Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1840/19 („Sector Security“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1840/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1840/19, rješavajući apelacije "Sector Security" d.o.o. Banjaluka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "Sector Security" d.o.o. Banjaluka protiv:

-Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 159296 18 Rsž od 28. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 159296 18 Rsž od 30. studenog 2018.

godine;

-Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 159295 19 Rsž od 20. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 159295 18 Rs od 4. prosinca 2018.

godine;

-Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 158729 19 Rsž od 10. travnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 158729 19 Rs od 21. studenog 2018.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1840/19

1. „Sector Security“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Odvjetnički ured odvjetnika Radmile Plavšić, iz Banjaluke, podnio je 25. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 159296 18 Rsž od 28. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 159296 18 Rsž od 30. studenog 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (E.B.) na ime razlike plaće, uvećanja plaće po osnovu minulog rada, noćnog rada, rada za vrijeme praznika, te na ime naknade za topli obrok za period od 1. travnja 2015. godine do 6. veljače 2018. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužitelju na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2015. i 2016. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obavezan je apelant da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos.

2. AP-2391/19

3. Apelant, kojeg zastupa Odvjetnički ured odvjetnika Radmile Plavšić, iz Banjaluke, podnio je 7. lipnja 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 159295 19 Rsž od 20. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 43 0 Rs 159295 18 Rs od 4. prosinca 2018. godine.

4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (A.S.) na ime razlike plaće i uvećanja plaće za period od 15. kolovoza 2016. godine do 15. veljače 2018. godine, te na ime naknade za topli obrok za period od 15. kolovoza 2016. godine do 15. kolovoza 2018. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obavezan je apelant da tužitelju nadoknadi roškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. AP-2495/19

5. Apelant, kojeg zastupa Odvjetnički ured odvjetnika Radmile Plavšić, podnio je 12. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 158729 19 Rsž od 10. travnja 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 43 0 Rs 158729 19 Rs od 21. studenog 2018. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (E.A.) na ime razlike plaće, uvećanja plaće po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom, rada za vrijeme praznika, naknade za topli obrok za period od 1. travnja 2015. godine do 20. ožujka 2018. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, te da na ime za korištenje godišnjeg odmora – regresa za 2015. i 2016. godinu isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama. Također, obvezan je apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbe Sporazuma o prestanku ugovora o radu i Zabilješke o prestanku radnog odnosa (koja u sebi sadrži izjavu da „se radnik i poslodavac odriču svih prava sudskog potraživanja iz predmetnog radnog odnosa“), zaključenih između tužitelja i apelanta. U odnosu na tužitelje (E.B. i A.S.) Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja Zabilješke o prestanku radnog odnosa ne proizilazi da su parnične stranke njome uredile i potraživanje tužitelja (E.B. i A.S.) iz ugovora o radu, te se ne može se zaključiti da je na taj način došlo do otpuštanja duga koji se odnosi na predmetno potraživanje tužitelja, u smislu odredbe članka 344. Zakona o obligacionim odnosima (udaljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je istakao da bi stranke, da su htjele gašenje i obveza, naglasile da tužitelji (E.B. i A.S.) ne potražuju predmetni dug, te slijedom navedenog zaključio da se samim potpisivanjem Zabilješki o prestanku radnog odnosa tužitelji (E.B. i A.S.) nisu odrekli predmetnog potraživanja, odnosno da se odredba članka II. stavak 3. navedene Zabilješke ne odnose na ta potraživanje. U konačnici Kantonalni sud je naglasio da navedeni akt nema ni svojstvo ugovora iz članka 1089. stavak 1. ZOO, kojom je propisano da ugovorom o poravnanju osoba između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze, iz razloga što između stranaka nije vođen nikakav spor niti je postojala neka neizvjesnost o postojanju pravnog odnosa. Nadalje, u odnosu na tužitelja (E. A.) Kantonalni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da je potpisom ovakve Zabilješke nastalo poravnanje između apelanta i tužitelja (članak 1089. ZOO), zato što se iz sadržaja „zabilježbe“ ne vidi u čemu se sastoje uzajamna popuštanja, koje su to bile obaveze jedne ili druge strane, te naglasio da nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 1090. navedenog zakona. Naime, Kantonalni sud je naveo da u navedenom sporazumu ništa drugo nije sadržano osim da su tužitelj (E. A.) i apelant sporazumjeli da se do dana prestanka radnog odnosa izmire sve međusobne obaveze, što imajući u vidu postojanje potraživanja, nije ispunjeno. Također, Kantonalni sud je ukazao da je sam apelant u žalbi naveo da se ne radi o otpustu duga niti o općem otpustu duga (čl. 344. i 347. ZOO), zbog čega u tom pogledu navedene zabilješke nisu ni razmatrane (članak 99. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima), jer je očigledno da volja ugovarača (tužitelja E. A. i apelanta) nije bila da obaveze prestanu otpustom duga.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije podnesene od istog apelanta, te se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem 1840/19.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno i proizvoljno primjenili ZOO kada su zaključili da Zabilješke o prestanku radnog odnosa nemaju karakter otpuštanja duga, te da su propustili dati jasno obrazloženje o činjeničnim i pravnim pitanjima na osnovu kojih su donesene osporene odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose nanačin na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-240/19 od 8. svibnja 2019. godine i broj AP-161/19 od 25. lipnja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1840/19 („Sector Security“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio