Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5301/17 (J. B. i drugi)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5301/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-5301/17, rješavajući apelaciju Joze Blaževića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jozo Blažević, Mirsad Čeliković, Emir Havić, Dragan Kajinić, Marijan Klaić, Marijan Kaurinović, Grozdan Lastavica, Dragan Mašić i Filip Matić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040478 17 Rsž od 13. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 040478 15 Rs od 2. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Blažević, Mirsad Čeliković, Emir Havić i Dragan Kajinić, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, te Marijan Klaić, Marijan Kaurinović, Grozdan Lastavica, Dragan Mašić i Filip Matić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnijeli su 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 25 0 Rs 040478 17 Rsž od 13. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 040478 15 Rs od 2. juna 2017. godine.

Uvodne napomene

2. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji osporili i Odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 039917 16 Spp od 9. juna 2016. godine, kojom je odlučeno o spornom pravnom pitanju na osnovu odredbe člana 61.d. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na koju odluku se pozivaju Općinski sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama. Imajući u vidu da je o zahtjevima apelanata raspravljano osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda, te da je navedeni pravni stav sastavni dio osporenih odluka Općinskog i Kantonalnog suda, Ustavni sud će razmatrati pravni stav Vrhovnog suda u okviru pravilnosti osporenih odluka Općinskog i Kantonalnog suda.

U odnosu na osporene odluke Općinskog suda i Kantonalnog suda

3. Presudom Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 040478 15 Rs od 2. juna 2017. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev prvih pet apelanata kojim su tražili da im Posavski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime razlike neisplaćenih plaća određene novčane iznose za određeni vremenski period (sve bliže opisano u stavu I izreke presude), dok su odbijeni sa viškom postavljenog tužbenog zahtjeva od presuđenog (stav II izreke presude). Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev preostala četiri apelanta kojim su tražili da im tuženi isplati na ime razlike neisplaćenih plaća određene novčane iznose za određeni vremenski period (sve bliže opisano u stavu III izreke presude), te su apelanti obavezani da tuženom solidarno plate troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV izreke presude).

4. Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da su apelanti zaposlenici tuženog i da su u utuženom periodu bili raspoređeni na radna mjesta policijskog službenika sa pripadajućim činovima (narednika i starijeg narednika, zavisno o kojem je apelantu riječ), niti je sporno da im je u utuženom periodu tuženi isplaćivao i obračunavao plaću, s obzirom na čin koji im je dodijeljen, shodno Zakonu o policijskim službenicima Posavskog kantona i Uredbi o plaćama, dodacima i naknadama policijskih službenika. Međutim, među strankama je sporno da li je tuženi apelantima trebao obračunavati i isplaćivati plaću u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon F BiH).

5. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 1. Zakona F BiH propisano šta se tim zakonom uređuje, te da je odredbama čl. 31. do 35. navedenog zakona detaljnije razrađena i propisana primjena tog zakona u kantonima. Nadalje je ukazao na Odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U-36/11 od 17. aprila 2012. godine (kojom je utvrđeno da osporeni dio člana 1. navedenog zakona u djelu koji glasi „te primjena ovog zakona u kantonima“ i čl. 31. do 35. navedenog zakona nisu u neskladu sa Ustavom Federacije BiH), iz koje proizlazi da je Federalna vlast imala ustavni osnov za donošenje osporenog Zakona F BiH na način da je u odnosu na kantone propisala samo načelni okvir, u skladu sa procjenom zakonodavca da postoji potreba da se ova oblast uredi na ujednačen način za sve policijske službenike F BiH i kantona. Dakle, Zakonom F BiH za kantone je propisan isključivo načelni okvir za uređivanje parametara visine osnovice plaća, naknada i koeficijenata za policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, a što proizlazi i iz odredbe člana 31. Zakona F BiH.

6. Općinski sud je konstatovao da je nesporno da tuženi nije donio propise iz člana 31. Zakona F BiH, ali da je također nesporna i činjenica da Zakonom F BiH nije propisano da će se isti primjenjivati i u kantonima sve do dana donošenja kantonalnih propisa, jer je istim samo propisana obaveza kantona da u roku 90 dana od dana donošenja tog zakona donesu svoje odgovarajuće propise.

7. Općinski sud je istakao da je Vrhovni sud (odlučujući o zahtjevu Općinskog suda za rješavanje spornog pravnog pitanja na osnovu odredbe člana 61. d. ZPP), donio Odluku (broj 25 0 Rs 039917 16 Spp od 9. juna 2016. godine), da policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova Posavskog kantona nemaju pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće u odnosu na visinu plaće koja je regulisana odredbama Zakona F BiH. Naime, prema mišljenju Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, plaće policijskih službenika kantona se određuju u skladu sa kantonalnim propisom kako je to i propisano članom 31. Zakona F BiH, s tim što osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji, prema posljednjim objavljenim statističkim podacima (član 6. Zakona F BiH), a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika“ (član 4) i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (član 6.).

8. Općinski sud je naveo da je proveden dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke, na osnovu čijeg nalaza su apelanti opredijelili svoj tužbeni zahtjev, te da je Općinski sud poklonio vjeru obrazloženom nalazu i mišljenju vještaka.

9. Općinski sud je zaključio da je djelimično neosnovan postavljeni tužbeni zahtjevi prvih pet apelanta, a u cijelosti neosnovan tužbeni zahtjev preostala četiri apelanta (kojim potražuju razliku plaće isplaćenu od strane tuženog u odnosu na visinu plaće koja je regulisana odredbama Zakona F BiH), kad je nesporno da je tuženi apelantima za utuženi period isplatio plaću shodno važećim kantonalnim propisima, a da je odredbama čl. 31. do 35. Zakona F BiH propisan isključivo načelan okvir, opšte smjernice i elementi koji su kantoni dužni primijeniti prilikom donošenja i usaglašavanja propisa iz oblasti plaća i naknada policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, te kad Zakonom F BiH nije propisano da će se isti primjenjivati u kantonima sve dok kantoni ne donesu kantonalne propise iz čl. 31. tog zakona.

10. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u stavu I i IV izreke tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prvih pet apelanata kojim su tražili da im da im tuženi isplati na ime razlike neisplaćenih plaća određene novčane iznose za određeni vremenski period te su apelanti obavezani naknaditi tuženom veći iznos od dosuđenog na ime troškova postupka (sve bliže opisano izreci drugostepene presude).

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav Općinskog suda da je Zakonom F BiH propisan isključivo načelni okvir za kantone, te da ovakav zaključak proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda F BiH od 17. aprila 2012. godine. Nadalje je ocijenio da je pravilan i zaključak prvostepenog suda, a obzirom na Odluku Vrhovnog suda od 9. juna 2016. godine, da se plaće policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisom kako je to i propisano članom 31. Zakona F BiH, s tim što osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji, prema posljednjim objavljenim statističkim podacima (član 6. Zakona F BiH). Kantonalni sud je ukazao da je pravno shvatanje, kao i navedeno mišljenje o riješenom spornom pitanju, iz odluke Vrhovnog suda od 9. juna 2016. godine obvezujuće za niže sudove.

12. Kantonalni sud je istakao, da obzirom da se navedenom odlukom Vrhovnog suda ukazuje da se odredbe čl. 31. do 35. toga zakona ne mogu direktno primijeniti u kantonima, da neosnovano apelanti insistiraju da je tuženi morao primijeniti odredbe člana 31. do 35. Zakona F BiH.

13. Kantonalni sud je ukazao da jedino, a u skladu sa članom 6. u vezi sa članom 31. Zakona F BiH, osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji.

14. Međutim, da apelanti svoje tužbene zahtjeve nisu postavili na način da se utvrđivanjem te činjenice (da je njihova osnovna plaća u utuženom periodu manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji), tuženi i obaveže na isplatu te razlike (Kantonalni sud je ukazao da apelanti nisu ni postavili kao zadatak vještaku da se utvrdi činjenica u vezi sa eventualnim manjim primanjima apelanata od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji za utuženi period, te da je vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju, odnosno dopuni nalaza, odgovorio i na to pitanje, ali da apelanti ne opredjeljuju tužbene zahtjeve u tom pravcu). Naglašeno je da su apelanti svoje tužbene zahtjeve opredijelili u skladu sa nalazom vještaka, a u odnosu na visinu plaće koja bi apelantima pripala usklađivanjem kantonalnih propisa sa Zakonom F BiH (i da li su iznosi osnovne plaće za svaki pojedini čin apelanata manji u odnosu na iznose osnovne plaće policajaca sa istim činom u drugim kantonima), te da su kod tako opredijeljenog tužbenog zahtjeva ostali u toku postupka i u završnim riječima. Kantonalni sud je ukazao, da obzirom da je sud vezan u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, to proizlazi da nije niti mogao donijeti odluku o djelimičnom usvajanju tužbenog zahtjeva apelanata, o eventualnoj povredi člana 31. Zakona F BiH, jer apelanti to nisu tražili svojim tužbenim zahtjevima.

Apelacioni navodi

15. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti su istakli, između ostalog, da tužena nikada nije postupila po Presudi Ustavnog suda F BiH broj U- 36/11, odnosno da nikada nije izvršila usklađivanje svojih propisa sa odredbama čl. 31. do 35. Zakona F BiH. Zatim, da je Vrhovni sud svojom odlukom o spornom pravnom pitanju prejudicirao odluke parničnog suda koji odlučuje o tužbenim zahtjevima apelanata, pa da je na svojevrstan način onemogućen pristup sudu apelantima i odlučeno o njihovom zahtjevu prije donošenje odluke o glavnoj stvari. Također, su se pozvali na odluku Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040128 17 Rsž 2 od 11. aprila 2017. godine kojom je, u suštini, obavezana tužena da tužitelju (u tom predmetu) isplati razliku manje isplaćene plaće i to iznosa od 70% prosječne neto plaće isplaćene u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima. Osim toga, apelanti su naveli da je na identičan način riješeno i u predmetu u kojem je donesena Presuda Općinskog suda broj 25 0 Rs 040097 17 Rs 2 od 1. juna 2017. godine koju su također dostavili. Apelanti ističu da sudovi zanemaruju činjenicu da apelanti traže maksimalna prava koja bi im osigurala pravilnu primjenu odredbi Zakona F BiH odnosno usaglašavanje Zakona o policijskim službenicima Posavskog kantona sa ovim zakonom, te da je njihov tužbeni zahtjev usmjeren od početka do kraja postupka na ostvarivanje svih prava zagrantiranih odredbama Zakona F BiH.

Relevantne odredbe

16. Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH", broj 45/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se plaće, platni razredi i koeficijenti za platne razrede policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine, naknade, kao i druga pitanja koja se odnose na primanja policijskih službenika te primjena ovog zakona u kantonima.

Član 6. st. 3. i 4.

Osnovna plaća ne može biti manja od 70 % od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.

U slučaju da množenjem utvrđene osnovice i pripadajućeg koeficijenta osnovna plaća iznosi manje od 70 % od prosječne plaće, policijskom službeniku će se isplatiti plaća u navedenom postotku.

VI. PRIMJENA ZAKONA U KANTONIMA

Član 31.

Visina i način ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaću, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: kantonalna ministarstva), utvrdit će se kantonalnim propisom koji će sadržavati načela iz člana 4. ovog zakona i biti usklađen sa članom 3. stav 2. i čl. 6., 7. i 9. ovog zakona.

Koeficijenti i platni razredi iz stava 1. ovog člana vezuju se za čin koji ima policijski službenik.

Član 32.

Finansijska sredstva za plaće i naknade policijskih službenika kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova osiguravaju se u budžetu kantona.

Član 33.

Kanton će svojim propisom uz saglasnost sindikata propisati koeficijente za radna mjesta, s tim da osnovna plaća za ista ili slična radna mjesta u kantonu ne može prijeći 90% od plaće za takva radna mjesta na federalnom nivou.

Propisom iz stava 1. ovog člana ako se ne usaglase sa sindikatom u roku od 90 dana ne mogu se utvrditi koeficijenti u vrijednosti manjoj od 80% od koeficijenata propisanih propisima na federalnom nivou vlasti.

Član 34.

Dodaci na plaću i naknade utvrđene ovim zakonom odnose se i na policijske službenike u kantonalnim ministarstvima, čiju visinu i način ostvarivanja utvrđuje vlada kantona.

Član 35.

Kantoni su dužni propis iz člana 31. ovog zakona donijeti u roku od 90 dana od dana donošenja ovog zakona.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Apelanti smatraju, u suštini, da je pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenio materijalno, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1693/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je u konkretnom slučaju sporna primjena Zakona F BiH na potraživanja apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da navedeni zakon (čl. 31. do 35.) propisuje samo načelni okvir koji su kantoni dužni primijeniti prilikom donošenja i usaglašavanja propisa iz oblasti plaća i naknada policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, te da nije propisana da će se odredbe tog zakona primijeniti u kantonima dok se ne donesu kantonalni propisi, osim da osnovna plaća policijskih službenika kantona ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih presuda Općinskog i Kantonalnog suda. Osim toga, u navedenoj odluci, Ustavni sud je odgovorio i u vezi sa navodima apelanata da su odlukom Vrhovnog suda prejudicirane odluke parničnog suda koji je odlučivao o tužbenim zahtjevima apelanata. Naime, Ustavni sud je ukazao da je tom odlukom samo zauzet pravni stav vezano za primjenu materijalnog prava u određenoj pravnoj situaciji, odnosno zauzet pravni stav vezano za primjenu Zakona F BiH na potraživanja policijskih službenika Ministarstva unutrašnjih poslova Posavskog kantona. Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da su sudovi jasno obrazložili da apelanti nisu ni istaknuli tužbeni zahtjev kojim su potraživali razliku plaće do 70% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH, te da je sud vezan u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. ZPP). Također, vezano za odluke na koje se pozivaju apelanti, a za koje tvrde da je u istoj situaciji sud odlučio drugačije, Ustavni sud primjećuje da je u navedenoj odluci, Ustavni sud zaključio da se ne radi o istoj pravnoj situaciji jer je u tim predmetima, za razliku od konkretnih, bio postavljen zahtjev i za isplatu razlike plaće do 70% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH (u presudi Kantonalnog suda od 11. aprila 2017. godine, je odlučeno o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u presudi Općinskog suda od 1. juna 2017. godine, je konstatovano da su tužitelji predložili da ako se ne usvoji opredijeljeni tužbeni zahtjev, da se djelimično usvoji tužbeni zahtjev na ime razlike plaće do iznosa od 70% prosječne plaće u F BiH). Uostalom, Ustavni sud je ukazao da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Općinskog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za što apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević