Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/19 ("Mondo" d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2493/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2493/19, rješavajući apelaciju "Mondo" d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Mondo" d.o.o. Laktaši protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ip 122266 18 Pž od 22. februara 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ip 122266 17 Ip od 29. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Mondo" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banjaluke, podnio je 11. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 122266 18 Pž od 22. februara 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ip 122266 17 Ip od 29. oktobra 2018. godine.
2. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 29. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju ovog suda od 13. aprila 2017. godine, te određeno da se rješenje o izvršenju u cjelosti održava na snazi. Rješenjem Višeg privrednog suda od 22. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je navedeno rješenje Okružnog privrednog suda.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tražitelj izvršenja („UniCredit Banka“ d.d., davalac kredita) s korisnikom kredita i prvobitnim založnim dužnikom („Kosmopolit“ d.o.o. Laktaši) 18. maja 2011. godine zaključio dva ugovora o kreditu s aneksima od 24. jula 2014. godine, te da je kao sredstvo obezbjeđenja izmirivanja obaveza po ovim ugovorima uspostavljena hipoteka ugovorom hipoteci od 24. maja 2011. godine (zaključen između tražitelja izvršenja i korisnika kredita). Također je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tražitelj izvršenja s apelantom (sadašnji založni dužnik) zaključio dva ugovora o pristupanju dugu 15. avgusta 2013. godine s aneksima od 24. jula 2014. godine kojima se apelant obavezao da će pored korisnika kredita ispuniti potraživanje tražitelju izvršenja po osnovu ugovora o kreditu i pod uslovima iz tih ugovora, te da je istog dana apelant (uz saglasnost tražitelja izvršenja, pod uslovom da uknjižena hipoteka ostane na predmetnoj nekretnini do otplate kredita) stekao vlasništvo na ovoj nekretnini. Viši privredni sud je naveo da je rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda od 13. aprila 2017. godine usvojen prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja od 3. aprila 2017. godine na temelju izvršne isprave – notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke od 24. maja 2011. godine protiv apelanta, na način da se izvršenje provede na apelantovim nekretninama. Pri tome, Viši privredni sud je naveo da se korisnik kredita ugovorom o hipoteci saglasio da se podvrgne izvršenju bez odlaganja i to tako da je izvršenje hipoteke na nekretninama dopušteno protiv svakodobnog vlasnika opterećenih nekretnina, da se pristanak na izvršenje upiše u zemljišnu knjigu te da notar na zahtjev povjerioca na taj ugovor stavi potvrdu izvršnosti. Viši privredni sud je naveo da je hipoteka vezana za nekretninu, te da u slučaju promjene vlasnika nekretnine optrećene hipotekom na novog vlasnika nekretnine prelazi hipoteka i ista nekretnina odgovara za raniji dug, te naglasio da je tražitelj izvršenja pravilno označio apelanta kao izvršnog dužnika odnosno da su ispunjeni uslovi iz člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odredio predloženo izvršenje, jer je apelant ugovorima o pristupanju dugu prihvatio uslove iz ugovora o kreditu kojima je kao sredstvo obezbjeđenja otplate kredita, kamate, [...] ugovorena hipoteka na nekretninama uz podvrgavanje založnog dužnika neposrednom prinudom izvršenju bez odlaganja u smislu odredbi Zakona o notarima, što predstavlja izvršnu ispravu u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da ugovor o zasnivanju hipoteke nije izvršna isprava, te da ovim ugovorom nije obezbijeđeno potraživanje zateznih kamata.Viši privredni sud je naveo da su bez značaja apelantovi navodi u pogledu zaključenog sporazuma između tražitelja izvršenja i ,,Compex“ d.o.o. Banjaluka o načinu izmirenja dijela dospjelog duga, jer taj sporazum ne isključuje apelantove obaveze iz ugovora o pristupanju dugu. Viši privredni sud je naveo da je tražitelj izvršenja korisniku kredita, apelantu i izdavaocima mjenica dostavio obavijest od 25. januara 2017. godine o raskidu ugovora i utuženju u kojoj su po oba ugovora iskazani iznosi dospjele glavnice kredita, redovne kamate i zatezne kamate (apelant nije dokazao da je izmirio dio tog duga), zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u pogledu raskida ugovora, dospjelosti i visine potraživanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević