Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1438/19 (V. V.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1438/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1438/19, rješavajući apelaciju Vidosave Vlatković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vidosava Vlatković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002613 16 Uvp od 4. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002613 15 U od 24. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vidosava Vlatković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 27. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002613 16 Uvp od 4. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002613 15 U od 24. februara 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 24. februara 2016. godine kojom je odbijena apelantičina tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS) od 14. jula 2015. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantičina žalba protiv rješenja JU Centar za socijalni rad Trebinje od 20. aprila 2015. godine kojim je obavezana apelantica da kao srodnik i obveznik izdržavanja učestvuje u mjesečnom iznosu od 84,35 KM u troškovima smještaja i zbrinjavanja brata M.T. smještenog u JU Dom za lica sa invaliditetom u Prijedoru, te određeno da preostali iznos sredstava do pune cijene troškova smještaja za M.T. snosi JU Centar za socijalni rad Trebinje, dok M.T. učestvuje u troškovima smještaja sa svojom penzijom, te da je apelantica navedena sredstva obavezna uplaćivati na jedinstveni račun trezora Grada Trebinja od 1. maja 2015. godine (zaključak o ispravci od 25. maja 2015. godine). Također, odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je M.T. rješenjem Centra za socijalni rad Trebinje od 28. maja 2012. godine smješten u JU Dom za lica sa invaliditetom u Prijedoru, da je (u ponovnom postupku) prvostepeni organ rješenjem od 20. aprila 2015. godine obavezao apelanticu da učestvuje u izdržavanju i troškovima smještaja brata M.T. u mjesečnom iznosu od 84,35 KM. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni organ uzeo u obzir visinu apelantičine penzije (1.055,40 KM) s obustavama po osnovu kredita (252,10 EUR-a), te izvrši uvid u z,k. uložak 142 izdat od RUGIP-Područna jedinica Trebinje prema kojem je apelantica suvlasnik nekretnina sa 1/2 dijela, pa je primjenom čl. 8. tačka b) i 10. stav 1. Pravilnika o učešću u troškovima izdržavanja, smještaja u ustanovu i zbrinjavanja u hraniteljsku porodicu utvrdio apelantičinu obavezu u izdržavanju i troškovima smještaja M.T.. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantici (primjenom odredbi čl. 59. stav 1.,2. i 3., 62. stav 1., 2. i 4. Zakona o socijalnoj zaštiti, čl. 232. stav 1. i 239. Porodičnog zakona, te odredbi nevedenog Pravilnika) pravilno utvrđena obaveza učeš ća u troškovima smještaja i zbrinjavanja brata M.T. u iznosu od 25% od osnovice iz člana 8. navedenog Pravilnika. Pri tome je naglasio da je prvostepeni organ konstatovao da su apelantičina sestra SK. (nezaposlena i živi u doma ćinstvu s dva nezaposlena sina, snahom i unukom, te suprugom koji je penzioner s penzijom od 237,06 KM) i njen brat R.K. (koji se nalazi na liječenju u JZU „Bolnica za hroničnu psihijatriju” u Modriči) oslobođeni ove obaveze osnovom stručnog mišljenja tima za osobe sa onesposobljenjem i problemima na planu mentalnog funkcionisanja, zbog čega su neosnovani apelantičini navodi u tom pogledu. Također, Vrhovni sud je naveo da su upravni organi odlučivali na osnovu stanja stvari u vrijeme vođenja upravnog postupka i donošenja odluke, te naglasio da svoje odluke nisu mogli zasnovati na činjenicama koje nisu postojale u to vrijeme (član 29. stav Zakona o upravnim sporovima), zbog čega su neosnovani apelantičini navodi da brat M.T. treba da naslijedi nepokretnosti iza umrlog oca N.T. u tom ostavinskom postupku koji još nije pokrenut. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je u postupku donošenja rješenja tuženog pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede pravila postupka koje bi bile od uticaja na zakonitost ovog rješenja, te da prvostepenom presudom nije ostvaren ni jedan razlog njene nezakonitosti sadržan u odredbi člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević