Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-905/19 („DRAGSTES“ D.O.O. BIJELJINA)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-905/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-905/19, rješavajući apelaciju „DRAGSTES“ D.O.O. BIJELJINA, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „DRAGSTES“ D.O.O. BIJELJINA protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028524 17 Rev od 4. decembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „DRAGSTES“ D.O.O. BIJELJINA (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik C.L., podnio je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028524 17 Rev od 4. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju („Neškovi ć“ d.o.o Bijeljina) na ime zakupnine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 16. juna 2015 godine na iznos od 4.232,14 KM, te da mu na ime izmakle koristi za period od 23. februara do 25. avgusta 2014. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka i za isplatu zakonske zatezne kamate na preostali dosuđeni iznos zakupnine. Također, obavezan je tužitelj da apelantu naknadi običnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu izmakle koristi sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da je osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu naknade štete koja se ogleda u potrošenom gorivu za rad agregata i u odvozu pijeska koji je tužitelj dovezao na benzinsku pumpu u vrijeme trajanja ugovora o zakupu (visina štete utvrđena osnovom nalaza finansijskog vještaka) zbog nezakonitog postupanja tužitelja. Također, naveo je da je apelant nakon isteka ugovora o zakupu bio nezakoniti korisnik zbog čega nema osnova da traži naknadu štete zbog izgubljene zarade u tom periodu, te naglasio da apelant nije dokazao da je u periodu trajanja ugovora o zakupu zbog nezakonitog postupanja tužitelja (smetanja posjeda) bio onemogućen da radi i da je to dovelo do smanjene zarade.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvdio da su S.T. (zakupodavac) i apelant (zakupoprimac) 13. jula 2012. godine zaključili ugovor o zakupu benzinske stanice i ekonomskog dvorišta, da je tužitelj kupio predmetne nekretnine od S.T. te obavijestio apelanta da otkazuje ugovor o zakupu sa 23. avgustom 2013. godine. Zatim, da je prvostepeni sud utvdio da su radnici Elektrodistribucije po nalogu tužitelja prekinuli napajanje strujom benzinsku pumpu i tako prekinuli njen rad od 16. do 24. oktobra 2013. godine (smetanje posjeda utvrđeno rješenjem od 22. oktobra 2014. godine). Takođe, da je utvrdio da je apelant ove nekretnine predao tužitelju 25. avgusta 2014. godine (na to obavezan presudom od 26. novembra 2014. godine), te da iz nalaza i mišljenja finansijskog vještaka proizlazi da je apelant tužitelju platio zakupninu za tri mjeseca koju je on vratio apelantu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tužiteljeva tužba od 28. oktobra 2013. godine za predaju u posjed ovih nekretnina ima značaj otkaza, te da ispunjenje uslova za otkaz ugovora o zakupu (čl. 26. stav 2. i 29. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija) kod zahtjeva za predaju u posjed zakupljenih nekretnina predstavlja prethodno pitanje (član 12. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da se ima primijeniti otkazni rok od 6 mjeseci (član 28. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija) koji se računa od od 28. oktobra 2013. godine (ugovor o zakupu prestao po zakonu 28. aprila 2014. godine), te naglasio da su pravilno nižestepeni sudovi usvojili tužiteljev zahtjev za isplatom zakupnine jer apelant nije plaćao zakupninu, te da je pravilno drugostepeni sud preinačio odluku o kamati na dosuđeni iznos jer je docnju u pla ćanju iznosa od 4.500,00 KM skrivio tužitelj (plaćenu zakupninu vratio apelantu). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant dužan da tužitelju nadoknadi nastalu štetu (čl. 154. stav 1. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), jer postoji uzročna veza između apelantovog propuštanja da vrati nekretnine tužitelju po isteku otkaznog roka i štete koja je nastala za tužitelja, te naglasio da tužitelju pripada naknada štete izmakle koristi od 28. oktobra 2013. do 28. aprila 2014. godine (čiju visinu je obračunao matematičkom radnjom na osnovu pokazatelja utvrđenih od strane finansijskog vještaka).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-905/19 („DRAGSTES“ D.O.O. BIJELJINA) | Sudska praksa | Aktio