Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7157/18 (D. L. i S. N.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7157/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7157/18, rješavajući apelaciju Džemile Lihović i Sabine Nedimović, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Džemila Lihović i Sabina Nedimović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016607 16 Uvp od 13. rujna 2018.
godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016607 16 Uvp od 18. svibnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemila Lihović i Sabina Nedimović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Švedske, koje zastupa Siniša Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijele su 3. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016607 16 Uvp od 13. rujna 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016607 16 Uvp od 18. svibnja 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev apelantica za naknadu troškova postupka u određenom iznosu.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju postavilo pitanje je li punomoćnik apelantica blagovremeno podnio zahtjev za naknadu troškova, je li troškove prouzročio „privremeni korisnik predmetnog stana“, te jesu li ti troškovi bili opravdani i nužni. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz podataka upravnog spisa proizlazi da apelantice, do donošenja rješenja kojim je riješeno o glavnoj stvari (9. listopada 2013. godine doneseno rješenje kojim je potvrđeno da je E. L. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a licu M. I. utvrđen prestanak prestanak prava korištenja tog stana), nisu postavile zahtjev za naknadu troškova postupka, pa je pravilan zaključak iz prvostupanjske presude da taj dio zahtjeva nije blagovremeno podnijet. Naime, ukazao je da odredbom članka 106. stavak 1. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da se u rješenju kojim se postupak o glavnoj stvari završava, određuje tko snosi troškove postupka, njihov iznos, kome se i ukom roku imaju platiti. Nadalje, što se tiče troškova postupka nastalih poslije 9. listopada 2013. godine, a oni se odnose na podnošenje prijedloga za izvršenje 29. siječanja 2014. godine (pristup uvođenju u posjed u pet navrata), Vrhovni sud zaključuje da ni taj zahtjev nije osnovan iz razloga što te troškove nije prouzročio M. I. kao privremeni korisnik stana, odnosno što ti troškovi nisu opravdani, ni nužni, ili iz razloga što se sa radnjama odlaganja izvršenja suglasio punomoćnik apelantica. Nadalje, kod odlučivanja o zahtjevu tužiteljica za naknadu troškova izvršenja ovaj sud je imao u vidu i odredbu članka 103. stavak 6. Zakona o opštem upravnom postupku kojom je propisano da troškove stranke i drugog lica u postupku prouzročene postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti (a u ovom slučaju postupak izvršenja je pokrenut po službenoj dužnosti, a na zahtjev apelantica), a koje stranka, odnosno drugo lice u postupku nije izazvalo svojim ponašanjem, snosi organ. Naime, Vrhovni sud je naveo da izvršenik (M. I) svojim ponašanjem nije izazvao vođenje izvršnog postupka, jer je tuženi organ trebao u roku od 90 dana od donošenja rješenja o njegovom iseljenju imenovanom osigurati alternativni smještaj, pa samo u slučaju ako izvršenik nakon što mu tuženi organ osigura alternativni smještaj ne bi iselio iz predmetnog stana, onda bi pao u zakašnjenje i druga stranka, u ovom slučaju apelantice, bi imale pravo na naknadu troškova postupka.
Apelacioni navodi
4. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević