Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/19 (S. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2357/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2357/19, rješavajući apelaciju Stipe Šimunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipo Šimunović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 128 0 Rs 013595 17 Rev od 4. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipo Šimunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Ivan Grubešić advokat iz Novog Travnika, podnio je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 Rs 013595 17 Rev od 4. aprila 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi („Rudnici boksita” d.d. Jajce) da apelantu na ime naknade štete zbog neizvršenja sudske presude i povrata apelanta na posao (koja se odnosi na neisplaćene plaće u periodu od 15.decembra 2011. do 30. januara 2012. godine) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci prvostepene odluke), te da na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta za isti period uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru, Kantonalna administrativna služba u Travniku određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Također, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku od 14. decembra 2011.godine [...] naloženo tuženom (bez paricionog roka) da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa koja je imao prije donošenja ove odluke [...]. Zatim, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 23. maja 2014. godine obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plaća te zatezne kamate za period od 1. jula 2007. do 14. decembra 2011. godine isplati određene novčane iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da nadležnom Zavodu za PIO izvrši uplatu doprinosa za PIO apelanta. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Općinski sud rješenjem od 18. novembra 2015. godine odbacio kao neblagovremen apelantov prijedlog od 2. juna 2014. godine za izvršenje presude od 14. decembra 2011.godine. Takođe, da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđena visina plaće koju bi apelant ostvario da je radio u periodu od 1. maja 2007. do 31. decembra 2015. godine, kao i visina doprinosa na utvrđeni iznos neto plaće za isti period. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao pravni osnov za naknadu materijalne štete u visini neostvarenih plaća u periodu od 1. jula 2007. do 14. decembra 2011. godine, jer je u ovom postupku utvrđeno da je tuženi ispunio obavezu iz presude od 23. maja 2014. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava djelimično usvojili apelantov zahtjev na ime naknade štete u visini neisplaćenih plaća od 15. decembra 2011. do 30. januara 2012. godine i uplatu doprinosa za PIO za isti period. Vrhovni sud je naveo da je apelant propustio blagovremeno podnijeti prijedlog za izvršenje presude od 14. decembra 2011.godine, zbog čega ne može ostvariti pravo na naknadu štete zbog neizvršenja te presude (izuzev od dana njenog donošenja do posljednjeg dana roka u kojem je apelant imao pravo podnijeti prijedlog za njeno izvršenje), jer propuštanje prekluzivnog roka dovodi do gubitka prava na podnošenje prijedloga za izvršenje, pa i samog materijalnog prava. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su se pravilno nižestepeni sudovi pozvali na odredbu člana 421. Zakona o parničnom postupku, u vezi s članom 27. stav 2. Zakona o izvršnom postupku prema kojoj sud može odrediti izvršenje i kada u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da ovom presudom nije određen rok za njeno izvršenje.

Apelacioni navodi

4. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni popisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi kojima apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni popisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/19 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio