Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3837/17 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Tužba
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3837/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-3837/17, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 116269 13 Rsž od 10. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 116269 14 Rev od 6. jula 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 116269 13 Rsž od 10. aprila 2014. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3203/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP-3230/14 koju je apelant podnio 11. jula 2014. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 116269 13 Rsž od 10. aprila 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-3203/14 nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 32 0 Rs 116269 14 Rev od 6. jula 2017. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Postupak okončan osporenim odlukama

4. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 116269 12 Rs od 11. novembra 2013. godine poništeni su kao nezakoniti rješenje Vlade apelanta od 8. septembra 2011. godine o privremenoj suspenziji Nedima Mutapčića (u daljnjem tekstu: tužitelja) i odluka Vlade apelanta od 13. oktobra 2011. godine kojom je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja Vlade apelanta od 8. septembra 2011. godine (stav I izreke presude), te je apelant obavezan da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa u vremenu trajanja privremene suspenzije i da mu isplati određeni novčani iznos kao razliku između isplaćene plate 85% do punog iznosa plate i da mu kod nadležnog organa uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na navedeni iznos manje isplaćene plaće (stav II izreke presude). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio isplatu naknade za topli obrok (stav III izreke presude), te je apelant obavezan da tužitelju nadokandi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM (stav IV izreke presude).

5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da prema podacima spisa slijedi da je Vlada apelanta na sjednici održanoj 8.septembra 2011. godine na prijedlog ministra unutrašnjih poslova apelanta donijela rješenje o privremenoj suspenziji policijskog komesara - tužitelja sa poslova i radnih zadataka policijskog komesara Uprave policije - Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP TK) počev od 8. septembra 2011. godine do okončanja disciplinskog postupka, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio teže povrede službene dužnosti propisane članom 107. stav 1. tač. 19. i 23. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), te je određeno da tužitelju za vrijeme privremene suspenzije pripada naknada plaće u visini od 85 % osnovne plaće koju je imao u vrijeme donošenja rješenja i da isto stupa na snagu danom donošenja. Općinski sud je ukazao da je sporno rješenje apelant donio pozivajući se na odredbe čl. 5. i 29. Zakona o Vladi Tuzlanskog kantona zatim odredbe čl. 2., 69. i 114. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, te čl. 48. i 53. stav 4. Zakona o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakona o unutrašnjim poslovima). Općinski sud je, dalje, naveo da je protiv navedenog rješenja Vlade apelanta tužitelj izjavio žalbu koja je odlukom Vlade apelanta od 13. oktobra 2011. godine odbijena kao neosnovana s pozivom na odredbe čl. 5. i 29. Zakona o Vladi Tuzlanskog kantona. Općinski sud je naveo da iz obrazloženja navedene odluke proizilazi da je postupak koji je prethodio donošenju rješenja o suspenziji policijskog komesara pravilno proveden i da je rješenje na zakonu zasnovano, te da je Vlada apelanta u skladu sa zakonskim propisima i ovlaštenjima donijela rješenje o privremenoj suspenziji tužitelja. Općinski sud je ukazao da su članom 1. Zakona o policijskim službenicima uređena policijska ovlaštenja i radnopravni status policijskih službenika Tuzlanskog kantona, a članom 114. Zakona o policijskim službenicima uređeno je pitanje privremene suspenzije policijskih službenika. Općinski sud je naveo da čl. 46. i 47. Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika MUP-a iz 2006. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) sadrži odredbe o suspenziji policijskih službenika identične sadržine kao i citirane odredbe Zakona o policijskim službenicima. Općinski sud je ukazao da su proces izbora, imenovanje, nadzor i smjena policijskog komesara uređeni odredbama čl. od 23. do 47. Zakona o unutrašnjim poslovima, dok je odredbama čl. od 48. do 53. Zakona o unutrašnjim poslovima propisana disciplinska odgovornost policijskog komesara, organi disciplinskog postupka, njihov sastav i pravila postupka. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da u smislu odredbe člana 41. Zakona o unutrašnjim poslovima Vlada apelanta donosi odluku o imenovanju policijskog komesara, te Vlada apelanta donosi i odluku o smjeni policijskog komesara na prijedlog nezavisnog odbora i/ili ministra (član 47. stav 3. navedenog zakona), a odredbom člana 48. Zakona o unutrašnjim poslovima propisano je da je policijski komesar disciplinski odgovoran za teže povrede službene dužnosti. Općinski sud je naveo da se odredbe Zakona o policijskim službenicima kojim su utvrđene teže povrede službene dužnosti i sankcije za ove povrede, primjenjuju i na policijskog komesara, te da je odredbom člana 53. stav

4. Zakona o unutrašnjim poslovima propisano da se prvostepeni i drugostepeni disciplinski postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti policijskog komesara provodi po pravilima disciplinskog postupka koja su utvrđena propisom ministra za disciplinsku odgovornost policijskih službenika kantona izuzimajući odredbe o internom postupku i organima disciplinskog postupka.

6. Općinski sud je istaknuo da citirane odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima jasno i određeno uređuju proces izbora, zatim postupak imenovanja i smjenu policijskog komesara, određujući nadležnost Vlade apelanta u pogledu donošenja odluke o imenovanju i smjeni policijskog komesara. Općinski sud je, dalje, istaknuo da navedeni zakon jasno uređuje i pitanja koja se tiču disciplinske odgovornosti policijskog komesara, organa disciplinskog postupka, određujući da se prvostepeni i drugostepeni disciplinski postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti provodi po pravilima disciplinskog postupka koja su utvrđena propisima ministra za disciplinsku odgovornost policijskih službenika kantona izuzimajući odredbe o internom postupku i o organima disciplinskog postupka. Općinski sud je naveo da, imajući u vidu sadržinu navedenih odredbi čl. 48. i 53. stav 4. Zakona o unutrašnjim poslovima, nalazi da niti jedna zakonska odredba ne upućuje na primjenu odredbe člana 114. Zakona o policijskim službenicima, odnosno, odredbi čl. 46. i 47. Pravilnika kojima su uređeni uslovi pod kojima se može izreći privremena suspenzija policijskim službenicima, i u odnosu na policijskog komesara. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da treba imati u vidu da apelant ne navodi odredbe Pravilnika kao osnov za donošenje pobijanog rješenja o privremenoj suspenziji policijskog komesara.

7. Općinski sud je ukazao da je tačno da se u odnosu na policijskog komesara kao policijskog službenika u činu generalnog inspektora policije primjenjuju odredbe Zakona o policijskim službenicima kada se radi o provođenju prvostepenog i disciplinskog postupka odnosno o određenju težih povreda službene dužnosti, te o sankcijama propisanim za teže povrede službene dužnosti. Naime, sadržina citiranih zakonskih odredbi ukazuje da se na policijskog komesara primjenjuju samo odredbe koje se tiču sankcija, a ne i odredbe kojima je propisana suspenzija policijskih službenika kao posebna mjera koja ima za cilj privremeno udaljenje policijskog službenika iz službe pod uslovima propisanim zakonom, i koja, dakle, ne predstavlja sankciju, pri čemu je pri izricanju suspenzije, tijelo nadležno za izricanje strogo vezano propisanim zakonskim pravilima. Općinski sud je zaključio da navedenim zakonima nije predviđena mogućnost suspenzije policijskog komesara, te niti jednim zakonskim propisom nije određena nadležnost Vlade apelanta za donošenje odluke o suspenziji policijskog komesara. Stoga je, Općinski sud je ocijenio da ovlaštenje Vlade apelanta da shodno odredbama Zakona u unutrašnjim poslovima i Zakona o Vladi Tuzlanskog kantona donosi odluku o imenovanju i smjeni policijskog komesara ne može voditi njenom ovlaštenju za donošenje odluke o suspenziji policijskog komesara. Polazeći od navedenog, Općinski sud je ocijenio da se ne mogu prihvatiti navodi tuženog da odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o policijskim službenicima jasno upućuju na primjenu odredbi o suspenziji i u odnosu na policijskog komesara i da bi ti propisi morali biti primijenjeni u slučaju eventualne pravne praznine. Stoga je, Općinski sud imajući u vidu da se suspenzija kao posebna mjera, a koja se ujedno odnosi na radno pravni status policijskog službenika, može izreći samo u situaciji kada je izričito propisana pod zakonom propisanim uslovima i od strane zakonom ovlaštenog organa, ocijenio da u konkretnom slučaju u situaciji izostanka izričitih zakonskih odredbi, nema mjesta analognoj primjeni zakonskih propisa u smislu popunjavanja pravnih praznina. Općinski sud je naveo da u situaciji odsustva izričite zakonske odredbe koja bi propisivala izricanje suspenzije policijskom komesaru, uslove za izricanje suspenzije i organa nadležnog za izricanje suspenzije i u situaciji kada odredba člana 53. stav 4. Zakona o unutrašnjim poslovima ne sadrži izričito određenje da se na policijskog komesara primijenjuju i odredbe o suspenziji policijskih službenika, tuženi nije imao zakonskog uporišta za donošenje pobijanih rješenja. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je apelant odgovoran za štetu nastalu tužitelju u vidu manje isplaćene plaće zbog donošenja odluke o suspenziji. Stoga je, Općinski sud obavezao apelanta da tužitelju za period trajanja privremene suspenzije isplati određeni novčani iznos kao razliku između isplaćene plate i da mu kod nadležnog organa uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na navedeni iznos manje isplaćene, a shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

8. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je tužba tužitelja neblagovremena jer je tužitelj odluku Vlade apelanta od 13. oktobra 2011. godine primio 24. oktobra 2011. godine, a tužbu podnio 10. februara 2012. godine odnosno poslije isteka roka od 30 dana. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da, u konkretnom slučaju, kod ocjene pitanja blagovremenosti tužbe tužitelja nema mjesta primjeni člana 65. stav 9. tačka a) Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim je propisano da su odluke Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine konačne i podliježu preispitivanju od strane nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema konačne odluke. Općinski sud je ukazao na član 97. Zakona o policijskim službenicima koji propisuje da se Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnog odnosa primjenjuju na policijske službenike ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom, te člana 62. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima iz koje slijedi da je radno pravni status policijskih službenika propisan Zakonom o policijskim službenicima, te ocijenio da se konkretnom slučaju ima primijeniti rok od godinu dana iz člana 103. Zakona o radu.

9. Općinski sud je primjenom odredbi člana 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), shodno vrijednosti predmeta spora, obavezao apelanta da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 842,40 KM i to za sastav tužbe po punomoćniku, za zastupanje na pripremnom ročištu i za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu, te na ime 17% poreza na dodanu vrijednost (sa pojedinačnim iznosima za svaku od navedenih stavki) u skladu sa odredbama čl. 12. i 13. stav 1. tačka a., b. i c. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 116269 13 Rsž od 10. aprila 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u st. I, II i IV.

11. Kantonalni sud je obrazloženju presude naveo da je suprotno stavu žalbe, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci naveo zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama, dokaze i ocjenu dokaza, propise koje je primijenio i da je pobijana presuda u tom smislu sačinjena u skladu sa odredbom člana 191. ZPP-a. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza izvršenom u smislu člana 8. ZPP-a, koje prihvata i ovaj sud. Nadalje, suprotno stavu žalbe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj policijski službenik i da odredbe članova 48. do 53. Zakona o unutrašnjim poslovima, kojima je propisana disciplinska odgovornost policijskog komesara propisuju da je policijski komesar odgovoran za teže povrede službene dužnosti i da se odredbe Zakona o policijskim službenicima, kojim su utvrđene teže povrede službene dužnosti i sankcije za ove povrede primjenjuju i na policijskog komesara. Dakle, Kantonalni sud je istaknuo da je izričito propisano da se primjenjuju samo ove odredbe, a ne i odredbe o suspenziji policijskih službenika. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je odredbom člana 41. Zakona o unutrašnjim poslovima propisano da Vlada apelanta donosi odluku o imenovanju i smjeni policijskog komesara na prijedlog nezavisnog odbora ili ministra, ali i da po mišljenju ovog suda ni jedna odredaba Zakona o unutrašnjim poslovima ne upućuje na primjenu člana 114. Zakona o policijskim službenicima, koji se odnosi na suspenziju policijskih službenika, u odnosu na policijskog komesara, što je pravilno zaključio i prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio i da ovlašćenje Vlade da imenuje i smjenjuje policijskog komesara ne može voditi do ovlašćenja za suspenziju, te da upravo nedostatak zakonskih odredbi za suspenziju policijskog komesara upućuje da je prvostepeni sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja, pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o istaknutom prigovoru neblagovremenosti podnesene tužbe, iz razloga navedenih u obrazloženju prvostepene presude, koje kao pravilne potpune i jasne prihvata i ovaj sud, i iz tih razloga žalba nije u pravu kada tvrdi da se kod rješavanja pitanja blagovremenosti tužbe trebao primjeniti Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, iz odredbe člana 97. Zakona o policijskim službenicima i odredbe člana 62. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima jasno proizilazi da se Zakon o radu primjenjuje i na policijske službenike, zbog čega je tužba blagovremena. Na kraju, Kantonalni sud je ukazao i da je o troškovima parničnog postupka, koji su dosuđeni tužitelju prvostepeni sud pravilno odlučio, jer mu je iste dosudio pravilnom primjenom članova 386. i 396. ZPP-a, te članova 12. i 13. stav 1. tačka a, b) i c) Tarife.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 116269 14 Rev od 6. jula 2017. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku i naveo da revizija nije dopuštena s obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude je iznos od 6.227,86 KM, za koji iznos je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je ocijenio da za dopuštenost revizije nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz stava 3. člana 237. ZPP-a, pa je stoga revizija odbačena primjenom člana 247. Zakona o parničnom postupku.

