Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4621/17 (A. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje
- Odluka o dopuni odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje
- Odluka o dopunama odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4621/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4621/17, rješavajući apelaciju Adema Salčina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Adema Salčina podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019431 16 Rev od 2. listopada 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019431 16 Gž od 18. ožujka 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019431 16 Rev od 2. listopada 2017. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 019431 16 Gž od 18. ožujka 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1851/16 od 15. rujna 2016. godine (kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 1851/16, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 25. travnja 2016. godine podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 019431 16 Gž od 18. ožujka 2016. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), kao zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine – Granične policije Bosne i Hercegovine i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine – Odbor za žalbe policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. i 17. lipnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i Pravobraniteljstvo su u razdoblju od 11. do 26. lipnja 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019431 15 P od 12. siječnja 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja Vijeća ministara BiH – Odbora za žalbe policijskih službenika Sarajevo od 7. srpnja 2015. godine i rješenja Granične policije Sarajevo od 25. svibnja 2015. godine, te da se naloži tuženoj da apelantu naknadi troškove sastavljanja žalbe na rješenja u novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
7. Prvostupanjski sud je obrazložio kako je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je među parničnim stranaka nesporno da je apelant rješenjem od 23. listopada 2014. godine interno premješten na radno mjesto „inspektora za granične provjere“ u Terenskom uredu Jug, sa sjedištem u Čapljini, počev od 1. studenog 2014. godine, a da je prije toga obavljao poslove radnog mjesta „pomoćnika zapovjednika za operacije i organizaciju“ u Jedinici Granične policije Neum, Terenski ured Jug sa sjedištem u Čapljini. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je Granična policija Sarajevo rješenjima od 25. svibnja 2015. godine odbila kao neutemeljen apelantov zahtjev za naknadu troškova smještaja i naknadu troškova za odvojeni život jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 5. stavak 2. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava uposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje (u daljnjem tekstu: Odluka). Prvostupanjski sud je ukazao da je među strankama sporno je li apelant podnio zahtjev kojim je tražio naknadu troškova za smještaj, odvojen život i za prijevoz, odnosno je li upravni postupak vođen po njegovom zahtjevu i u skladu sa Zakonom o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). U svezi s tim, prvostupanjski sud je ukazao na odredbu članka 5. stavak 2. Odluke kojom je propisano da u iznimnim slučajevima, gdje je nužno osigurati nacionalnu zastupljenost uposlenih, ravnatelj policijske agencije može, uz mišljenje resornog ministarstva, utvrditi pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja i za policijskog službenika sa činom viši inspektor u iznosu od 300,00 KM, pod uvjetom da mu je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta obavljanja službene dužnosti više od 80 km. Prvostupanjski sud je istaknuo da iz provedenog dokaznog postupka nedvosmisleno proizlazi da je apelant 15. svibnja 2015. godine podnio Graničnoj policiji BiH, Terenski ured Jug, Čapljina, putem protokola, zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa naknada troškova prijevoza na posao i s posla i isplatu naknada za smještaj i odvojeni život. Prvostupanjski sud je također ukazao da je apelant u navedenom zahtjevu naveo da traži isplatu neisplaćene naknade troškova prijevoza na posao i s posla, naknadu troškova za smještaj i naknadu za odvojeni život i da se one nastave isplaćivati u narednom razdoblju.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se zahtjev odnosi na razdoblje od kada je apelant premješten na novo radno mjesto inspektora za granične provjere u Terenskom uredu Jug, sa sjedištem u Čapljini, počev od 1. studenog 2014. godine, te da je zahtijevao isplatu naknada za odvojeni život i naknada za smještaj, kao i za troškove prijevoza, retroaktivno, ali i za buduće razdoblje, počev od dana podnošenja zahtjeva. Prvostupanjski sud je također naveo da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, provedenim dokazima, odnosno uvidom u navedeni zahtjev, kao i sporna rješenja, utvrđeno da je Granična policija Sarajevo pravilno odlučila svojim rješenjima od 25. svibnja 2015. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za isplatu navedenih potraživanja, obrazlažući to činjenicom da se ne radi o iznimci, odnosno predviđenom slučaju iz članka 5. stavak 2. Odluke, te da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje pojedinačne odluke za spornu naknadu. Prvostupanjski sud je naveo da je apelant izjavio žalbe na spomenuta rješenja, ističući da on nije nikada podnio spomenuti zahtjev, te da su povrijeđene odgovarajuće odredbe ZUP-a. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je Odbor za žalbe policijskih službenika Vijeća ministara BiH rješenjima od 7. srpnja 2015. godine odbio apelantove žalbe, te potvrdio rješenja Granične policije od 25. svibnja 2015. godine. Prvostupanjski sud je također zaključio, između ostalog, prvenstveno cijeneći materijalni sadržaj podnesenog zahtjeva, da nije utemeljen navod tužbe kako je postupak vođen bez apelantovog zahtjeva, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom članka 117. ZUP-a. U svezi s tim, prvostupanjski sud je ukazao da je odredbama članka 114. ZUP-a propisano da upravni organ pokreće upravni postupak po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, dok je člankom 117. ZUP-a predviđeno da u stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari potreban zahtjev stranke za pokretanje i vođenje postupka, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako taj zahtjev postoji. U svezi s tim, prvostupanjski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju apelant podnio zahtjev kojim je pokrenut upravni postupak budući da niti jednim dokazom nije osporio autentičnost potpisa na zahtjevu, niti je priložio dokaz kojim bi dokazao da je o njegovom zahtjevu već bilo odlučeno nekim drugim rješenjem Granične policije Sarajevo, te da se sporni zahtjev odnosi na izvršenje rješenja iz 2012. godine (o naknadi za smještaj i odvojeni život).
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Sud BiH je u drugostupanjskom vijeću donio Presudu broj S1 3 P 019431 16 Gž od 18. ožujka 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.
10. Sud BiH je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjev za naknadu troškova prijevoza, ali i isplatu naknade za smještaj i odvojeni život 15. svibnja 2015. godine. Sud BiH je pojasnio da apelant u predmetnom postupku nije dokazivao da je njemu utvrđeno pravo na smještaj i odvojeni život i da se navedeni zahtjev odnosi na isplatu utvrđenih prava prema rješenjima iz 2012. godine. Naime, Sud BiH je ukazao da je Granična policija Sarajevo rješenjima od 25. svibnja 2015. godine pravilno postupila kada je odlučila o apelantovom zahtjevu koji se može vezati isključivo za apelantov novi raspored iz 2014. godine, te utvrdila da apelant ne ispunjava uvjete iz članka 5. stavak 2. Odluke kako za smještaj tako i za odvojeni život. U svezi s tim, Sud BiH je ocijenio da iz provedenih dokaza sasvim jasno proizlazi da se radi o apelantovom zahtjevu kojim je pokrenut upravni postupak i odlučeno o apelantovim pravima koja proizlaze iz rješenja ravnatelja tužene o apelantovom internom premještaju. Sud BiH je naglasio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev opredijeljen na poništenje pobijanih rješenja tužene, kao i naknadu za vođenje postupka s obzirom na to da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva.
11. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 P 019431 16 Rev od 2. listopada 2017. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Suda BiH od 18. ožujka 2016. godine, shodno članku 204. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je Sud BiH donio odluku koja je u suprotnosti sa svim pozitivnim zakonskim i podzakonskim propisima. Apelant smatra da su sudovi „negativno odlučili o zahtjevu koji apelant nije uopće tražio da se odluči“. Osim toga, apelant smatra da njegovi navodi i dokazi nisu podvrgnuti analizi, a ni pravnoj kritici, te da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva.
b)Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja osporene odluke drugostupanjsko vijeće raspravilo sve odlučne činjenice, cijenilo navode tužbe, zaključke prvostupanjskog suda i žalbene razloge. Sud BiH je naveo da u drugostupanjskoj presudi materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno i za svoju odluku drugostupanjsko vijeće tog suda je dalo jasno i argumentirano obrazloženje utemeljeno na važećim odredbama koje su primijenjene upravo onako kako glase.
14. Tužena je predložila da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao nedopuštenu i neutemeljenu jer nije točno da je povrijeđeno njegovo pravo zajamčeno Europskom konvencijom. Naime, apelant je podnio zahtjev radi odobravanja naknade za odvojeni život. Tužena je dalje navela da je rješenjem ravnatelja od 23. prosinca 2014. godine apelant interno raspoređen na radno mjesto „inspektora za granične provjere“ u Terenskom uredu Jug sa sjedištem u Čapljini, počev od 1. studenog 2014. godine. S obzirom na to da se ne radi o iznimnom slučaju iz članka 5. stavak 2. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava uposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine, nisu ispunjeni uvjeti iz članka 6. za donošenje pojedinačne odluke za naknadu troškova odvojenog života, zbog čega je odbijen njegov zahtjev. Nadalje, tužena je istaknula da je sud koji je donio osporene odluke pravilno prihvatio i obrazložio sve navode i razloge odluke, te na koncu da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava i sloboda zajamčenih Europskom konvencijom, kao i ustavnih odredaba.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o upravnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Pokretanje postupka Članak 114.
Upravni postupak pokreće mjerodavni organ po službenoj dužnosti ili u povodu zahtjeva stranke.
Članak 115.
(1) Mjerodavni organ pokrenut će postupak po službenoj dužnosti kada to određuje zakon ili na zakonu utemeljen propis ili kada utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak.
(2) Pri pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti mjerodavni organ uzima u obzir i eventualne predstavke građana i pravnih osoba i upozorenje organa.
Članak 116.
(1) Upravni postupak je pokrenut, čim je mjerodavni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka.
(2) Ako mjerodavni organ u povodu stavljenog zahtjeva stranke nađe da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopušten je poseban priziv.
Članak 117.
U stvarima u kojima je po zakonu ili po naravi stvari za pokretanje i vođenje upravnoga postupka potreban zahtjev stranke, mjerodavni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.
16. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava uposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje („Službeni glasnik BiH“ br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava uposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje („Službeni glasnik BiH“ br. 42/12 i 78/12) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:
GLAVA II - POLICIJSKI SLUŽBENICI
Članak 5. stavak 2.
(Naknada troškova smještaja) (2) U izuzetnim slučajevima, gdje je nužno osigurati nacionalnu zastupljenost uposlenih, ravnatelj policijske agencije može, uz mišljenje resornog ministra, utvrditi pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja i za policijskog službenika sa činom viši inspektor u iznosu do 300,00 KM, pod uvjetom da mu je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta obavljanja službenih dužnosti više od 80 km.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
19. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Suda BiH broj S1 3 P 019431 16 Rev od 2. listopada 2017. godine kojim je kao nedopuštena odbačena njegova revizija izjavljena protiv osporene drugostupanjske Presude Suda BiH broj S1 3 P 019431 16 Gž od 18. ožujka 2016. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 019431 16 Gž od 18. ožujka 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud njegove navode ispitati u odnosu na tu presudu.
20. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1851/16, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1851/16 od 15. rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 18. ožujka 2016. godine, a apelacija broj AP 1851/16 podnesena 25. travnja 2016. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija odluke Suda BiH, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja kojima su odbijeni apelantovi zahtjevi za naknadu troškova smještaja i odvojenog života), dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na taj postupak.
26. Apelant smatra da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelant, također, smatra da su sudovi „negativno odlučili o zahtjevu koji apelant nije uopće tražio da se odluči“. Osim toga, iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva.
27. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
29. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene kojima su odbijeni apelantovi zahtjevi za naknadu troškova smještaja i odvojenog života. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su izvedeni svi relevantni dokazi, te utvrđene činjenice na temelju kojih je uz primjenu relevantnih odredaba ZUP-a i Odluke utvrđeno da rješenja tužene od 7. srpnja 2015. i 25. svibnja 2015. godine nisu nezakonita. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, kako proizlazi iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova, nesporno utvrđeno da je apelant 15. svibnja 2015. godine podnio zahtjev kojim je pokrenuo upravni postupak u kojem nije dokazao da ispunjava uvjete iz članka 5. stavak 2. Odluke, kako za smještaj tako i za odvojeni život. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da su sudovi „negativno odlučili o zahtjevu koji apelant nije uopće tražio da se odluči“. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH, bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da apelant nijednim dokazom nije osporio autentičnost potpisa na zahtjevu, niti je priložio dokaza kojim bi dokazao da je o njegovom zahtjevu već bilo odlučeno nekim drugim rješenjem. Stoga, suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama nema proizvoljnosti u primjeni prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev i zbog čega su zakonita rješenja tužene, pri čemu su primijenjeni relevantni pravni propisi čija se primjena ne doima proizvoljnom niti na apelantovu štetu.
30. U odnosu na navode iz apelacije da osporene presude ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorio na svaki navod iz tužbe, odnosno žalbe, koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
31. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
b)Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge glede primjene odredaba članka 5. stavak 2. Odluke na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, u konkretnom slučaju Sud BiH je dao jasno i argumentirano obrazloženje glede apelantovih navoda da su sudovi „negativno odlučili o zahtjevu koji apelant nije uopće tražio da se odluči“ jer je nesporno utvrđeno da je apelant 15. svibnja 2015. godine podnio zahtjev kojim je pokrenuo predmetni upravni postupak. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u svojima presudama odgovorio na svaki tužbeni, odnosno žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje i za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge.
34. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević