Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4717/17 (B. A.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4717/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-4717/17, rješavajući apelaciju Bojana Arambašića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Arambašića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 048301 16 Rsž od 29. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Arambašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 048301 16 Rsž od 29. avgusta 2017. godine.

Uvodna napomena

2. Opština Gradiška (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je pred Okružnim sudom pokrenula upravni spor radi poništenja rješenje Odbora za žalbe-Jedinica lokalne samouprave-Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 1. oktobra 2013. godine (kojim je naloženo tužiteljici da odmah po prijemu tog rješenja omogući apelantu nesmetano obavljanje poslova na radnom mjestu samostalni stručni saradnik za razvoj ili ga rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi). Rješenjem Okružnog suda od 8. decembra 2014. godine Okružni sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po predmetnoj tužbi, te je tužba sa prilozima dostavljena Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) na dalje postupanje.

Osporeni postupak

3. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Rs 048301 15 Rs od 15. jula 2016. godine, poništeno je kao nezakonito rješenje Odbora za žalbe od 1. oktobra 2013. godine (kojim je naloženo načelniku tužiteljice da odmah po prijemu tog rješenja omogući apelantu nesmetano obavljanje poslova na radnom mjestu samostalni stručni saradnik za razvoj ili ga rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi). Takođe, navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u djelu u kojem je zahtijevala da se utvrdi da je apelantu prestao radni odnos 19. jula 2013. godine.

4. U obrazloženju navedene presude, Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza (bliže navedenih u toj presudi) proizlazi da je apelant prvo zaključio ugovor o obavljanju pripravničkog staža kod tužiteljice, da su zatim uslijedila rješenja o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, te da je apelant na osnovu rješenja tužiteljice od 27. marta 2012. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Zatim, da je rješenjem Upravne inspekcije Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS (u daljnjem tekstu: Upravna inspekcija) od 25. januara 2013. godine naloženo načelniku tužiteljice da otkloni nepravilnosti utvrđene zapisnikom o izvršenom inspekcijskom nadzoru i ukine (više) rješenja o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme, između ostalog i rješenje od 27. marta 2012. godine (kojim je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme), zbog neprovođenja procedure prilikom prijema u radni odnos, a koja je propisana odredbama čl. 119.-123. Zakona o lokalnoj samoupravi. Nadalje, načelnik tužiteljice je, postupajući po nalogu Upravne inspekcije, donio rješenje kojim je ukinuo rješenje kojim je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, protiv kojeg je apelant podnio prigovor, koji prigovor je odbijen rješenjem načelnika tužiteljice. Međutim, Odbor za žalbe je, rješavajući po apelantovoj žalbi, ukinuo navedena rješenja tužiteljice i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku, tužiteljica je donijela nova rješenja, koja je opet po žalbi ukinuo Odbor za žalbe i vratio na ponovni postupak. Nakon toga tužiteljica je donijela rješenje od 19. jula 2013. godine, kojim je je utvrđen apelantu prestanak radnog odnosa sa 10. majem 2013. godine, a rješenjem tužiteljice od 26. avgusta 2013. godine odbijen je apelantov prigovor. Odbor za žalbe je predmetnim rješenjem od 1. oktobra 2013. godine poništio navedena rješenja tužiteljice i naložio da se apelantu omogući nesmetano obavljanje poslova.

5. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 119. Zakona o lokalnoj samoupravi, propisano da se upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa, a da je odredbom člana 120. navedenog zakona propisano da načelnik opštine oglašava upražnjeno radno mjesto, propisana je sadržina javnog konkursa, te da se javni konkurs objavljuje u sredstvima javnog informisanja sa rokom od 30 dana. Nadalje je ukazao, da je odredbama čl. 121., 122. i 123. Zakona o lokalnoj samoupravi, propisana procedura sprovođenja postupka za prijem službenika, sastav komisije, te obaveza sprovođenja intervjua sa kandidatom i kontrola ispunjavanja uslova. U vezi s tim je istaknuto, da iz izvedenih dokaza i apelantove izjave nedvojbeno proizlazi zaključak da zasnivanje radnog odnosa apelanta nije provedeno u skladu sa navedenim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, a zbog čega je uslijedilo i rješenje Upravne inspekcije od 25. januara 2013. godine.

6. Osnovni sud je naveo, da je odlučujući o zakonitosti predmetnog rješenja Odbora za žalbe od 1. oktobra 2013. godine, zaključio da je navedeno rješenje nezakonito, te da je stoga predmetno rješenje valjalo poništiti. Naime, načelnik tužiteljice je u obavezi da izvrši rješenje Upravne inspekcije od 25. januara 2013. godine i ukine rješenje kojim je apelant zasnovao radni odnos, jer je upravni inspektor utvrdio da je apelant zasnovao radni odnos, a da prethodno nije provedena procedura javnog konkursa, koja je propisana odredbama čl. 119.-123. Zakona o lokalnoj samoupravi. Takođe, da utvrđivanje da je nezakonito predmetno rješenje Odbora za žalbe ima za posljedicu da takvo rješenje više ne proizvodi pravne posljedice, a što znači da ostaje na snazi rješenje načelnika tužiteljice kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelanta sa 19. julom 2013. godine, pa je nepotrebno u konkretnoj parnici utvrđivati da apelantu prestaje radni odnos 19. jula 2013. godine.

7. Okružni sud je 29. avgusta 2017. godine donio Presudu broj 72 0 Rs 048301 16 Rsž, kojom je odbio apelanovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

8. U obrazloženju navedene presude, Okružni sud je istakao da u predmetnom postupku nije sporno da je apelant nakon isteka pripravničkog staža primljen u radni odnos na određeno vrijeme kod tužiteljice, a potom i na rad na neodređeno vrijeme bez raspisivanja javnog oglasa. U vezi s tim je istaknuo da kod takvog činjeničnog stanje pravilno se cijeni zaključak prvostepenog suda da je apelant radni odnos kod tužiteljice zasnovao protivno odredbama čl. 119.-123. Zakona o lokalnoj samoupravi, jer je radni odnos zasnovan bez javnog oglasa. Naime, nezakonito zasnivanje radnog odnosa ima za posljedicu nepravilan i nezakonit rad tužiteljice, jer je apelantu omogućila da izbjegne javnu konkurenciju drugih zainteresovanih lica u postupku zasnivanja radnog odnosa na istom radnom mjestu, a što apelantu nije moglo biti nepoznato.

9. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kojima ističe da je prvostepenom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da su nepravilno primijenjene odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba člana 147. Zakona o lokalnoj samoupravi, za koju tvrdi da je primijenjena na njegovu štetu. Apelant je tražio i naknadu nematerijalne štete „jer postupak traje neopravdano dugo, zbog čega je izložen nepotrebnim sudskim troškovima, a obzirom da je predmetni spor kvalifikovan kao radni, neophodno je hitno postupanje“. Takođe, apelant je u prilog različite prakse priložio i odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018261 14 Rev od 18. februara 2015. godine, te je ukazao da je u toj presudi navedeno „da je načelnik opštine bio u obavezi da izvrši rješenje upravne inspekcije i da se taj akt mogao osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku, na način propisan Zakonom o opštem upravnom postupku i eventualno upravnom sporu, ali ne i u parničnom postupku“. U vezi sa tim apelant je istakao „da su domaći sudovi u svojoj praksi dužni da tumače zakone u dobroj vjeri i jednobrazno stvaraju izvore prava kroz sudsku praksu koja treba da bude jednobrazna, čime se stiče pravna sigurnost. Nižestepeni sudovi su dužni u svojim odlukama tumačiti odluke viših, i to Vrhovnog suda Republike Srpske čije odluke imaju karakter izvora prava.“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, te odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su redovni sudovi, pri donošenju odluka u osporenom parničnom postupku, primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud primjećuje, da je predmet konkretnog parničnog postupka bio tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim je tražila, između ostalog, da se poništi kao nezakonito rješenje Odbora za žalbe od 1. oktobra 2013. godine (kojim je naloženo načelniku tužiteljice da omogući apelantu nesmetano obavljanje poslova na radnom mjestu samostalni stručni saradnik za razvoj ili ga rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su i Osnovni sud, a i Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi na predmetnu situaciju, tako da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista činjenična i pravna pitanja, odnosno iste apelacione navode koji se odnose na primjenu materijalnog prava u konkretnoj situaciji, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-889/18 od 6. juna 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-279/18 od 19. juna 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

15. Nadalje, vezano za apelacione navode kojima apelant ukazuje na različitu praksu redovnih sudova u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud primjećuje da apelant citira stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Srpske, („načelnik opštine bio u obavezi da izvrši rješenje Upravne inspekcije“) koji je identičan stavu zauzetom u odlukama donesenim u predmetnom osporenom postupku. Takođe, Ustavni sud zapaža, da se drugi dio rečenice na koji ukazuje apelant, koji se odnosi na način osporavanja akta koji je donijela Upravna inspekcija, ne može dovesti u vezu sa konkretnim postupkom, jer u predmetnom parničnom postupku nije osporavano rješenje Upravne inspekcije.

16. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi podatak kada je tačno pokrenut predmetni parnični postupak pred Osnovnim sudom, tako da će Ustavni sud kao relevantan period dužine trajanja postupka koji će razmatrati, uzeti period od donošenja rješenja Okružnog suda od 8. decembra 2014. godine (kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po predmetnoj tužbi, u upravnom sporu, te je tužba sa prilozima dostavio Osnovnom sudu na dalje postupanje) do donošenja osporene presude Okružnog suda od 29. avgusta 2017. godine, dakle period od oko dvije godine i osam mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je nakon pokretanja predmetnog parničnog postupka (8. decembra 2014. godine) donesena prvostepena presude 15. jula 2016. godine, nakon čega je postupajući po apelantovoj žalbi donesena i osporena presuda Okružnog suda od 29. avgusta 2017. godine. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao oko dvije godine i osam mjeseci, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4717/17 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio