravne interesne zajednice i druge samoupravne organizacije i zajednice, privredne komore i druga opšta udruženja samoupravnih organizacija i zajednica i sindikati.

Učesnici u samoupravnom sporazumu, pored sindikata, mogu da budu i druge društveno-političke organizacije, kad se utvrđuju odnosi od interesa za ostvarivanje njihovih ciljeva i zadataka utvrđenim njihovim statutom.

Društveno-političke zajednice, njihovi organi i organizacije mogu da budu učesnici u samoupravnom sporazumu kad, na načelu ravnopravnosti, sredstva kojima raspolažu udružuju međusobno ili sa osnovnim organizacijama ili drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama.

U samoupravnom sporazumu može biti učesnik i radni čovjek koji obavlja poljoprivrednu, zanatsku ili drugu delatnost, odnosno radni čovjek koji samostalno u vidu zanimanja obavlja profesionalnu djelatnost, kad on udružuje svoj rad i sredstva sa radom radnika i sredstvima društvene reprodukcije u osnovnoj organizaciji, odnosno kad udružuje svoj rad i sredstva u zemljoradničku zadrugu ili u drugi oblik udruživanja rada i sredstava.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 9. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na predaju nekretnine u posjed, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

24. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

26. Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, u dijelu koji se osporava apelacijom, potvrđene presude nižestepenih sudova kojima je apelantica obavezana da izvrši građevinske radove radi odvajanja poslovnog prostora od stambenog i da poslovni prostor preda u posjed tužitelju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluke zasnovali na odredbama člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ukazujući da se u konkretnom slučaju radi o tužbi iz pretpostavljenog vlasništva - actio Publiciana. Navedena zakonska odredba konstituira pravo pretpostavljenog vlasnika, odnosno lica koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari, da zahtijeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Dakle, u postupku po tužbi iz pretpostavljenog vlasništva postoje dva suprotstavljena prava na posjed stvari, te ishod tog postupka zavisi od činjenice koja stranka ima „jače“ pravo na posjed. Supsumiranjem činjeničnog supstrata predmetnog spora pod navedenu zakonsku odredbu slijedi da je bilo potrebno utvrditi da je tužitelj pretpostavljeni vlasnik i da apelantica sporni dio stana drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na Sporazumu za koji smatra da predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na poslovnom prostoru (za koji tvrdi da ga je apelantica pripojila svome stanu), čiju podobnost za konstituiranje prava vlasništva je apelantica u toku postupka osporavala. S druge strane, apelantica je tvrdnje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, inter alia, temeljila na činjenici da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik stana za čiji dio tužitelj tvrdi da predstavlja poslovni prostor u njegovom vanknjižnom vlasništvu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju, te da je upis apelanticinog prava vlasništva u zemljišne knjige izvršen na osnovu ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog između apelantice i Općine, kao pravnog sljednika OSIZ-a sa kojim je tužitelj zaključio Sporazum na kojem on temelji tvrdnju o pravu vlasništva na dijelu apelanticinog stana kao poslovnom prostoru. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na osnovu navedenog, izveli zaključak da Općina nije mogla, u vidu stana, apelantici dodijeliti predmetni poslovni prostor s obzirom na to da na njemu nije imala nikakva vlasnička prava, na osnovu kojeg zaključka usvajaju tužbeni zahtjev. Ustavni sud, međutim, primjećuje da su redovni sudovi, usvajajući tužbeni zahtjev, zanemarili činjenicu da je apelantica u predmetnom postupku istakla exceptio domini, odnosno pozvala se na svoje pravo vlasništva, koje je upisano u zemljišne knjige. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, shodno principu konstitutivnosti sadržanom u odredbi člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama, apelantica vlasnik predmetnog stana i kao takva na njemu ima apsolutno pravo, uključujući i pravo na posjed, koje djeluje erga omnes iz čega slijedi da tužitelj ne može zahtjevom za predaju u posjed svoje pretpostavljeno pravo vlasništva sa uspjehom suprotstaviti apelanticinom pravu vlasništva. Pri tome Ustavni sud ukazuje da tužitelj u predmetnom postupku nije zahtijevao utvrđivanje njegovog i brisanje apelanticinog prava vlasništva na spornom dijelu apelanticinog stana, za koji tvrdi da predstavlja njegov poslovni prostor, već isključivo predaju u posjed na osnovu pretpostavljenog vlasništva, kao jačeg prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili odredbe člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada su usvojili tužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnine na osnovu tužiteljevog pretpostavljenog prava vlasništva usmjerenog protiv apelantice kao zemljišnoknjižnog vlasnika, koja nesporno ima jače pravo na posjed predmetne nekretnine.

27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi, proizvoljno primjenjujući odredbe člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, kao pretpostavljenog vlasnika, usmjeren na predaju nekretnine protiv apelantice, kao zemljišnoknjižnog vlasnika.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević