Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4385/17 (EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4385/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-4385/17, rješavajući apelaciju EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 Ip 003401 00 Ip, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Petar Mrkonjić, prokurist, podnio je 24. oktobra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Ip 003401 00 Ip.
2. Općinski sud je rješenjem od 15. aprila 2019. godine odbio apelantov prijedlog od 14. jula 2017. godine za stupanje u izvršni postupak, uz obrazloženje da prema članu 30. Zakona o izvršnom postupku FBiH nisu ispunjeni uslovi za apelantovo stupanje u ovaj izvršni postupak. Poukom o pravnom lijeku stranke su poučene (pa tako i apelant kao podnosilac ovog prijedloga) da protiv ovog rješenja imaju pravo žalbe Kantonalnom sudu u Tuzli u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 3. maja 2019. godine.
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je 12. jula 2017. godine Općinskom sudu dostavio ugovor o cesiji, predložio promjenu na strani tražitelja izvršenja, budući da je tražitelj izvršenja Komercijalna banka dd Tuzla (pravni prednik UniCredit bank dd) 6. januara 200. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, dok izvršenje ni nakon 17 godina nije okončano, te ističe da se Općinski sud u vrijeme pisanja apelacije nije očitovao o apelantovom prijedlogu. Također, apelant zahtjeva naknadu nematerijalne štete u skladu s praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po uputi o pravnom lijeku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reaguje, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da u zakonom propisanom roku izjavi žalbu nadležnom sudu protiv rješenja Općinskog suda od 15. aprila 2019. godine. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku, a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević