Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2924/17 (S. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanarsko pravo
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Prenos stanarskog prava
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2924/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2924/17, rješavajući apelaciju Sanje Brekalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sanje Brekalović.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 196689 16 Rev od 15. maja 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanja Brekalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“, podnijela je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 196689 16 Rev od 15. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Željezničarske štedno-kreditne zadruge Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. marta do 5. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 2. oktobra 2002. godine podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja prava na otkup stana. Apelantica je tužbenim zahtjevom tražila da sud utvrdi da je stekla pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava otkupi stan koji se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) čiji je nosilac prava raspolaganja tužena, uz obavezu da apelantica tuženoj plati u certifikatima kupoprodajnu cijenu, te da je tužena dužna priznati te trpjeti da se u Zemljišnoknjižnom uredu upiše pravo vlasništva na predmetnom stanu na apelanticino ime. Apelantica je u tužbi navela da je u predmetnom stanu živjela sa svojom bakom Samijom Brekalović, koja je bila nosilac stanarskog prava, te da nakon smrti bake tužena nije htjela da prenese stanarsko pravo na apelanticu. Rješenjem Općine Centar – Službe za upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) od 29. juna 1999. godine apelantica je postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je 5. maja 2000. godine podnijela zahtjev tuženoj za otkup predmetnog stana, o kojem nije odlučeno.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 196689 02 P 2 od 3. aprila 2015. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu na apelanticino ime sa dijelom 1/1, te je obavezana tužena da apelantici naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u veliki broj materijalnih dokaza, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, iskaz svjedoka i zastupnika tužene u svojstvu parnične stranke), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno utvrdio da je predmetni stan vlasništvo tužene, dok je apelantici pravo korištenja predmetnog stana utvrđeno rješenjem Općinske službe od 29. juna 1999. godine, na koje rješenje je stavljena klauzula pravosnažnosti 8. oktobra 1999. godine. Dalje, tokom predmetnog postupka tužena je podnijela zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti navedenog rješenja Općinske službe kojim je utvrđeno da apelantica ima pravo korištenja predmetnog stana, odnosno sva prava koja iz njega proizlaze za nosioca stanarskog prava. Budući da utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu predstavlja prethodno pitanje u parnici u kojoj se traži utvrđenje prava na otkup stana, Općinski sud je rješenjem od 14. januara 2004. godine prekinuo postupak s obzirom na to da je odlučio da sam ne rješava prethodno pitanje. Postupak po zahtjevu tužene (za ukidanje klauzule pravosnažnosti rješenja Općinske službe od 29. juna 1999. godine – prethodno pitanje) nakon postupka pred Upravom za stambena pitanja KS okončan je zaključkom Federalnog ministarstva prostornog uređenja od 25. augusta 2010. godine tako što je zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Dalje, iz potvrde Kantonalnog suda od 2. marta 2011. godine (pogrešno navedeno 2010. godine) proizlazi da protiv navedenog zaključka nije pokrenut upravni spor tako da je postupak po zahtjevu tužene (prethodno pitanje) pravosnažno završen, odnosno rješenje Općinske službe od 29. juna 1999. godine je pravosnažno i konačno. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni pravilnost i zakonitost rješenja upravih organa jer je sud vezan za pravosnažne upravne akte u granicama njihove pravosnažnosti i u pogledu toga da li postoji neko pravo ili pravni odnos. Općinski sud je istakao da je apelantica kao član porodičnog domaćinstva svoje bake u upravnom postupku izvršila prijenos stanarskog prava, odnosno da je na osnovu rješenja Općinske službe od 29. juna 1999. godine (koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana) apelantica na zakonit način nastavila da koristi predmetni stan kao nosilac stanarskog prava. Također, tokom postupka je utvrđeno da je apelantica, na osnovu rješenja Općinske službe od 29. juna 1999. godine, sa Stambenim fondom Grada Sarajeva 25. maja 2000. godine sklopila ugovor o korištenju predmetnog stana. S obzirom na to da je apelantica svojstvo nosioca stanarskog prava stekla prije 6. decembra 2000. godine, Općinski sud je zaključio da se apelantica, u skladu s odredbom člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), smatra nosiocem stanarskog prava koji može istaći zahtjev za kupovinu stana nosiocu prava raspolaganja koji je dužan stan prodati, dok je kupoprodajna cijena određena nalazom vještaka koju je prihvatio sud bez primjedbi parničnih stranaka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 196689 15 Gž 2 od 25. augusta 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima tužene, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da je u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pravnog zaključka, pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ponovo cijenio izvedene dokaze (apelanticin zahtjev za kupovinu predmetnog stana od 3. maja 2000. godine i dopis tužene od 21. februara 2011. godine) na osnovu kojih je utvrdio da je apelantica zahtjev za kupovinu predmetnog stana podnijela tuženoj 3. maja 2000. godine, pa su neosnovani žalbeni navodi tužene da apelantica nije dokazala da je podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana. Također, Kantonalni sud je istakao da je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen blagovremeno, u roku iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova, budući da je Odlukom o izmjeni i dopuni Zakona o prodaji stanova propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana (član 7. stav 1. navedenog zakona) bio 24. juli 2003. godine. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 7. Zakona o prodaji stanova usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.

9. Odlučujući o reviziji koju je tužena izjavila protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 196689 16 Rev od 15. maja 2017. godine kojom je uvažio reviziju, preinačio drugostepenu presudu, uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanticu da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo činjenice koje su utvrđene tokom postupka, te je ukazao da je drugostepeni sud, razmatrajući prigovor tužene koji se odnosio na neblagovremenost zahtjeva za kupovinu predmetnog stana, odbio žalbu tužene budući da je utvrdio da je na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana produžen do 24. jula 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da je prilikom ocjene pravilnosti stava drugostepenog suda o propisanim zakonskim rokovima za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana na kojem postoji stanarsko pravo imao u vidu odredbu člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova koji je stupio na snagu 5. decembra 1997. godine. Navedenom odredbom propisan je rok za podnošenje zahtjeva nosioca stanarskog prava nosiocu prava raspolaganja stanom od jedne godine, međutim, primjena tog zakona je bila odgođena na 90 dana od stupanja na snagu, pa se rok računao od 5. marta 1998. godine. Dalje, izmjenama i dopunama navedenog zakona koje su uslijedile 2000. godine (zakon stupio na snagu 5. marta 2000. godine) u članu 1. u odredbi člana 7. stav 2. osnovnog zakona riječ „jedna godina“ zamijenjena je riječima „dvije godine”, što znači da je zahtjeve za kupovinu stana bilo moguće podnijeti sve do 5. marta 2000. godine. Sljedećom izmjenom i dopunom zakona iz 2001. godine (zakon stupio na snagu 24. jula 2001. godine) propisano je da se osim roka od dvije godine od dana stupanja na snagu tog zakona propisuje i rok od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno od toga koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup. Vrhovni sud je istakao da se pravo na otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo stiče blagovremenim podnošenjem zahtjeva za otkup u rokovima koji imaju snagu ,,prekluzije“, pa kada zahtjev nije podnesen u roku strana gubi pravo čije ostvarenje traži u tom postupku. U vezi s tim, Vrhovni sud ističe da apelantica u postupku tvrdi da je blagovremeno podnijela zahtjev tuženoj (3. maja 2000. godine), te da su se zahtjevi mogli podnijeti do 5. marta 2000. godine, tako da proizlazi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je rok za podnošenje zahtjeva računao od stupanja na snagu izmjene i dopune osnovnog zakona. Također, Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnova ni za računanje rokova koji su propisani za slučaj eventualnog sudskog spora od tri mjeseca od dana okončanja jer u vrijeme kada je dopunjen zakon između stranaka nije bila pokrenuta predmetna parnica kao sudski spor (tužba podnesena 2. oktobra 2002. godine). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan revizioni navod tužene o neblagovremenosti podnošenja zahtjeva za otkup stana, te dosljedno tome i neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje stjecanja prava na otkup, zamjene ugovora o otkupu presudom i na osnovu presude uknjižbe prava vlasništva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je izložila hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da je blagovremeno podnijela zahtjev za kupovinu predmetnog stana, odnosno da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu predmetnog stana, odnosno da se na apelanticu ne može primijeniti rok koji je propisan izmjenom zakona koji je stupio na snagu 27. aprila 2001. godine.

II.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s materijalnim pravom.

13. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u obrazloženju svojih odluka, uz napomenu da je apelacija podnesena protiv odluke Vrhovnog suda kojom je preinačena prvostepena odluka.

14. Tužena je u svom odgovoru navela hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da je Vrhovni sud pravilno zaključio da je apelantica propustila da u zakonom propisanom roku podnese zahtjev za kupovinu predmetnog stana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 27/97) u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Član 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 7/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 i 11/98) u članu 7. stav 2. riječi “jedne godine“ zamjenjuju se riječima „dvije godine“.

Član 3.

Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“.

17. Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Visoki predstavnik, broj 109/01 od 17. jula 2001. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 32/01 od 24. jula 2001. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 7, stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi: “Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.“

Član 5.

Ova odluka objavljuje se bez odlaganja u “Službenim novinama Federacije BiH“ i stupa na snagu danom objavljivanja.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 196689 16 Rev od 15. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

26. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelantica ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica na osnovu rješenja Općinske službe od 29. juna 1999. godine predmetni stan, nakon smrti svoje bake, nastavila da koristi kao nosilac stanarskog prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Slijedom toga, u smislu navedene prakse, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelanticinu „imovinu“ koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da sa njom kao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, uz apelanticinu obavezu da tuženoj plati kupoprodajnu cijenu stana u certifikatima. Ustavni sud smatra da odbijanje redovnih sudova da usvoje predmetni tužbeni zahtjev nedvojbeno predstavlja miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine.

29. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je to miješanje bilo predviđeno zakonom, odnosno ukoliko jeste, da li je bilo u javnom ili općem interesu i da li je bilo razmjerno (proporcionalno), tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa ili joj je tim miješanjem nametnut nerazmjeran pojedinačni teret. Ustavni sud podsjeća na to da je teret dokazivanja da su ispunjena sva tri navedena uvjeta na javnoj vlasti, tj. u konkretnom slučaju na sudu koji vodi postupak.

30. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, na koje pitanje je prvenstveno potrebno odgovoriti u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud polazi od stava da je zadatak domaćih organa, prije svega domaćih sudova, da razriješe pitanje tumačenja domaćeg zakona, a uloga Evropskog suda ograničena je na utvrđivanje toga da li je takvo tumačenje u skladu sa Evropskom konvencijom. Stoga, iako ima ograničene ovlasti pri ocjeni poštovanja domaćeg prava, Evropski sud može, u skladu sa Evropskom konvencijom, izvući odgovarajuće zaključke kada utvrdi da su domaći sudovi očito proizvoljno primijenili domaće pravo ili tako da bi došli do proizvoljnih zaključaka (vidi Evropski sud, Kushoglu protiv Bugarske, presuda od 10. augusta 2007. godine, stav 50. sa daljnjom citiranom praksom). Ustavni sud podsjeća na to da je u brojnim svojim odlukama, također, izgradio stav da je prvenstveno zadaća redovnih sudova da utvrđuju činjenice i da primjenjuju pravo, a da je uloga Ustavnog suda ograničena na ocjenu toga da li su uslijed toga eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2052/12 od 27. novembra 2015. godine, stav 32).

31. Prije nego se upusti u analizu prvog uvjeta (zakonitosti miješanja), Ustavni smatra svrsishodnim sumirati zaključke redovnih sudova prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu. Prije svega, Ustavni sud naglašava da iz stanja spisa predmeta nespornim proizlazi da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da se 5. maja 2000. godine obratila tuženoj zahtjevom za otkup predmetnog stana o kojem tužena nikada nije odlučila. Na drugoj strani, u sudskom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, Općinski sud i Kantonalni sud su zaključili da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana sa Općinskom službom i da joj pripada pravo na otkup predmetnog stana, odnosno da je zahtjev za otkup apelantica mogla podnijeti do 24. jula 2003. godine, tj. da je blagovremeno podnijela zahtjev. S druge strane, Vrhovni sud je svojom odlukom uvažio reviziju tužene i preinačio drugostepenu presudu tako što je uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu na način što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, argumentirajući neblagovremenost podnošenja zahtjeva za kupovinu predmetnog stana, zaključio da je krajnji rok za podnošenje takvog zahtjeva u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova (član 7. stav 2) u konkretnom slučaju bio 5. mart 2000. godine. Ovakav zaključak Vrhovni sud je obrazložio tako što je istakao da je navedeni zakon stupio na snagu 5. decembra 1997. godine, a da je njegova primjena počela 5. marta 1998. godine kao dana od kada je, prema ocjeni Vrhovnog suda, počeo da teče dvogodišnji rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Kako je apelanticin zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen nakon 5. marta 2000. godine, Vrhovni sud je zaključio da je podnesen po proteku prekluzivnog roka iz člana 7. stav 2. navedenog zakona. Također, iz obrazloženja konačno osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud zauzeo stav da se u konkretnom slučaju, u pogledu rokova za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana, ne može primijeniti Odluka visokog predstavnika (iz 2001. godine) o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova jer se, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda, u slučaju kada se izmjenom zakona zamjenjuje riječ koja se odnosi na rok propisan osnovnim zakonom, rok računa od stupanja na snagu osnovnog a ne izmijenjenog zakona.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da je cilj donošenja Zakona o prodaji stanova bila privatizacija stanova u društvenom vlasništvu, odnosno napuštanje stanarskog prava kao sui generis instituta vezanog za vlasništvo. Način transformacije u pravo vlasništva je učinjen metodom otkupa kao jedne vrste privilegirane kupovine, s obzirom na to da zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prestaje stanarsko pravo i nastaje pravo vlasništva, odnosno pravni osnov za upis vlasništva u zemljišne knjige. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da postojanje zakonskog zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Evropskom konvencijom. Međutim, ono što je potrebno utvrditi jeste da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, presuda od 1. aprila 2010. godine, broj predstavke 32540/05, stav 66). Također, Ustavni sud ukazuje na to da posebno formalističko i usko tumačenje ne može u pojedinim slučajevima biti kompatibilno s principima Evropske konvencije jer može isključiti potpuno razmatranje osnovanosti navoda, što u konačnom ne služi ciljevima pravne sigurnosti ili odgovarajućem provođenju postupka (vidi, npr. Evropski sud, Maširević protiv Srbije, presuda od 11. februara 2014. godine, stav 51).

33. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da je propisivanje rokova za otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Zakonu o prodaji stanova imalo cilj osiguranje poštovanja principa pravne sigurnosti, s obzirom na to da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i zaštite od zastarjelih zahtjeva, odnosno u konačnom zaštitu vladavine prava i zakonitosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3049/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 43). U tom smislu, Ustavni sud ističe da su rokovi za podnošenje zahtjeva za otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo regulirani odredbom člana 7. stav 2. navedenog zakona, koji je u svojoj osnovnoj verziji (broj 27/97) prvobitno propisivao jednogodišnji rok za podnošenje takvog zahtjeva od dana njegove primjene. Potom je članom 1. Zakona o izmjenama o dopunama navedenog zakona (broj 7/00 od 5. marta 2000. godine) jednogodišnji rok iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova zamijenjen dvogodišnjim rokom, te određeno (član 3) da taj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu 17. jula 2001. godine donio Odluku (broj 109/01) kojom je (članom 1) izmijenjen član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova tako da se zahtjev (za kupovinu stana) podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da ta odluka stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ (član 5. Odluke). Navedena odluka visokog predstavnika je objavljena 24. jula 2001. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 32/01.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud analizom relevantnih propisa nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda iz konačno osporene odluke da se rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana iz navedene odluke visokog predstavnika (broj 109/01 od 17. jula 2001. godine – objavljena 24. jula 2001. godine u „Službenim novinama FBiH“ pod brojem 32/01) ne može primijeniti u konkretnom slučaju. U prilog navedenom stavu Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka (vidi npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3049/16 od 11. oktobra 2018. godine, AP 2184/13 od 28. aprila 2016. godine, AP 2376/12 od 8. decembra 2015. godine, AP 4493/12 od 10. novembra 2015. godine i AP 4689/11 od 6. novembra 2014. godine) podržao stav redovnih sudova u pogledu računanja prekluzivnih rokova propisanih navedenom odlukom visokog predstavnika iz 2001. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u navedenim predmetima zauzeli stav da se rokovi propisani u navedenoj odluci visokog predstavnika računaju od dana objave te odluke u „Službenim novinama FBiH“, odnosno od 24. jula 2001. godine. Pri tom, Ustavni sud ukazuje na stav iz navedene odluke AP 4689/11, stav 40, u kojem je, između ostalog, navedeno: „Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav sudova da je zahtjev podnijela protekom zakonom propisanog roka (25. juli 2003. godine), jer je, prema navedenoj odredbi zakona, zahtjev za otkup predmetnog stana bila dužna podnijeti u roku od dvije godine od dana primjene tog zakona, odnosno od 24. jula 2001. godine.“ Osim toga, vezano za dato tumačenje Vrhovnog suda, prema mišljenu Ustavnog suda, postavlja se pitanje zašto bi visoki predstavnik 17. jula 2001. godine donosio Odluku o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova koja bi važila retroaktivno budući da je općepoznata činjenica da zakoni stupaju na snagu danom objave i da se njima zapravo reguliraju buduće situacije. Pri tome se ne može zanemari činjenica da je Vrhovni sud i sam imao takvo tumačenje u drugim predmetima.

35. S obzirom na zaključak Vrhovnog suda u predmetnoj pravnoj stvari u kontekstu citiranih stavova iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine u konkretnom slučaju nije bilo „pod uvjetima predviđenim zakonom“ jer Vrhovni sud nije prilikom odlučivanja o blagovremenosti njenog zahtjeva od 5. maja 2000. godine uzeo u obzir naknadne relevantne izmjene i dopune Zakona o prodaji stanova koje su se ticale člana 7. stav 2. navedenog zakona, kojima je produžavan rok za kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, način na koji je Vrhovni sud tumačio i primijenio prekluzivne rokove (iz člana 7. stav 2. navedenog zakona) u osporenoj odluci u odnosu na apelanticin zahtjev od 5. maja 2000. godine nije kompatibilan s principima iz Evropske konvencije.

36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je apelantici povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

37. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da su joj osporenim odlukama povrijeđena i prava iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u to pravo ne zadovoljava princip „zakonitosti“ zato što je Vrhovni sud propustio da u konkretnom slučaju cijeni blagovremenost apelanticinog zahtjeva u skladu s relevantnim izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova kojima je produžavan rok za kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević