Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6403/18 (N.T.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6403/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-6403/18, rješavajući apelaciju N. T., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. T.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016041 16 Uvp od 28. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dragan Radetić odvjetnik iz Prijedora, podnio je 8. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016041 16 Uvp od 28. kolovoza 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan odlukom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev apelanta za pojedinačnu uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je upravni postupak pokrenut po zahtjevu apelanta, na osnovu članka 156. stavak 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, uz obrazloženje da bi uplatom doprinosa za sporni period (1994. godine do 1996. godine) ispunio uvjete za ostvarivanje dijela mirovine u Republici Hrvatskoj i prije navršenih 65 godina života. Vrhovni sud je naveo da apelant ima ostvaren mirovinski staž za koji su doprinosi za PIO plaćeni u trajanju od 48 godina, 4 mjeseca i 8 dana, te ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu propisane člankom 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S tim u vezi je naveo da je apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju po osnovu sudjelovanja u Vojsci Republike Srpske, odnosno MUP Republike Srpske, za period od 1991. do 1996. godine, koji je uračunat u ukupan mirovinski staž na osnovu koga mu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne mirovine na teret tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev za pojedinačnu uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, s obrazloženjem da prema ukupnom mirovinskom stažu, apelant ispunjava uvjete za starosnu mirovinu članka 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te nisu ispunjeni uvijeti iz članka 156. stavak 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ukazao da nije pravilan stav prvostupanjskog suda da apelantu treba dozvoliti uplatu doprinosa za sporni period posebnog staža (1994. godine do 1996. godine), jer to nije propisano nijednom odredbom zakona. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju za period od 1991. do 1996. godine, koji je sastavni dio mirovinskog staža, u skladu sa člankom 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također, Vrhovni sud je naveo da članak 38. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jasno propisuje da se poseban staž ne računa u staž osiguranja, a sporni period je priznat u poseban staž na osnovu rješenja tuženog donesenog u skladu sa stavkom 3. članka 37. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i računa se u poseban staž u dvostrukom trajanju, te je kombiniranje dva različita staža za isti period (posebnog staža i staža osiguranja za ostvarivanje prava na mirovinu) suprotno svrsi i cilju donošenja tog zakona.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6403/18 (N.T.) | Sudska praksa | Aktio