14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da je postupak koji je prethodio donošenju rješenja o privremenoj suspenziji tužitelja pravilno proveden, a samo riješenje zakonito, te da je Vlada apelanta u skladu sa zakonskim propisima i ovlaštenjima donijela riješenje o privremenoj suspenziji tužitelja. Apelant, navodi da je pogrešan zaključak sudova pri odlučivanju o prigovoru neblagovremenosti, te da nije trebalo primjeniti rok od godinu dana iz člana 103. Zakona o radu, kao i da je tužba sudu podnesena poslije isteka roka od 30 dana, na šta je sud dužan paziti po službenoj dužnosti, te da je pogrešno donesena i odluka o troškovima postupka.

Relevantni propisi

15. Zakon o unutarnjim poslovima Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona", broj 4/10) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 41. stav 1.

(Imenovanje policijskog komesara) (1) U roku od 30 dana, od dana prijema prijedloga, Vlada Kantona donosi odluku o imenovanju predloženog kandidata na radno mjesto policijskog komesara, koja se objavljuje u “Službenim novinama Tuzlanskog kantona”.

Članak 48.

(Disciplinska odgovornost policijskog komesara) Policijski komesar je disciplinski odgovoran za teže povrede službene dužnosti. Odredbe Zakona o policijskim službenicima, kojim su utvrđene teže povrede službene dužnosti i sankcije za ove povrede, primjenjuju se i na policijskog komesara.

Članak 53. stav 4.

(Pravila postupka) (4) Prvostepeni i drugostepeni disciplinski postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti policijskog komesara provodi se po pravilima disciplinskog postupka, koja su utvrđena propisom ministra za disciplinsku odgovornost policijskih službenika Kantona, izuzimajući odredbe o internom postupku i organima disciplinskog postupka.

Članak 62.

(Zaposlenici Ministarstva) (2) Policijski službenici su zaposlenici Uprave policije, ovlašteni da primjenjuju policijske ovlasti, propisane Zakonom o policijskim službenicima i postupaju kao ovlaštene službene osobe po zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini. Radno-pravni status policijskih službenika propisan je Zakonom o policijskim službenicima.

16. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona", br. 6/06 i 11/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 97.

Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 114.

Suspenzija (1) Policijski službenik može biti privremeno suspendovan sa poslova i zadataka koje obavlja ili suspendovan iz policijskog organa ako je protiv njega pokrenut krivični ili disciplinski postupak.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, policijski službenik, na prijedlog rukovodioca organizacione jedinice čiji je pripadnik ili rukovodioca Jedinice za profesionalne standarde, može odmah bit privremeno suspendovan sa zadataka i dužnosti koje obavlja ili suspendovan iz policijskog organa ako postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo ili težu povredu službene dužnosti i ako se, uzimajući u obzir prirodu krivičnog djela ili prirodu teže povrede službene dužnosti, kao i okolnosti pod kojima je počinjeno krivično djelo, odnosno teža povreda službene dužnosti, može osnovano vjerovati da bi štetilo interesima službe ili internom postupku.

(3) Policijski komesar je odgovoran za donošenje odluke o privremenoj suspenziji u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana.

(4) Suspenzija policijskog službenika određena u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana može trajati do okončanja disciplinskog ili krivičnog postupka.

(5) Tokom suspenzije službeno oružje, značka i službena iskaznica policijskog službenika oduzimaju se i zabranjeno mu je nositi službenu uniformu.

(6) Policijski službenik koji je primio odluku o suspenziji iz st. 1. i 2. ovog člana može podnijeti žalbu na odluku o suspenziji policijskom odboru iz člana 124.

ovog zakona u roku od 15 dana od prijema odluke. Žalba ne odlaže izvršenje odluke o suspenziji.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način kako je u postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženja osporene odluke Kantonalni sud jasno naveo da ni po mišljenju tog suda ni jedna odredba Zakona o unutrašnjim poslovima ne upućuje na primjenu člana 114. Zakona o policijskim službenicima koji se odnosi na suspenziju policijskih službenika, u odnosu na policijskog komesara, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio i da ovlašćenje Vlade da imenuje i smjenjuje policijskog komesara ne može voditi do ovlašćenja za suspenziju, te da upravo nedostatak zakonskih odredbi za suspenziju policijskog komesara upućuje da je prvostepeni sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno naveo razloge odbijanja žalbe apelanata i u odnosu na istaknuti prigovor neblagovremenosti podnesene tužbe, te u odnosu na troškove parničnog postupka koji su dosuđeni tužitelju, a u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3837/17 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio