Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2427/19 (M. Đ.)

Odluka donesena 02. 07. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2427/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

02. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 4. jula 2019. godine, u predmetu broj AP 2427/19, rješavajući zahtjev Mensura Đakića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mensura Đakića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensur Đakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta BiH, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčko Distrikta BiH, podnio je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 024207 19 Krž 2 od 8. marta 2019. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „zabranilo izvršenje“ navedene presude Suda BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o podnesenoj apelaciji.

2. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 27. januara 2017. godine, apelant je optužen da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) u vezi sa članom 30. istog Zakona.

3. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024207 17 Krl od 10. septembra 2018. godine apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 30. KZ SFRJ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

4. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 024207 19 Krž 2 od 8. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepene presude dok je žalba Tužilaštva uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant za izvršenje navedenog krivičnog djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

5. Drugostepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je cijeneći žalbene navode apelantove odbrane i Tužilaštva ocijenilo da je žalba Tužilaštva osnovana i to u pogledu odluke o kazni odnosno da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelantu za predmetno krivično djelo i utvrđenu krivicu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Drugostepeno vijeće je ocijenilo da kazna zatvora u trajanju od dvije godine ne može zadovoljiti svrhu zbog koje se izriče te da je ista neosnovano izrečena ispod zakonskog minimuma. U tom kontekstu, drugostepeno vijeće je interpretiralo relevantni dio pobijane presude (paragraf 296.) u kom je prvostepeno vijeće posebno cijenilo činjenicu da apelant nije naredio, nije pomagao, podstrekavao ili sam učestvovao u izvršenju krivičnog djela i da se njegove radnje ogledaju u nečinjenju odnosno propustu da učini korake koji bi omogućili istraživanje počinjenog zločina. Pri tome je ocijenjeno da je prvostepeno vijeće imalo u vidu druge a ne bitne elemente krivičnog djela, uzimajući u obzir kao olakšavajuću okolnost činjenicu da apelant nije počinio krivično djelo u kojem bi njegovo učešće bilo dosta individualnije i teže određeno, što je po mišljenju drugostepenog vijeće nedopustivo. Sankcija se, kako je dalje obrazloženo, formira prema predmetnom krivičnom djelu i svim okolnostima koje se vežu uz krivično djelo, kao i ličnost počinioca, pa se apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju trebalo cijeniti u odnosu na posljedice koje su nastupile, prije svega u vezi sa zanemarivanjem dužnosti koje u konkretnoj situaciji kao nadređeni nije kaznio zbog čega je došlo do izvršenja zločina. U tom pravcu je po mišljenju drugostepenog vijeća prije svega trebalo odrediti težinu osnovnog djela i obim u kojem je nečinjenje apelanta u svojstvu nadređenog doprinijelo izvršenju zločina koje je prvostepeni sud propustio ocijeniti i stoga pogriješio u konačnoj odluci o sankciji. Drugostepeno vijeće je osim navedenog naglasilo da rang ili visok položaj u hijerarhiji prema doktrini o odgovornosti nadređenog ne mora istovremeno biti i osnov za osuđujuću presudu i otežavajući faktor pri izricanju kazne. Međutim, specifičnost konkretnog predmeta se po mišljenju drugostepenog vijeća ogleda u činjenici apelantovog neposrednog prisustva tempore criminis, faktički na licu mjesta izvršenju krivičnog djela koje stoga u odnosu na odgovornost treba razlikovati od situacija u kojima nadređeni nije neposredno prisutan izvršenju djela. S obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da vrijeme i mjesto izvršenja osnovnog djela apelanta kao komandanta veže za neposredno prisustvo izvršenju djela, koja se mora sagledati u svjetlu ohrabrenja neposrednog učinioca da izvrši zločin, zaključeno je da je neophodno apelantu izreći kaznu zatvora u dužem trajanju te da kazna zatvora u trajanju od osam godina odgovara težini inkriminacije, stepenu apelantove krivice te svrsi kažnjavanja.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz čl. II/2, II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 6, 7. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu, apelant obrazlaže proizvoljnu primjenu krivičnog zakona ukazujući da je u konkretnom slučaju u potpunosti zanemareno načelo zakonitosti jer je oglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 142. KZ SFRJ nečinjenjem koje ne predstavlja bitni element predmetnog krivičnog djela, pa navedeno utvrđenje po apelanatovom mišljenju predstavlja nepostojeću pravnu konstrukciju a stoga i kršenje odredbi krivičnog zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Suštinski, smatra da je proizvoljno oglašen krivim jer bitni element predmetnog krivičnog djela nije nečinjenje, kako su sudovi pogrešno utvrdili, već upravo suprotno tome – ko naredi ili ko izvrši, a takvo postupanje ili ponašanje ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant dalje ukazuje da mu je u konkretnom slučaju proizvoljno odmjerena kazna i da je u tom kontekstu diskriminiran zbog svog nacionalnog porijekla. U tom pravcu napominje da je nemoguće prihvatiti da drugostepeno vijeće nije našlo niti jedan osnov za ublažavanje kazne i da nije cijenjena niti jedna olakšavajuća okolnost.

7. U okviru prava na pravično suđenje ukazuje na procesne nedostatke u vezi sa prekoračenjem optužbe i uskraćivanjem prava na odbranu koji su suštinski uzrokovali da je presuda nerazumljiva i da u izreci presude nedostaje pravni opis krivičnog djela za koje je u konačnici osuđen. U tom pravcu interpretira dijelove presude za koje smatra da su pogrešni i da su sudovi iz provedenih dokaza izveli potpuno pogrešne zaključke.

8. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je ukazao na razloge navedene u apelaciji te istakao da bi izvršenjem osporene presude Suda BiH odnosno neosnovanim lišenjem slobode za njega nastupila nenaknadiva nematerijalna šteta, pa je u konačnici predloženo da Ustavni sud zabrani izvršenje osporene presude do konačne odluke o apelaciji.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

12. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava (ako bi se uputio na izdržavanje kazne) upućujući na razloge iz osporenih presuda koji su po njegovom mišljenju neprihvatljivi i proizvoljni. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

13. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) propisan postupak izvršenja sankcija koje izrekne Sud BiH, čak i kad se sankcije izvršavaju u entitetskom zavodu (član 1. st. 1. i 6. ZIKS-a). Relevantnim odredbama ZIKS-a (od 145. do 147.) je propisana mogućnost odgađanja izvršenja kazne zatvora pri postojanju okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi, podnošenjem molbe o kojoj odlučuje Krivično odjeljenje Suda BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant uz prijedlog za donošenje privremene mjere nije dostavio dokaze da se prethodno, u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, obraćao Sudu BiH radi odgađanja izvršenja kazne zatvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za privremenu mjeru može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odgađanje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.

14. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant opravdanost zahtjeva za privremenu mjeru utemeljio isključivo na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka, te okolnost da apelant, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije tražio odgađanje kazne zatvora u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a iako tu mogućnost ima na raspolaganju, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2427/19 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio