Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-109/19 (MF banka a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-109/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-109/19, rješavajući apelaciju MF banke a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MF banka a.d. Banja Luka protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 234189 15 Gži od 11. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 234189 15 I od 14. aprila 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MF banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Mujezinović, zaposlenik apelanta, podnio je 7. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 234189 15 Gži od 11. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 234189 15 I od 14. aprila 2015. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta (kao tražioca izvršenja) i potvrđeno je rješenje Općinskog suda od 14. aprila 2015. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje od 30. marta 2015. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant podnio prvostepenom sudu prijedlog za izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika (E.A.), koji je zasnovao na mjenici sa klauzulom bez protesta. Nadalje iz spisa slijedi da je prvostepeni sud odbio prijedlog za izvršenje iz razloga što mjenica, na kojoj se zasnivao prijedlog, nije protestovana. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ovako odlučio primjenom odredbi člana 29. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje na temelju vjerodostojne isprave, a da je vjerodostojna isprava, između ostalog, mjenica sa protestom. Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno tumačio i pravilno primijenio navedenu odredbu, budući da Zakon o izvršnom postupku ne predviđa mogućnost da se klauzulom bez protesta nadomjesti protest koji je obavezan kod izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je protest mjenice poseban postupak u kojem se utvrđuje da glavni mjenični dužnik nije blagovremeno platio mjenicu, pa se na osnovu provedenog postupka izdaje javna isprava od strane suda, a na zahtjev imaoca mjenice, kojom se potvrđuje da su sa strane povjerioca preduzete sve radnje potrebne za ostvarivanje mjeničnog prava i da mjenica nije blagovremeno naplaćena. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je protest dokazno sredstvo imaoca mjenice da je on preduzeo sve radnje koje su bile potrebne za ostvarivanje mjeničnog prava i da mjenica nije naplaćena, zbog čega se mjenica bez protesta, i po mišljenju tog suda, ne smatra vjerodostojnom ispravom. Osim toga, Kantonalni sud se pozvao i na odluku Vrhovnog suda FBiH broj 22 01031405 16 Spp od 5. decembra 2016. godine u kojoj je izraženo pravno shvatanje da mjenica koja nije protestirana, iako sadrži klauzulu „bez protesta“, nije vjerodostojna isprava.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da su sudovi trebali prekinuti izvršni postupak i apelanta uputiti u parnicu ili dozvoliti izvršenje kako je predloženo, budući da je apelant u postupku sa mjenicom u svemu postupio u skladu sa propisima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-109/19 (MF banka a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio