Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-97/19 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-97/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-97/19, rješavajući apelaciju "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 028874 18 Rev od 16. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 028874 17 Gž od 13. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 028874 10 P od 15. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 7. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 028874 18 Rev od 16. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 028874 17 Gž od 13. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 028874 10 P od 15. novembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obavežu tuženi (D.J. i D.Č.) da mu solidarno na ime duga isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknade troškove postupka. Ujedno je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu duga koji on temelji na činjeničnim tvrdnjama da je potraživani iznos isplaćen na račun prvotuženog, kao punomoćnika drugotuženog i S.J., ranijim osnivačima apelanta, na ime ostvarene dobiti (dividende) za 2004. godinu i 2005. godinu, a koja isplata je izvršena na osnovu nezakonite odluke o raspodjeli dobiti osnivačima za 2004. i 2005. godinu, donesene na skupštini društva 29. novembra 2006. godine. Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je prema zapisniku sa skupštine održane 29. novembra 2006. godine donesena odluka sa 50% glasova Društva A&A International consulting limited, dok je protiv sa 25% glasova bio punomoćnik J.K., a M.T., koji je takođe imao 25% glasova nije glasao, jer je tad bio isključen iz društva ranijom odlukom skupštine od 3. oktobra 2006. godine, koja je pravosnažnom presudom prvostepenog suda 28. decembra 2010. godine poništena kao nezakonita. Vrhovni sud je istakao da je u skladu sa odredbama člana 257. tačka 3. Zakona o privrednim društvima FBiH odluka skupštine ništava ako je ništavost utvrđena odlukom suda, te da se, u skladu sa odredbama člana 258. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH, postupak za poništenje takve odluke može pokrenuti kod suda kod kojeg je društvo upisano u sudski registar u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant nije pokrenuo postupak u datom roku, niti je, kako pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, u tom postupku kao stranka predlagao i izvodio dokaze za navode koji se tiču ništavosti predmetne odluke, pa nema osnova ni konstatacija apelanta da se u tom postupku o ništavosti odluke skupštine moglo rješavati kao o prethodnom pitanju. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da sud djeluje po službenoj dužnosti kada javni interes i opravdani cilj zahtijevaju njegovu intervenciju, što u ovom sporu nije slučaj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je ništava odluka koja je osnov za isplatu potraživanog iznosa novca prvotuženom, na čemu on zasniva svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant se žali na dužinu trajanja postupka, ističe da odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene odluke i smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo "da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u pogledu trajanja postupka pred prvostepenim sudom", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević