Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/19 (M. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1199/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1199/19, rješavajući apelaciju Mate Pavkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mate Pavković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 062542 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062542 17 Rsž od 18. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062542 16 Rs od 13.

jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mate Pavković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062542 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062542 17 Rsž od 18. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062542 16 Rs od 13. jula 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje v.d. generalnog direktora od 1. septembra 2015. godine o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, odluke uprave tuženog (JP „Elektroprivreda HZ HB” d.d. Mostar) od 30. septembra 2015. godine o razrješenju uprave tuženog i ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. septembra 2015. godine, te da ova poništenja akata tuženi prizna i trpi; da se naloži tuženom da vrati apelanta na radno mjesto izvršnog direktora za pravne poslove društva te mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 31. avgusta 2015. godine do dana vraćanja na rad; da se utvrdi da je tuženi počev od 29. juna 2015. godine diskriminisao apelanta (na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude) te da se zabrani tuženom da ubuduće poduzima radnje prema apelantu kojima uznemirava apelanta na isti ili sličan način pobliže opisan u izreci prvostepene presude; da se naloži tuženom da apelantu na ime duševne boli uzrokovane nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu (mobing) čija je svrha i namjeravana posljedica degradacija apelantovog profesionalnog statusa isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom; te da se naloži tuženom da apelantu na ime razlike manje isplaćenih plaća koje bi ostvario u vremenskom periodu od 1. septembra 2015. do 1. oktobra 2016. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obavezan je apelant da isplati tuženom troškove postupka u određenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant ugovorom od 18. maja 2012. godine (te odluka nadzornog odbora od 17. maja 2012. godine) imenovan na radno mjesto izvršnog direktora za pravne poslove tuženog (mandatni period od četiri godine), da je članom 9. Aneksa ugovora [...] od 28. juna 2012. godine ugovoreno da ugovor može prestati i prije isteka mandatnog perioda u skladu sa zakonom i Statutom društva. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je Skupština tuženog 31. avgusta 2015. godine (nakon što na sjednici od 29. juna 2015. godine nije usvojila godišnji izvještaj društva) donijela odluku o razrješenju uprave tuženog (kada je apelantu prestao mandat), da je apelant u ovom sporu povukao dio tužbe u odnosu na zahtjev kojim je tražio poništenje ove odluke budući da je tužbom od 1. septembra 2015. godine pokrenuo postupak radi poništenja te odluke kod Općinskog suda u Sarajevu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da navedena odluka od 31. avgusta 2015. godine egzistira kao pravno valjana, jer apelant nije pružio dokaz da je ishodio pravosnažnu sudsku odluku o njenom poništenju. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 258. stav 1. tačka 4. Zakona o privrednim društvima (prema kojima se postupka za pobijanje i poništenje odluke skupštine može pokrenuti ukoliko bi njenim izvršenjem član uprave počinio privredni prestup ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanio štetu), te na odredbe stava 2. tog člana (prema kojima se taj postupka može pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo osnova da se u ovom postupku kao prethodno pitanje razmatra zakonitost ove odluke, zbog čega su neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao nezakonitost rješenja tuženog od 1. septembra 2015.godine (o rasporedu apelanta na radno mjesto ”samostalni referent” u Službi za zastupanje) niti ugovora o radu od istog datuma niti odluke od 30. septembra 2015. godine o odbijanju apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, jer je rješenje od 1. septembra 2015. godine doneseno osnovom odluke od 31. avgusta 2015. godine, te naglasio da apelantovi navodi da kod tuženog „postoji dosta slobodnih mjesta koja su znatno višeg ranga i u potpunosti odgovaraju apelantovim kvalifikacijama” sami po sebi ne čine ovo rješenje niti ugovor o radu nezakonitim. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da nije bilo potrebno konsultovanje s vijećem zaposlenika, jer se radi o prestanku apelantovog mandata po Zakonu o privrednim društvima i Statutu tuženog, te naglasio da su nižestepene presude u dijelu tužbenog zahtjeva za povrat na posao i isplatu razlike plaće u utuženom periodu zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer pravna sudbina ovog dijela tužbenog zahtjeva zavisi o utvrđenju nezakonitosti odluke o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 2. septembra 2015. godine (član 96. stav 2. tačka 1. i 2. Zakona o radu). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao dovoljno činjenica na kojima se sa pretežnom vjerovatnoćom mogao utemeljiti zaključak o postojanju mobinga (član 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije), zbog čega je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva u tom dijelu donesena pravilnom primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku, te naglasio da su nižestepene presude u tom dijelu zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava (jer pravna sudbina tužbenog zahtjeva u dijelu naknade nematerijalne štete zbog mobinga zavisi o utvrđenju postojanja mobinga, član 12. stav l . tačka c. Zakona o zabrani diskriminacije).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da se Vrhovni sud nije očitovao o svim apelantovim navodima. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na život, pravo na pristup Sudu, pravo na rad, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na njegove revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/19 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio