Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-486/19 (Strukovni sindikat doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog Kantona)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-486/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-486/19, rješavajući apelaciju Strukovnog sindikata doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog Kantona, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Strukovni sindikat doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog Kantona protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 016062 17 Uvp od 18. listopada 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Strukovni sindikat doktora medicine i stomatologije Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Damir Alić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 1. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 016062 17 Uvp od 18. listopada 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da apelant nije reprezenativan sidikat za područje djelatnosti zdravstva.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da mu članak 11. stavak 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članak 22. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članak 5. Europske socijalne povelje daju pravo da bude reprezent posebne grane unutar oblasti zdravstvene zaštite. Međutim, prvostupanjski sud je naveo da iz sadržaja citiranih odredaba Europske konvencije i ostalih međunarodnih dokumenata, proizilazi da se štiti samo pravo na sindikalno udruživanje, odnosno pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa, a koje pravo su sindikalni članovi apelanta već ostvarili udruživanjem u sindikat (tj. osnivanjem apelanta kao strukovne sindikalne organizacije). Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da nijednim međunarodno-pravnim dokumenatom nisu na bilo koji način regulirana pitanja o kojima se osporenim aktom odlučivalo u ovoj upravnoj stvari, tj. pitanja koja se tiču reprezentativnosti sindikata, odnosno određivanju sindikata koji će njegove članove zastupati u postupku zaključenja kolektivnih ugovora, kao i o načinu utvrđivanja te reprezentativnosti u uvjetima složenog sindikalnog organiziranja (kada u određenoj grani ili djelatnosti postoji više granskih i/ili strukovnih sindikata). U vezi s tim je naveo da u toj situaciji država ima pravo da svojim propisima (Zakonom o radu) odrediti s kojim će sindikatom ili sindikatima pregovarati prilikom zaključenja kolektivnih ugovora. Prvostupanjski sud je naveo da je odredbama članka
137. Zakona o radu propisano da se kolektivni ugovor može zaključiti kao opći, granski i pojedinačni (kod poslodavca), i da se opći kolektivni ugovor zaključuje za teritoriju Federacije, a granski kolektivni ugovori za teritoriju Federacije ili područje jednog ili više kantona. Pri tome, prvostupanjski sud je naveo da se kolektivni ugovori zaključuju kao granski, a ne kao strukovni, zbog čega je i odredbama o reprezentativnosti sindikata propisano da se reprezentativnost određuje isključivo za područja djelatnosti, odnosno grane djelatnosti, a što podrazumijeva sindikate čije članove povezuje ista djelatnost, odnosno grana djelatnosti, bez obzira na njihove konkretne struke, zanimanja, odnosno profesije, i zbog čega Zakon o radu uopće i ne spominje tkzv. strukovne sindikate (u koje spada apelant).
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđen ukupan broj zaposlenih u djelatnosti zdravstvene zaštite na području Tuzlanskog kantona (rujan 2016. godine) 5.654 (sve tri grane), te ukupan broj apelantovih članova (831) čini 14,69% od ukupnog broja zaposlenih. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski rješenjem upravnog organa (koje je prvostupanjski sud ocijenio kao pravilno i zakonito a navode tužbe neosnovanim) utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjet iz članka 124. Zakona o radu, koji propisuje da reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra se sindikat koji, pored uvjeta iz članka 122. Zakona o radu ispunjava i uvjet da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i u skladu sa zakonskim odredbama odbio tužbu kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udrživanja iz članka II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević