Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-685/19 (Općina Stari Grad Sarajevo)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-685/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-685/19, rješavajući apelaciju Općine Stari Grad Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Stari Grad Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 157012 18 Rev od 13. novembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Stari Grad Sarajevo, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 157012 18 Rev od 13. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Bazeni d.o.o. Sarajevo) da mu na ime korištenja poslovnog prostora u naznačenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je iz činjeničnog supstrata tužbe i dokaza izvedenih u toku prvostepenog postupka proizilazi da je tuženi bio prijeratni korisnik predmetnog poslovnog prostora (površine 175 m²), koji je koristio iz podzakupnog odnosa sa zakupcem KRO Park Sarajevo, a koji je predmetni prostor 1992. godine (formalno) vratio apelantu, a tuženi nastavio sa njegovim korištenjem. Tuženi je još 1990. godine izvršio dogradnju predmetnog prostora u površini od 700 m², za šta je naknadno pribavio potrebnu dokumentaciju – urbanističku i građevinsku dozvolu, tako da objekat čini jednu građevinsku cjelinu i ima ukupnu površinu od 875 m². Vrhovni sud je naveo da nije bilo sporno da je tuženi platio troškove gradske rente i uređenja zemljišta, kao i da je apelant 1991. godine formirao komisiju za pregled izvedenih radova, nakon čega je tuženi, u čije je ime d.o.o. Sarajevostan podnio zahtjev, dobio upotrebnu dozvolu za objekat. Vrhovni sud je naveo da je nadalje utvrđeno da je tuženi u toku rata, na osnovu prethodno pribavljene potrebne dokumentacije od apelanta, izvršio sanaciju oštećenja predmetnog prostora nastalog usljed granatiranja, za šta je snosio troškove. Parnične stranke su u cilju regulisanja međusobnih spornih odnosa 1995. godine zaključile sudsko, a kasnije i vansudsko poravnanje koje su sporazumno stavile van snage. U parničnom postupku vođenom protiv d.o.o. Sarajevostan presudom nadležnog suda je utvrđeno da je tuženi vlasnik dograđenog dijela objekta. Iz rješenja apelanta od 30. aprila 1998. godine proizilazi da je tuženom uz naknadu dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište društvene svojine na kome je tuženi i uknjižen sa pravom korištenja radi građenja. Vrhovni sud je naveo da je u odgovoru na tužbu i tokom postupka tuženi naveo da je dogradnjom predmetnog prostora, koju je izvršio na osnovu potrebne dokumentacije dobijene od apelanta, izgradio objekat koji sada predstavlja jedinstvenu cjelinu. Tokom postupka je osporavao osnovanost zahtjeva kroz tvrdnje da je građenjem stekao pravo vlasništva cijelog objekta zbog čega je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Vrhovni sud je naveo da u činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je konkretna, nižestepeni sudovi neosnovano insistiraju na činjenici da je upis prava korištenja građevinskog zemljišta radi građenja na tuženog izvršen na temelju sudskog poravnanja stavljenog van snage, budući da to poravnanje nije uopšte priloženo u spis pa je njegova sadržina nepoznata.

4. Vrhovni sud je naveo da je tuženi na predmetnom zemljištu uknjižen sa pravom korištenja radi građenja, koje je pravo iskoristio kada je na predmetnoj parceli, prije više od dvadeset godina izgradio objekat u površini od tačno 811,75 m2, pa objekat površine od 175 m2 više ne postoji. Sem toga, sadržaj ZK uloška predmetne parcele ukazuju da je u predmetu ZK ureda Općinskog suda u Sarajevu od 7. marta 2002. godine provedena zabilješka da je odbijen prijedlog Pravobranilaštva Općine Stari grad Sarajevo za brisanje prava korištenja radi građenja na toj parceli. Vrhovni sud je naveo da iz navedenog slijedi da apelant nije uspio ishodovati upis brisanja prava tuženog za korištenje građevinskog zemljišta koje mu je dodjeljeno rješenjem apelanta iz 1998. godine, zbog čega je na tuženog predmetno zemljište upisano sa pravom korištenja radi građenja. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tuženi to pravo iskoristio jer je na predmetnoj parceli izgradio zgradu, na koji način je (građenjem) stekao pravo trajnog korištenja zemljišta (član 40. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu), a donošenjem rješenja o upotrebi objekta (upotrebne dozvole) i pravo da u javnim knjigama provede upis trajnog prava korištenja. Ovo pravo shodno odredbi člana 39. sada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine pod određenim uslovima može „prerasti“, odnosno postati pravo vlasništva.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-685/19 (Općina Stari Grad Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio