Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-178/19 (R. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-178/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-178/19, rješavajući apelaciju Ratka Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratko Delić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 047873 18 Gž od 30. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 047873 17 P od 7. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 11. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 047873 18 Gž od 30. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 047873 17 P od 7. decembra 2017. godine.

2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda obavezan je apelant da tužiocu (Zaštitni fond Republike Srpske) na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Konačnom odlukom Okružnog suda djelimično je uvažena žalba apelanta i prvostepena presuda je preinačena na način da je smanjen iznos koji apelant mora isplatiti na ime regresnog duga i na ime troškova parničnog postupka, dok je u preostalom djelu potvrđena prvostepena presuda.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećeno putničko motorno vozilo vlasništvo O.K. U toj saobraćajnoj nezgodi učestvovalo je i teretno motorno vozilo kojim je upravljao apelant i koje je bilo u njegovom vlasništvu, a koje u vrijeme nastanka štetnog događaja nije imalo polisu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti i uopšte nije bilo registrovano. Vlasnik oštećenog vozila O.K. podnio je zahtjev tužiocu za naknadu štete nastale na tom vozilu, pa je tužilac svojim aktom utvrdio da postoji pravni osnov za naknadu štete, izvršio obračun totalne štete na osnovu čega je donio odluku o odštetnom zahtjevu i odluku o likvidaciji štete, pa je izvršio uplatu nastale štete oštećenom O.K. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju prvostepene presude sud naveo da je prema zapisniku policijske stanice o izvršenom uviđaju saobraćajne nezgode i skici lica mjesta, utvrdio da se vozilo oštećenog kretalo magistralnim putem, dok se motorno vozilo apelanta uključivalo sa šumskog puta na magistralni put i da su na licu mjesta pronađeni tragovi kontakta navedenih vozila. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iz tog zapisnika utvrdio da se vozilo oštećenog kretalo putem sa pravom prvenstva ne mijenjajući pravac kretanja, dok se na apelant na taj put uključivao sa svojim teretnim vozilom. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da apelant nije poštovao pravo prvenstvo prolaza vozila oštećenog, pa se, po mišljenju prvostepenog suda, saobraćajna nezgoda dogodila isključivom krivicom apelanta koji je svojom radnjom uključivanja sa zemljanog puta oduzeo pravo prvenstva vozaču motornog vozila koje se kretalo magistralnim putem sa asfaltnim zastorom. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio da je apelant povrijedio odredbu člana 49. stav 4. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da obim oštećenja na vozilu oštećenog utvrđen prema zapisniku "Drina" osiguranja o utvrđivnju oštećenja na vozilu. Okružni sud je naveo da apelant neosnovno u žalbi navodi da je prvostepeni sud povrijedio pravila parničnog postupka jer nije cijenio svaki dokaz zasebno, niti sve dokaze zajedno. Žalbom se ukazuje da ne postoji krivica apelanta za nastalu saobraćajnu nezgodu i u prilog takve tvrdnje apelant navodi da je izveo dokaz čitanjem nalaza i mišljenjem vještaka R.T. Međutim, ovaj nalaz i mišljenje vještak nije dao u sudskom postupku, niti je apelant predlagao to vještačenje tokom sudskog postupka, nego je taj nalaz pribavio van sudskog postupka, a takav se dokaz ne može koristiti u sudskom postupku. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan navod žalbe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje se tiče visine štete, budući da apelant nije dokazao da je šteta na navedenom vozilu manja od one koju je tužilac isplatio vlasniku oštećenog vozila. Pozivanje apelanta na saobraćajno tehničko vještačenje i procjenu štete koju je izvršio pomenuti vještak ne može se smatrati dokazom, jer je to vještačenje, kao što je već rečeno, pribavljeno izvan sudskog postupka, a samo ono vještačenje koje je predloženo i izvedeno pred sudom može biti dokaz u parničnom postupku. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da osporene odluke ukazuju na očiglednu proizvoljnost u ocjeni dokaza, te da u toku postupka nije dokazana krivica apelanta za štetnu radnju. Apelant navodi i da je odluka o visini štete donesena na osnovu jednostranih akata tužioca u čemu, takođe, vidi proizvoljnost u odlučivanju redovnih sudova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da nije dokazana njegova krivica, a niti visina štete), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-178/19 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio