Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/19 (Mikrokreditno društvo Mikrofin d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-535/19, rješavajući apelaciju Mikrokreditnog društva Mikrofin d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Mikrokreditno društvo Mikrofin d.o.o. Banja Luka protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001763 16 Gž od 14. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 001763 15 P 2 od 21. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mikrokreditno društvo Mikrofin d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Mujezinović, zaposlenik apelanta, podnio je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 001763 16 Gž od 14. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 001763 15 P 2 od 21. decembra 2015. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, uvažene su žalbe tuženih (E.H. i M.G.) i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev (kojim je apelant tražio da se na osnovu mjenica tuženi obavežu da mu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom) i zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti odbijen, a apelant je obavezan da na ime naknade troškova prvostepenog parničnog i žalbenog postupka tuženima isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant od tuženih tražio plaćanje duga zasnivajući tužbeni zahtjev na mjenicama, zbog čega spor ima karakter mjeničnog spora, što znači da se rješava primjenom odredaba Zakona o mjenici. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 39. stav 1. Zakona o mjenici propisano da se mjenica koja je plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme nakon dana izdavanja ili viđenja, mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim, a stavom 2. istog člana je propisano da se, kad se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlašćenoj za obavljanje platnog prometa, smatra da je ona podnesena na isplatu. Kantonalni sud je, takođe, naveo da je odredbom člana 54. stav 1. tačka 3. Zakona o mjenici propisano da sa protekom rokova za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu „bez troškova“ (bez protesta) imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na aktima apelanta („zapisnik o prenošenju mjenice na naplatu") koji su izvedeni kao dokaz, i na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio odlučnu činjenicu da su mjenice podnesene na naplatu, te da je korisnik kredita N.H. odbio plaćanje iz razloga „dužnik nije u mogućnosti platiti", dok su tuženi odbili plaćanje iz razloga „avalista nedostupan“. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se iz sadržaja tih akata izvodi zaključak da je u njima navedeno da su mjenicu podnijeli na naplatu A.K. i A.Đ., te da su na njima samo potpis A.Đ. i pečat apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaklljučio da mjenice nisu podnesene na naplatu ni preko organa za obavljanje platnog prometa, ni preko suda, ni N.H. kao izdavaocu vlastite mjenice. Kantonalni sud je naveo da u takvom stanju stvari, a s obzirom da mjenice nije akceptirao ni jedan od tuženih, niti bilo ko drugi, navedeni akti imaju karakter proizvoljnih akata apelanta, te da kao takvi ne predstavljaju dokaz da su mjenice podnesene na naplatu u smislu člana 39. Zakona o mjenici, što za posljedicu ima da imalac mjenice gubi svoja prava protiv svih obveznika izuzev akceptanta (član 54. stav 1. tačka 3. Zakona o mjenici), odnosno, izuzev izdavaoca vlastite mjenice, kakve su mjenice u konkretnom slučaju, s obzirom da in niko nije akcepirao. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud navedene akte apelanta pogrešno cijenio valjanim dokazima o podnošenju predmetnih mjenica na naplatu i na takvoj ocjeni zasnovao prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio da on nije podnio predmetnu mjenicu na naplatu, te ističe da je to dokazao internim aktima koje je izveo kao dokaze u provostepenom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/19 (Mikrokreditno društvo Mikrofin… | Sudska praksa | Aktio