Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1988/17 (E.B.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Propisano zakonom
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pristup sudu
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Stjecanje bez osnova
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1988/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1988/17, rješavajući apelaciju E.B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E.B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 034293 16 Rev od 31. januara 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu E.B. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.575,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu E.B. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 034293 16 Rev od 31. januara 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 034293 16 Rev od 31. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Grada Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 31. januara do 4. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 14. februara 2019. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 20. septembra 1994. godine, zajedno sa D.B. i J.S., podnio tužbu protiv Fabrike alata u Trebinju (u daljnjem tekstu: Fabrika) i Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog). Na ročištu od 16. januara 2001. godine D.B. i J.S. su povukli tužbu, a apelant je tokom prvostepenog postupka više puta preinačavao tužbeni zahtjev.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine obavezana je Fabrika da apelantu isplati određeni novčani iznos sa kamatom, apelantov preostali tužbeni zahtjev u odnosu na Fabriku za isplatu određenog novčanog iznosa sa kamatom i troškovima postupka je odbijen, te obavezan apelant da Fabrici naknadi troškove postupka. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na pravnog prednika tuženog, sud se proglasio nenadležnim i odredio da će se po pravosnažnosti rješenja postupak izdvojiti i predmet dostaviti Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo).

7. Postupajući po žalbama, Okružni sud je Presudom broj 015 0 Gž 06 000 243 od 13. decembra 2006. godine uvažio žalbu Fabrike i prvostepenu presudu djelimično preinačio u dijelu kojim je usvojen dio tužbenog zahtjeva, tako da je tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen. Presudom je dalje odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Fabriku, kao i u dijelu kojim se u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev prema pravnom predniku tuženog sud proglasio nenadležnim, te je apelant obavezan da nadoknadi troškove postupka Fabrici.

8. Postupajući po apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 Rev 07 000 254 od 3. marta 2008. godine odbio reviziju.

9. Zaključkom Pravobranilaštva od 15. oktobra 2010. godine odbačen je apelantov zahtjev radi priznavanja prava na naknadu materijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine zbog nenadležnosti.

10. Apelant je podneskom od 5. avgusta 2014. godine predložio Osnovnom sudu da nastavi postupak u odnosu na tuženog pošto je Pravobranilaštvo odbacilo njegov zahtjev. Takođe, apelant je podneskom od 23. oktobra 2014. godine precizirao tužbeni zahtjev.

11. Osnovni sud je 11. novembra 2014. godine zaključio glavnu raspravu u ovoj pravnoj stvari i obavijestio stranke da će odluka biti donesena 28. novembra 2014. godine. Međutim, navedenog dana Osnovni sud je donio rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja predmet dostavio Okružnom privrednom sudu u Trebinju kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Okružni privredni sud u Trebinju je pokrenuo postupak sukoba nadležnosti kod Vrhovnog suda, koji je rješenjem od 28. januara 2016. godine odlučio da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Osnovni sud.

12. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 034293 16 P 2 od 16. februara 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve bliže precizirano u izreci presude.

13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati određene novčane iznose na ime vrijednosti pokretnih stvari (oprema za samoposlugu), na ime izmakle koristi zbog neobavljanja trgovačke djelatnosti i na ime izgubljene zakupnine za skladišni prostor. Na osnovu svih dokaza koje su izvele parnične stranke Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelant koristio poslovni prostor (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) za obavljanje trgovačke djelatnosti - samoposluga na osnovu ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme koji je u svojstvu zakupca zaključio sa pravnim prednikom tuženog, kao zakupodavcem (nosilac prava raspolaganja). Dalje je naveo da je apelant u predmetnom poslovnom prostoru obavljao trgovačku djelatnost do početka izbijanja ratnog sukoba na području Bosne i Hercegovine, kada je krajem maja 1992. godine napustio Trebinje i nije se vraćao u Trebinje do zaključenja Dejtonskog sporazuma. Dalje je naveo da je predmetni poslovni prostor tuženi izdao Fabrici ugovorom o zakupu od 23. aprila 1993. godine, koji je Fabrika koristila za trgovačku djelatnost kao prodavaonicu. Istaknuto je da se sa zapadne strane predmetnog poslovnog prostora nalazio magacinski prostor u apelantovoj svojini (u daljnjem tekstu: apelantov poslovni prostor), koji je apelantu vraćen u posjed 21. oktobra 2003. godine. Osnovni sud je dalje istakao i da je apelant izdao punomoć u Ljubljani 27. novembra 1992. godine D.B. i J.S. da u njegovo ime mogu voditi samoposlugu, nabavljati i prodavati robu, i to u periodu od 1. decembra 1992. godine do 31. decembra 1993. godine, kao i da samoposluga nije otvorena i nije nastavila da radi.

14. Osnovni sud je citirao odredbu člana 17 stav 1.Ustava Republike Srpske, te naveo da je odredbom člana 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Osnovni sud je istakao da apelant nezakonito postupanje tuženog vidi u radnjama radnika tuženog. S tim u vezi, obrazloženo je da su imenovani radnici u svojstvu opštinskih inspektora izvršili inspekcijski pregled poslije popisa i zatečenog stanja u predmetnom poslovnom prostoru, koji je izvršila 20. aprila 1993. godine komisija u ime SO Trebinje i Fabrike, pa ne može biti govora da su imenovani radnici nezakonito prodrli u ove prostorije, kako to tvrdi apelant. Osnovni sud je naveo da je predmetni poslovni prostor pravni prednik tuženog izdao u zakup Fabrici ugovorom o zakupu od 23. aprila 1993. godine, na osnovu ovlašćenja sadržanih u odredbama Zakona o korišćenju napuštene imovine i odredbama Uredbe o davanju na privremeno korišćenje objekata stambenog, poslovnog i drugog prostora (u daljem tekstu: Uredba), prema kojoj su se i poslovni prostori mogli davati na privremeno korišćenje, bez obzira na to i da li su u društvenoj, privatnoj ili mješovitoj svojini, ako su prazni ili napušteni. Osnovni sud je dalje naveo relevantne odredbe Uredbe, te zaključio da je pravni prednik tuženog postupio u smislu citiranih odredbi Uredbe. Osnovni sud je istakao da je apelant predmetni poslovni prostor, koji je napustio, koristio u svojstvu zakupca, da je pravni prednik tuženog bio nosilac prava raspolaganja na njemu, kao i da je donošenjem Uredbe po sili zakona prestao da važi ugovor o zakupu zaključen između apelanta i pravnog prednika tuženog. Stoga je zaključio da u radnjama tuženog nema elemenata protivpravnosti, odnosno da tuženi nije kriv za štetu koju apelant zahtijeva u ovoj parnici s obzirom na to da je postupao u svemu po zakonu, odnosno Uredbi, te da zbog toga na strani tuženog ne postoji odgovornost koja je uslov za dosuđenje naknade štete u smislu odredbe člana 154 stav 1 ZOO.

15. Osnovni sud je dalje naveo da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži određeni novčani iznos na ime izmakle koristi zbog neobavljanja trgovačke djelatnosti, koji zasniva na odredbi člana 189 ZOO. S tim u vezi, obrazloženo je da radnjama tuženog nije uzrokovan prestanak apelantove trgovačke djelatnosti, jer je nesporno da samoposluga od 28. aprila 1992. godine nije ni radila, zbog toga što je došlo do demoliranja i krađe artikala, napuštanja, a ni ovlašćeni apelantovi punomoćnici nisu nastavili da rade, te su to razlozi zbog čega se nije mogla ni očekivati dobit. Osnovni sud je istakao da je apelant trebalo da dokaže da je očekivanje koristi bilo objektivno izvjesno, a ne samo subjektivno očekivanje od apelanta, te da izvjesnost postizanja materijalne koristi u uslovima rata, nereda, nestabilnosti i hiperinflacije nije postojala. U pogledu pokretnih stvari (oprema za samoposlugu) čija se vrijednost traži ovom tužbom, Osnovni sud je naveo da su se u vrijeme podnošenja tužbe nalazile, a i sada se nalaze u predmetnom poslovnom prostoru. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant je imao mogućnost da preuzme pokretne stvari (opremu za samoposlugu) u državinu, ali to nije htio učiniti, čime je sebe doveo u nepovoljnu situaciju u kojoj je došlo do gubitka vrijednosti predmetnih stvari, jer tuženi nema obavezu da čuva ove stvari. Kako to nije učinio, po mišljenju Osnovnog suda, sam je odgovoran za nastalu materijalnu štetu, jer šteta nije posljedica ponašanja tuženog, već posljedica ponašanja apelanta. Stoga je Osnovni sud ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant traži određeni novčani iznos na ime izgubljene zakupnine za apelantov poslovni prostor, Osnovni sud je ocijenio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva ovaj dio tužbenog zahtjeva, odnosno da nije dokazao da je tuženi koristio ovaj poslovni prostor, ili da ga je Fabrici dao na korišćenje, ili izdao u zakup. Istaknuo je da nije mogao prihvatiti apelantov navod da, s obzirom da je Fabrika u posjedu predmetnog poslovnog prostora, smatra da je i u posjedu apelantovog poslovnog prostora, budući da nema uporište ni u jednom sprovedenom dokazu.

16. Apelant, kojg je zastupao njegov zastupnik, 16. marta 2016. godine podnio je žalbu protiv presude Osnovnog suda uz koju je podnio zahtjev za izuzeće sudije M.P. s obzirom na to da postoje razlozi koji više nego očigledno dovode u pitanje njegovu nepristrasnost (apelantov punomoćnik protiv navedenog sudije podnosio je više prijava nadležnim organima za njegovo nezakonito postupanje i odlučivanje, što je dokaz o postojanju sukoba i neprijateljstva između njih).

17. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 034293 16 Gž 2 od 26. avgusta 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, te da je za svoju odluku taj sud dao veoma detaljno i jasno obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je jasno obrazložio da tuženi kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora nije protivpravno dao na korišćenje predmetni poslovni prostor Fabrici, nego na osnovu ovlašćenja iz relevantnih odredbi Zakona o korišćenju napuštene imovine i Uredbe. Stoga je neosnovan žalbeni navod da se krivica tuženog zasniva na odredbi člana 172 ZOO. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, u pogledu razloga zašto nema krivice tuženog, dao detaljno obrazloženje upravo u vezi s primjenom odredbe člana 172 ZOO. U pogledu žalbenih navoda kojim je ukazano da je više nego osnovano dokazano sticanje dobitka i plodova koje je apelant mogao ostvarivati da nije spriječen djelovanjem tuženog, Okružni sud je istaknuo da apelant potpuno gubi iz vida oštepoznatu činjenicu da je došlo do ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, zatim, činjenicu i da je apelant napustio Trebinje usljed ratnog sukoba, te da su doneseni Zakon o korišćenju napuštene imovine i Uredba kojima je propisano da se mogu davati na privremeno korišćenje objekti stambenog, poslovnog i drugog prostora, bez obzira na to da li su u društvenoj, privatnoj ili mješovitoj svojini ako su prazni i napušteni.

19. Apelant, kojeg zastupa njegov zastupnik, 5. oktobra 2016. godine podnio je reviziju protiv presude Okružnog suda u kojoj je u pogledu izuzeća sudija, između ostalog, naveo da je predsjednik drugostepenog suda odbio sve zahtjeve za izuzeće sudija uz navod da nije dokazano postojanje razloga za izuzeće, kao što je navedeno i u Rješenju u ovom predmetu broj 015-0-Su-000-309 od 9. juna 2016. godine.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 034293 16 Rev od 31. januara 2017. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant, prema činjeničnim navodima, tužbenim zahtjevom u ovoj parnici traži naknadu štete, a odgovornost tuženog za štetu zasniva na odredbi člana 172 ZOO, te odredbama čl. 154, 155 i 189 ZOO, kao i odredbama čl. 37 i 39

ZOSPO.

22. Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 172 stav 1 ZOO, pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. S tim u vezi, obrazložio je da odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa, u smislu navedene zakonske odredbe, zavisi od definisanja pojma nezakonitog i nepravilnog rada. Dalje je obrazložio da nezakonit rad organa jeste rad koji je u suprotnosti sa zakonom i sa moralnom normom koja čini dio javnog poretka, a da je nepravilno svako postupanje koje je suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom organu, postupanje mimo cilja koji je određen, suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Po mišljenju Vrhovnog suda, ako se uporede pretpostavke odgovornosti pravnog lica iz člana 172 ZOO, nezakonit i nepravilan rad organa odgovara pojmu „dovoljno ozbiljne povrede“ a krivica, kao voljni elemenat, nije posebna pretpostavka odštetne odgovornosti pravnog lica i ona može biti samo dio procjene nezakonitosti i nepravilnosti rada organa. Vrhovni sud je dalje citirao odredbu člana 155 ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, da bi po odredbama čl. 154, 155 i 158 ZOO postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete.

23. Vrhovni sud je naveo da je ugovor o zakupu prestao nekorišćenjem predmetnog poslovnog prostora od apelanta, pa nije ni bilo potrebe da pravni prednik tuženog, kao zakupodavac, sprovodi postupak otkaza ugovora o zakupu propisan odredbom čl. 29 i 30 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i traži da se putem suda naloži zakupcu ispražnjenje i predaja u posjed poslovnog prostora zbog razloga iz kojih se otkaz može dati. Dalje je naveo da su se članom 8 ugovora stranke saglasile da zakupac nema pravo prenošenja ugovora na drugo lice ili davanje prostorija drugim licima bez saglasnosti zakupodavca, pa nije bilo moguće da apelant putem punomoći prava iz ugovora prenese na druga lica i zasnuje podzakup sa njima. Vrhovni sud je istakao da je pravni prednik tuženog, pošto je vratio apelantovoj rodbini robu iz samoposluge prema potvrdi od 12. marta 1993. godine i izvršio popis zatečenog stanja u trgovačkom objektu 20. aprila 1993. godine, izdao predmetni poslovni prostor ugovorom o zakupu od 23. aprila 1993. godine Fabrici, koja ga je koristila za trgovačku djelatnost kao prodavnicu. Po mišljenju Vrhovnog suda, zaključivanje ugovora o zakupu sa Fabrikom u opisanim okolnostima nema karakter povrede koja bi bila osnov za odgovornost tuženog za naknadu predmetne štete. Dalje je naveo da Uredba nije ni bila osnov za dodjelu i zaključenje ugovora o zakupu sa Fabrikom, pa su se nižestepeni sudovi nepotrebno bavili tim pitanjem u odnosu na predmetni poslovni prostor. Zbog svega navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, nema osnova za zaključak da je u ovom slučaju tuženi odgovoran za štetu prema odredbi člana 172 ZOO, a kako nema protivpravnosti tuženog kao pretpostavke njegove odgovornosti za štetu, nema uslova za primjenu odredaba čl. 155 i 189 ZOO u pogledu apelantovih tvrdnji da mu je tuženi prouzrokovao štetu u vidu izmakle koristi, koji bi bili od značaja samo da je utvrđena odgovornost tuženog za naknadu štete, što ovdje nije slučaj.

24. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno odbijen i apelantov zahtjev za isplatu zakupnine koju bi ostvario u periodu od 15. maja 1993. godine do 21. oktobra 2003. godine za apelantov poslovni prostor, jer apelant u postupku nije dokazao da se u posjedu ovog poslovnog prostora nalazio tuženi, ili da ga je izdao u zakup Fabrici ugovorom o zakupu od 23. aprila 1993. godine. U pogledu apelantovog pozivanja na Aneks G Sporazuma o pitanju sukcesije, kojim se određuje da je ništav prenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu građana i pravnih subjekata bivše SFRJ, učinjen nakon 31. decembra 1990. godine, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant i dalje ostao vlasnik svog poslovnog prostora, kao i pokretnih stvari, pa nema mjesta za pozivanje na navedeni sporazum, jer apelantova stečena prava nisu oduzeta, niti ograničena od tuženog. Dalje je naveo da je apelant zahtijevao i isplatu određenog novčanog iznosa zbog upotrebe opreme koja je njegova svojina, a koja se i danas nalazi u predmetnom poslovnom prostoru. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant u toku postupka preinačio tužbu i, umjesto zahtjeva za vraćanje stvari za koje je tvrdio da su izgubile vrijednost i postale neupotrebljive, tražio isplatu novčanog iznosa koji predstavlja vrijednost pokretnih stvari - opreme za samoposlugu, pa se radi o zahtjevu za naknadu štete. U pogledu navedenog, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazivao da je tuženi davanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora u kome su se stvari nalazile ostvario korist upotrebom tih stvari i u kojoj visini, pa se o postavljenom zahtjevu nije moglo odlučiti primjenom odredbe člana 219 ZOO. Dalje je istakao da apelant, u smislu odredbe člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao vlasnik stvari, sve dok stvari postoje, ima materijalnopravno ovlašćenje da podnese zahtjev za vraćanje stvari (što je i tražio u prvobitno podnesenoj tužbi), a naknadu štete u visini vrijednosti tih stvari tek ako vraćanje stvari nije moguće. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, ne može se govoriti o imovinskom gubitku koji odgovara vrijednosti stvari, pa je pravilno odbijen ovaj apelantov zahtjev. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je i u odsustvu stvarnopravnog zahtjeva trebalo dosuditi taj iznos po osnovu neosnovanog obogaćenja. S tim u vezi, obrazložio je da pretpostavka za postavljanje zahtjeva po osnovu neosnovanog obogaćenja jeste gubitak prava svojine osiromašenog na otuđenoj stvari zbog čega dolazi do preobražaja stvarnopravnog u obligacionopravni odnos. Dalje je obrazložio da, kada sud odlučuje o zahtjevu osiromašenog prema neosnovano obogaćenom, ne može kumulirati primjenu instituta obligacionog prava, niti proizvoljno vršiti njihov izbor. Po mišljenju Vrhovnog suda, obaveza suda je da prema utvrđenom činjeničnom stanju izvrši pravilnu kvalifikaciju materijalnog prava i na osnovu toga odluči o zahtjevu, tako da o zahtjevu za neosnovano obogaćenje nastalo protivpravnim ponašanjem kojim je drugom prouzrokovana šteta na restituciju neosnovano stečene imovine odlučiće primjenom pravila o naknadi štete kao izvoru obligacija. Istaknuto je da je razgraničenje primjene pravila o naknadi štete i neosnovanog obogaćenja izričito propisano i odredbom člana 209 ZOO. Vrhovni sud je dalje naveo da se odredbom člana 39 ZOSPO uređuju obaveze i prava nesavjesnog držaoca prema vlasniku stvari za vrijeme od oduzimanja do vraćanja stvari, zasnovane na vindikacionom zahtjevu. Kako takav zahtjev apelant nije postavio u ovoj parnici, po mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo uslova da se na osnovu navedene zakonske odredbe odluči o obavezi tuženog na predaju ubranih plodova, naknadi vrijednosti ubranih plodova koji su potrošeni, naknadi štete nastaloj pogoršanjem ili propašću stvari (st. 1, 2 i 3).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer mu nije omogućeno da nepristrasni sud pravično, odnosno zakonito, u razumnom roku, ispita njegov slučaj. Smatra da je pristup sudu bio samo formalan, a ne suštinski i očigledno diskriminatorski zbog nacionalne pripadnosti, zbog čega i pravni lijekovi nisu bili djelotvorni. Osim toga, smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno (u ponovnom postupku utvrđeno je novo činjenično stanje bez izvođenja dokaza i apelantu nije data mogućnost da raspravlja o tome) i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Apelant navodi da je pogrešan zaključak da nije bilo protivpravnosti u konkretnom slučaju, kao i u vezi sa primjenom instituta neosnovanog bogaćenja iz člana 210 ZOO, te člana 39 ZOSPO (apelant očitom omaškom naveo ZOO). Apelant tvrdi da je lišen imovine suprotno uslovima predviđenim ustavima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, zakonima, Aneksom G Sporazuma o pitanjima sukcesije i opštim načelima međunarodnog prava. Apelant dalje u apelaciji opširno analizira tok postupka i činjenično stanje, iznosi zaključke suprotne zaključcima sudova, te ističe da je u postupku učestvovao sudija koji je morao biti izuzet zbog prijavljene korupcije. Smatra da su sudovi postupali identično kao u predmetu „Alijagić“. Traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te smatra da nema povrede apelantovih prava.

27. Osnovni sud navodi da je prihvatio u dokaznom postupku sve predložene apelantove dokaze, savjesno i brižljivo ih ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Smatra da je neozbiljan apelantov navod da je sudija (ne navodeći ime sudije) trebalo da bude izuzet zbog prijavljene korupcije. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Tuženi smatra da nisu povrijeđena apelantova prava i da su apelantovi navodi neosnovani, te da su redovni sudovi pravilno zaključili da u radnjama tuženog nema elemenata protivpravnosti.

V.Relevantni propisi

29. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96,16/96, 21/96, 21/02, 26/02 - ispravka, 30/02 - ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 17.

Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.

30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 154. st. 1. i 3.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 189. st. 1, 3. i 4.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 209.

Poslije nastupanja zastarjelosti prava da zahtijeva naknadu štete, oštećenik može zahtijevati od odgovornog lica, po pravilima koja važe u slučaju sticanja bez osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta.

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

32. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 37. stav 1.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Član 39.

Nesavestan držalac dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.

Nesavestan držalac dužan je naknaditi vrednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrednost plodova koje je propustio da ubere.

Nesavestan držalac dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.

Nesavestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

Nesavestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.

Nesavestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja glavne stvari.

Savestan držalac postaje nesavestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savestan držalac postao nesavestan i pre dostavljanja tužbe.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 034293 16 Rev od 31. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 19. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade štete i zakupnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

41. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud i pravo na pristup sudu, te da je postupak dugo trajao. U vezi s utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelant predmetnim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete, a odgovornost tuženog za štetu zasnovao na odredbi člana 172 ZOO, te odredbama čl. 154, 155 i 189 ZOO, kao i odredbama čl. 37 i 39 ZOSPO. Nadalje, obrazlažući zašto ovakav apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, kao zakupac, zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa pravnim prednikom tuženog na neodređeno vrijeme u kojem je obavljao trgovačku djelatnost do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i napuštanja Trebinja u maju 1992. godine. Nakon toga, u toku 1993. godine, pravni prednik tuženog, koji je bio nosilac raspolaganja, zaključio je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa Fabrikom. Ustavni sud zapaža da je, u vezi s tim okolnostima, Vrhovni sud ukazao da je ugovor o zakupu, koji je zaključio apelant kao zakupac, prestao nekorišćenjem predmetnog poslovnog prostora od apelanta, pa nije ni bilo potrebe da pravni prednik tuženog, kao zakupodavac, sprovodi postupak otkaza ugovora o zakupu propisan odredbom čl. 29 i 30 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i traži da se putem suda naloži zakupcu da isprazni i preda u posjed poslovni prostor zbog razloga iz kojih se otkaz može dati. Takođe je ukazao i da zaključivanje ugovora o zakupu sa Fabrikom u opisanim okolnostima nema karakter povrede koja bi bila osnov za odgovornost tuženog za naknadu predmetne štete. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je ukazao da nema osnova za zaključak da je tuženi odgovoran za štetu prema odredbi člana 172 ZOO, a kako nema protivpravnosti tuženog kao pretpostavke njegove odgovornosti za štetu, nema uslova za primjenu odredaba čl. 155 i 189 ZOO u pogledu apelantovih tvrdnji da mu je tuženi prouzrokovao štetu u vidu izmakle koristi. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu na ime vrijednosti pokretnih stvari, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je apelant po ovom osnovu zahtijevao isplatu određenog novčanog iznosa na ime upotrebe opreme koja se nalazi u predmetnom poslovnom prostoru, odnosno da je apelant preinačio tužbeni zahtjev tokom postupka i, umjesto zahtjeva za vraćanje stvari, tražio isplatu određenog novčanog iznosa. Nadalje, ukazano je da apelant nije dokazivao da je tuženi davanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora u kome su se stvari nalazile ostvario korist upotrebom tih stvari i u kojoj visini, pa se o postavljenom zahtjevu nije moglo odlučiti primjenom odredbe člana 219 ZOO. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud analizirao ovaj dio tužbenog zahtjeva i u svjetlu čl. 37 i 39 ZOSPO i čl. 209 i 210 ZOO, te dao razloge koji su opširno obrazloženi u obrazloženju osporene presude. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno odbijen i apelantov zahtjev za isplatu zakupnine, jer apelant u postupku nije dokazao da se u posjedu ovog poslovnog prostora nalazio tuženi, ili da ga je izdao u zakup Fabrici. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud, takođe, smatra paušalnim apelantove navode o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da je apelantu na tri sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima je doneseno više meritornih odluka. U pogledu apelantovih navoda o navodnoj pristrasnosti sudije Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije bliže precizirao ove svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizilazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je sudeće vijeće Okružnog suda prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi bilo pristrasno.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

44. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da se apelant žali na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka koji je pokrenut 20. septembra 1994. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni dužine postupka ocijeniti period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. od 14. decembra 1995. godine, do okončanja postupka donošenjem presude Vrhovnog suda od 31. januara 2017. godine, što je period od oko 21 godine i jedan mjesec. U tom periodu prvi prvostepeni postupak po tužbi pred Osnovnim sudom je trajao oko deset godina i četiri mjeseca (računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda), koji je meritorno odlučio u odnosu na Fabriku, a u odnosu na tuženog se proglasio nenadležnim i odredio da će se po pravosnažnosti rješenja predmet dostaviti Pravobranilaštvu. Nakon toga žalbeni i revizioni postupci su okončani u relativno kratkim rokovima. Ustavni sud napominje da u presudama nije naveden tačan datum kada je predmet u odnosu na tuženog ustupljen Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, ali, s tim u vezi, naglašava, podržavajući sopstvenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran sa apelantovog aspekta, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Pravobranilaštvo je zaključkom od 15. oktobra 2010. godine odbacilo apelantov zahtjev zbog nenadležnosti, te je apelant podneskom od 5. avgusta 2014. godine predložio Osnovnom sudu nastavak postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da ponovni postupak pred Osnovnim sudom nije dugo trajao (11. novembra 2014. godine zaključio glavnu raspravu u ovoj pravnoj stvari). Međutim, nakon sprovedenog postupka, Osnovni sud se proglasio nenadležnim, te je postupak sukoba nadležnosti okončan rješenjem Vrhovnog suda od 28. januara 2016. godine, kojim je Osnovni sud ponovo određen kao nadležni sud. U narednom periodu od godinu dana donesene su prvostepena, drugostepena i reviziona odluka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Takođe, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Osnovni sud, pred kojim se postupak najduže vodio, i Pravobranilaštvo, pred kojim se postupak vodio nekoliko godina da bi se okončao odbacivanjem apelantovog zahtjeva zbog nenadležnosti.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti ukupni iznos od 1.575,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

49. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, zabrane diskriminacije i prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao oko 21 godinu nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose Osnovni sud i Pravobranilaštvo, koji za navedeno nisu dali bilo kakve razloge.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi, uz poštivanje načela nezavisnog i nepristrasnog suda, na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe ZOO i ZOSPO, i to na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te da je apelant nesporno imao pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu.

52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1988/17 (E.B.) | Sudska praksa | Aktio