Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-517/19 (M. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-517/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-517/19, rješavajući apelaciju Milovana Bjegojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milovan Bjegojević protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Mals 026165 18 Pž od 11. decembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Mals 026165 17 Mals od 29. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Bjegojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Mals 026165 18 Pž od 11. decembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Mals 026165 17 Mals od 29. juna 2018. godine.
2. Prvostepenom presudom Okružnog privrednog suda obavezan je apelant, kao vlasnik STR „Bjegojević“ Čečava, da tužiocu (D.B., vlasnik ZUTR „EVITA“ Prnjavor, s.p. Prnjavor) na ime glavnog duga isplati iznos od 4.176,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Konačnom odlukom Višeg privrednog suda djelimično je uvažena žalba apelanta i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužilac odbijen sa dijelom tuženog zahtjeva kojim je tražio da se na iznos glavnog duga plati i zakonska zatezna kamata, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu kupoprodaje robe, da je tužilac za isporučenu robu apelantu ispostavljao fakture, te da je vještačenjem po vještaku finansijske struke utvrđeno koje su fakture predmet duga, valuta fakture, iznos glavnog duga od 2.088,43 KM, a obračunata je i zakonska zatezna kamata u iznosu od 2.088,43 KM, što ukupno iznosi 4.176,86 KM. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio da apelant nije izmirio svoju obavezu po fakturama iz 2013. godine koje su navedene u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke u ukupnom iznosu od 2.088,43 KM. Vještak finansijske struke je uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisima predmeta utvrdio da je zadnja uplata apelanta prema tužiocu izvršena 29. oktobra 2013. godine i da je dug apelanta prema tužiocu na taj dan iznosio upravo 2.088,43 KM. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor zastarjelosti potraživanja imajući u vidu odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj potraživanja između samostalnih preduzetnika koji obavljaju registrovanu djelatnost u skladu sa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti Republike Srpske, zastarijevaju u roku od tri godine. Imajući u vidu da je tužba podnesena 19. februara 2015. godine, a da je najstarija faktura na kojoj tužilac zasniva tužbeni zahtjev dospjela 10. maja 2012. godine proizilazi da nije protekao trogodišnji rok za zastarjelost predmetnog potraživanja, te je prema stavu Višeg privrednog suda pravilno odbijen prigovor apelanta u tom pogledu. Osim toga, Viši privredni sud je naveo da činjenica da pravni subjekt STR ,Bjegojević“ više ne postoji nije od uticaja na drugačiju odluku s obzirom da su potraživanja tužioca nastala prije prestanka obavljanja registrovane djelatnosti. Kako apelant kao fizičko lice odgovara cjelokupnom imovinom za obaveze nastale u obavljanju registrovane djelatnosti, to stoji njegova obaveza i da nakon prestanka obavljanja registrovane djelatnosti odgovara za svoje obaveze koje su proizilazile iz poslovnog odnosa sa tužiocem. Konačno, Viši privredni sud je naveo da je osnovano u žalbi istaknuto da prvostepeni sud nije mogao dosuditi zakonsku zateznu kamatu na ukupno obračunatu zakonsku zateznu kamatu koja je iskazana zajedno sa glavnim dugom, zbog čega je žalba djelimično i uvažena, a prvostepena presuda preinačena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su sudovi pogriješili kada su usvojili tužbeni zahtjev, te pogrešno zaključili da je neosnovan prigovor zastare potraživanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da je potraživanje zastarjelo), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević