Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2601/19 (M. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2601/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2601/19, rješavajući apelaciju Milivoja Sandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milivoj Sandić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 189039 18 Gž od 28. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoj Sandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 19. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 189039 19 Rev od 11. aprila 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 189039 18 Gž od 28. avgusta 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6170/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda od 28. avgusta 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici/protivtuženoj (R.B.) preda u posjed slobodnu od lica i stvari nekretninu pobliže označenu u izreci prvostepene odluke (upisana kao tužiteljičin posjed sa 1/1 dijela) kojoj nekretnini odgovara dio katastarske čestice pobliže označene u izreci prvostepene odluke (upisana kao tužiteljičino suvlasništvo sa 21/72 dijela), te naloženo apelantu da s te nekretnine ukloni ogradu postavljenu duž granice s asfaltiranim putem, duž granice s putem koji je u nalazu vještaka geodetske struke označen narandžastom bojom (koji nalaz čini sastavni dio ove presude), te duž granice s parcelom pobliže označenom u izreci prvostepene odluke (drugog broja, ali je upisana u isti posjedovni list). Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da apelant ima jače pravo na posjed nekretnina pobliže označenih u izreci prvostepene odluke (što se po starom premjera odnosi na nekretninu na kojoj je tužiteljica suvlasnica) u odnosu na tužiteljicu, te da je tužiteljica dužna priznati i trpiti da se apelant na osnovu te presude na ovim nekretninama upiše kao posjednik sa 1/1 dijela kod nadležnog organa uprave, te je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da među strankama nije sporno da je u apelantovom posjedu parcela koja je predmet tužbenog zahtjeva, odnosno protivtužbenog zahtjeva, dok je sporno da li je tužiteljičin otac prometovao parcelu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Takođe, da je prvostepeni sud utvrdio da su tužiteljica i njen otac do 2004. godine koristili ovu parcelu kao put za prilaz s asfaltnog puta prema njihovom imanju kada im je apelant zabranio korištenje ove parcele (što proizlazi iz iskaza tužiteljice, te svjedoka V.S. i R.S.). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev (član 126. i 127., u vezi sa članom 36. stav 2. Zakona o stvarnim pravima), te da je pravilno zaključio da ova nekretnina predstavlja jedinu komunikaciju parcele na kojoj se nalazi tužiteljičino imanje s asfaltnim putem, te naglasio da je nelogično da kada se vršila prodaja susjedne parcele apelantovom pravnom predniku da se proda i pristupni put parcele čiji je suvlasnik bio tužiteljičin pravni prednik, a danas tužiteljica. Okružni sud je naveo da apelant na parceli koja je predmet tužbenog zahtjeva nije upisan kao suvlasnik niti njegov pravni prednik (otac), zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je njegov pravni prednik osnovom kupoprodajnog ugovora navodno zaključenog u toku 1967. godine stekao pravo svojine na predmetnoj parceli (paragraf 431. ranije važećeg Opšteg građanskog zakonika, član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i sada važeći član 53. Zakona o stvarnim pravima), te naglasio da apelant uopće nije dokazivao formu u kojoj je zaključen navodni kupoprodajni ugovor (paragraf 432. Opšteg građanskog zakonika). Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, te naglasio da apelant protivtužbom iz pretpostavljene svojine ne može da uspije protiv tužiteljice kao vlasnika predmetne nekretnine (sada važeći član 131.Zakona o stvarnim pravima). Okružni sud je naveo da apelant protivtužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje prava svojine na predmetnoj nekretnini, već jače pravo na posjed, iako je u toku postupka i u žalbi isticao da je stekao pravo svojine na predmetnoj nekretnini po osnovu kupoprodajnog ugovora odnosno po osnovu održaja te i po osnovu prava građenja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku opgrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2601/19 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio