Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4588/17 (Z. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Stanovi JNA
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4588/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4588/17, rješavajući apelaciju Zorana Petrovskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Petrovskog podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 175432 16 Rev od 29. augusta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 175432 14 Gž 2 od 2. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 175432 14 P 2 od 25. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Petrovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 175432 16 Rev od 29. augusta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 175432 14 Gž 2 od 2. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 175432 14 P 2 od 25. marta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužene Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 31. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 7. do 18. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 175432 14 P 2 od 25. marta 2014. godine (koja je u žalbenom postupku po apelantovoj žalbi potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 175432 14 Gž 2 od 2. decembra 2015. godine, a protiv koje je revizija odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 175432 16 Rev od 29. augusta 2017. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: ugovor) nekretnine – stana u Sarajevu, bliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između Petra Petrovskog (u daljnjem tekstu: apelantovog oca) kao kupca i Države SFRJ SSNO Vojno građevinske direkcije Sarajevo kao prodavca i da se utvrdi da je apelantov otac postao vlasnik predmetnog stana.
6. Redovni sudovi su u osporenim presudama, između ostalog, istakli da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje prema kojem je apelantov otac sa Zajednicom stanovanja JNA 7. novembra 1986. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te je tako postao nosilac stanarskog prava. Utvrđeno je da je apelantov otac umro 20. marta 1999. godine, nakon čega je rješenjem Federalnog ministarstva odbrane – Zajedničke komande Vojske FBiH od 1. aprila 2003. godine za nosioca stanarskog prava određena njegova supruga Katarina Petrovski, koja je 18. aprila 2003. godine s Federalnim ministarstvom odbrane zaključila i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo. Nadalje je utvrđeno da je Katarina Petrovski na osnovu ugovora o otkupu stana, rješenjem Općinskog suda od 28. decembra 2006. godine upisana kao vlasnik predmetnog stana u Zemljišnoknjižnom uredu. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je Katarina Petrovski od 28. decembra 2006. godine postala vlasnik predmetnog stana tako da je tužena prestala biti titular tih prava. Ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine, sačinjen između države SFRJ i apelantovog oca, potpisalo je ovlašteno lice ispred Države SFRJ kao prodavca, ali ga nije potpisao kupac – apelantov otac, niti postoje dokazi da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi iako je otkupnu cijena stana uplatio 13. februara 1992. godine. Također je utvrđeno da je zbog rata apelant s porodicom napustio predmetni stan, da je predmetni stan bio zauzet sve do oktobra 2000. godine od kada ga ponovo koristi.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su primijenili odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon). Pri tome su redovni sudovi naveli da u konkretnom slučaju zaključeni ugovor nije pravno obavezujući jer apelantov otac kao kupac predmetnog stana nije potpisao ugovor, da ne postoje dokazi da je ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, niti dokazi da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi, što predstavlja kumulativne uvjete za primjenu odredbe člana 39. Zakona. Osim navedenog, a kod nesporne činjenice da je Katarina Petrovski od 28. decembra 2006. godine vlasnik predmetnog stana, redovni sudovi su zaključili da tužena nije pasivno legitimirana prema apelantu koji ima pravni interes da na predmetnom stanu utvrdi prava koja bi pripadala njegovom predniku, zbog čega je i iz navedenih razloga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra „da sud nije utvrdio autentičnost i/ili postojanje prava [njegovog] oca da se utvrdi da je vlasnik stana na osnovu dokumentacije i koraka koje je preduzeo u otkupu predmetnog stana tokom 1992. godine, te je propustio pravično procijeniti činjenice koje [je] obrazložio i predočio u formi Ugovora i SDK-a uplatnica, već je rješenjima i presudama odbio [njegove] tužbene zahtjeve“.
b)Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporene presude nisu uskraćena apelantova garantirana prava na koja se pozvao u apelaciji, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
10. Kantonalni sud je naveo da nisu učinjene povrede prava na koje se apelant pozvao u apelaciji.
11. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri stavovima iznesenim u obrazloženju prvostepene presude.
12. Tužena je navela da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 39. stav 1.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 175432 16 Rev od 29. augusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama redovnih sudova odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora jer apelant ne ispunjava uvjete iz člana 39. Zakona. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da apelant nema pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana (da apelantov prednik nije potpisao ugovor, da ne postoji dokaz da je ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, niti dokaz da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon ocjene provedenih dokaza dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodnim tačkama ove odluke (Ustavni sud ih neće ponavljati) i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
24. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, razmatrao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Ustavni sud, odluke br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine i AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 1908/09 Ustavni sud zaključio: „U konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreznoj službi na ovjeru. Stoga, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Ostala prava
26. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom i pravo na imovinu, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo u situaciji kada je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 39. Zakona jer je utvrđeno da ugovor nije pravno valjan jer apelantov prednik nije potpisao ugovor, jer ne postoji dokaz da je ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, niti dokaz da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi.
28. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević