Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2700/19 (B. K., R. K., A. K., R. K. i A. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Doživotno izdržavanje
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2700/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2700/19, rješavajući apelaciju Behudina Kulića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Behudin Kulić, Refika Kulić, Adila Kulić, Refik Kulić i Aziz Kulić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098253 19 Rev od 20. marta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 098253 18 Gž od 11. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 098253 10 P od 23.
maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Behudin Kulić, Refika Kulić, Adila Kulić, Refik Kulić i Aziz Kulić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant, četvrtoapelant i petoapelant ili apelanti), koje zastupa Slobodan Perić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 1. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 098253 19 Rev od 20. marta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 098253 18 Gž od 11. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 098253 10 P od 23. maja 2017. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda od 23. maja 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o doživotnom izdržavanju koji je 9. maja 1988. godine ovjeren od strane Osnovnog suda, što su tuženi (apelanti, te H.D.,Z.K.,S.H.,S.H.,E.K. i F.P.) dužni priznati te trpiti da se izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva i posjeda na nekretninama, pobliže označenim u izreci prvostepene odluke, u korist prvoapelanta i preminulog R.K., te da se u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu uspostavi ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje. Također, utvrđeno je da ostavinsku masu iza preminulog A.K. čine nekretnine, pobliže označene u izreci prvostepene odluke, što su tuženi dužni priznati te trpiti da se navedena imovina raspravi u ostavinskom postupku iza imenovanog, te su obavezani tuženi da solidarno naknade tužiteljima troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su parnične stranke potomci preminulog A.K. ili supružnici njegove ranije umrle djece, da je preminuli A.K. (primalac izdržavanja) spornim ugovorom sa svojim sinovima, prvoapelantom i R.K. (davaocima izdržavanja) uredio međusobne odnose, te da je utvrđeno da je u ostavinskom postupku iza A.K. odlučeno da se neće raspravljati zaostavština A.K., jer je sačinio ugovor o doživotnom izdržavanju temeljem kojeg je njegova imovina pripala prvoapelantu i R.K. Vrhovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da na spornom ugovoru, pored potpisa ugovarača (u cilju ovjere) na drugoj strani ovjere spornog ugovora stoji nečitak paraf na mjestu označenom kao ,,Sudija G.V.“, te da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka grafičko grafoskopske struke utvrđeno da sudija G.V. nije svojeručno izveo ovaj parafni potpis. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SR BiH" br. 7/80 i 15/80), kao i Zakon o nasljeđivanju koji je sada na snazi zahtjieva da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenoj formi i ovjeren od sudije, a ne od suda (kako pogrešno apelanti tvrde), jer bi se u tom slučaju radilo samo o običnoj ovjeri potpisa ugovarača propisanoj Zakonom o ovjeri potpisa i rukopisa. Vrhovni sud je naveo da je forma ugovora o doživotnom izdržavanju (suprotno navodima apelanata) koja je propisana zakonom predstavlja njegov konstitutivni element, te naglasio da ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak (član 70. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), jer iz odredbe člana 120. Zakon o nasljeđivanju ne proizlazi nešto drugo. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da sporni ugovor nema pravnog dejstva, zbog čega je neosnovano pozivanje apelanata na odredbu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima, te naglasio da ne stoji tvrdnja apelanata da je bez uticaja na valjanost ovjere „činjenica da li je ovjeru potpisao sudija čije ime je navedeno ili neko drugi po njegovom odobrenju", jer je odredbom člana 120. stav 3. Zakon o nasljeđivanju propisano da prilikom ovjere sudija mora pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora, te ga slijedom toga i potpisati.Također, Vrhovni sud je naveo da ugovor o doživotnom izdržavanju koji nije sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije (suprotno navodima apelanata) ne može konvalidirati ni kad je izvršen, jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević