Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4730/17 („Napredak“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4730/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4730/17, rješavajući apelaciju „Napredak“ a.d. Bijeljina, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17 . jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovna apelacija „Napredak“ a.d. Bijeljina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 015189 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Napredak“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 015189 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženih Republike Srpske i Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi), zastupanih po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), Poslovnog zadružnog saveza „Agrosemberija“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: trećetuženi), i Srpske Pravoslavne Crkvene opštine Dragoljevac Donji (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) i Dragoljuba Radića (u daljnjem tekstu: petotuženi) zatraženo je 12. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, Pravobranilaštvo i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. decembra do 28. decembra 2018. godine dok četvrtotužena i petotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 015189 15 P od 29. septembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu Samoupravnog sporazuma o udruživanju radnih organizacija UPI RO „Promet" Bijeljina i UPI RO „Pobjeda" Bijeljina u novu RO za promet i usluge „Pobjeda" Bijeljina i o promjenama o njihovom organizovanju, koji je usvojen na referendumu održanom 3. i 6. decembra 1979.godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 1979. godine), preko ovlaštenih predstavnika pravnih prednika navedenih radnih organizacija pobliže označenih kao u izreci presude, Rješenja Osnovnog suda Udruženog rad Tuzla br. U/I 196/80 od 3. oktobra 1980. godine i Samoupravnog sporazuma o raspoređivanju sredstava, izvora sredstava, prava i obaveza novoorganizovanih OOUR u sastavu UPI RO „Pobjeda" Bijeljina i UPI RO „Promet" Bijeljina udruženi u SOUR UPI Sarajevo, na referendumu od 18. februara 1980. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 1980. godine) stekao pravni osnov za uknjižbu prava posjeda i vlasništva na nekretninama označenim kao u izreci presude, i to na starom dijelu objektu površine od 95 m2, na naknadno dograđenom dijelu uz ovaj objekat u površini od 36 m2, sve ukupne površine od 131 m2, na dijelu zemljišta ispod ovih objekata u površini od 131 m2 i na dijelu zemljišta za redovnu upotrebu navedenih objekata površine od 84 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Saglasno navedenom utvrđenju tuženi su dužni priznati, trpjeti i dozvoliti da apelant na osnovu ove presude izvrši uknjižbu prava suvlasništva i suposjeda na predmetnim nekretninama u njegovu korist u odgovarajućim zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženoj i drugotuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.000,00 KM, dok je u odnosu na apelanta i ostale tužene utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud ocjenom izvedenih dokaza odlučio kao u izreci presude. Naime, uviđajem na licu mjesta, te vještačenjem vještaka geodetske struke taj sud je identifikovao nekretnine koje su predmet spora, odnosno utvrđeno je da je predmet spora poslovni prostor, prodavnica mješovite robe površine 131 m2, koja se nalazi u sklopu jednog većeg objekta – zadružnog doma, na kojima je u posjedovnom listu kao posjednik upisan pravni prednik trećetuženog, a u zemljišnim knjigama su iste upisane kao društvena svojina sa pravom korištenja pravnog prednika trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog sa određenim idealnim dijelovima. Dakle, Osnovni sud je na temelju navedenog utvrdio da apelant nije upisan ni kao vlasnik ni kao posjednik predmetnih nekretnina, kako u katastarskoj evidenciji, tako ni u zemljišnim knjigama, niti je kada bio upisan. Dalje taj sud je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka iz kojih proizilazi da je apelant u posjednu predmetnih nekretnina od 1979. godine, da je za vrijeme posjedovanja vršio i adaptaciju istih. Imajući u vidu navedeno utvrđeno je da apelant predmetnom tužbom tražio da se utvrdi da je na osnovu Sporazum iz 1979. godine stekao pravni osnov da se uknjiži kao suvlasnik i suposjednik na predmetnim nekretninama, koji je Osnovni sud odbio kao neosnovan iz razloga jer apelant nije upisan ni kao posjednik, a ni kao suvlasnik na navedenim nekretninama, jer nije dokazao da postoji pravni osnov na osnovu kojeg bi eventualno mogao ostvariti navedeno pravo. Naime uvidom u Sporazum iz 1979. godine je utvrđeno da isti ne sadrži valjan pravni osnov za prenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist apelanta. Ovo iz razloga jer je članom 1. tog Sporazuma navedeno, da se sporazum zaključuje u cilju objedinjavanja robnog prometa, proširenja obima poslovanja, ostvarivanja volje radne i poslovne povezanosti, bržeg razvoja socijalističkih samoupravnih i društvenih odnosa i jačanja materijalne osnove udruženog rada, veće podjele rada i specijalizacije u prometu, bržeg i potpunijeg razvoja i korištenja naučno istraživačkog rada, većeg korištenja svih faktora proizvodno prometnog procesa, povećanja prometa, produktivnosti rada i dohotka, i na toj osnovi povećanja životnog standarda radnih ljudi, razvijanja solidarnosti i jačanje socijalne sigurnosti radnih ljudi i obezbjeđenja potpunije saradnje sa mjesnim, samoupravnim interesnim i društveno-političkim zajednicama, radnih ljudi UPI RO ,,Promet“ Bijeljina i UPI RO „Pobjeda“ Bijeljina. Dakle navedenom odredbom Sporazuma se odlučuju o udruživanju u novu radnu zajednicu za promet i usluge, kao i da ni u jednom drugom članu tog Sporazuma nije navedeno da isti za predmet ima prenos prava vlasništva na spornim nekretninama. Osnovni sud je također ukazao da je odredbom člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 60/89 i 42/90, u daljem tekstu: ZOSPO) propisano, da se pravo svojine stiče po samom zakonu na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, a stavom 2 istog člana propisano je da se pravo svojine stiče i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Odredbom člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, u daljem tekstu: ZOPN), koji je bio na snazi u predmetnom periodu, propisano je da se samoupravni sporazum odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje u pismenom obliku, do je odredbom stava 2. navedenog člana propisano, da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Odredbom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljem tekstu: ZOO) propisano je, da se ugovor zaključuje kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

7. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant kao jedan od razloga u prilog osnovanosti svog tužbenog zahtjeva istakao da je predmetne nekretnine privatizovao u postupku privatizacije, odnosno da su privatizovane kao imovina apelanta. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da ni jedan osnov na koji se apelant pozivao u prilog svojoj tvrdnji da je stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama nije pravno relevantan kao i da apelant ni po jednom od tih osnova nije mogao da stekne pravo svojine na tim nekretninama, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan, tj. na temelju čega je odlučio kao u izreci presude. Odluka o troškovima postupka taj sud je donio u skladu sa odredbama čl. 386., čl. 387 i čl. 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 015189 16 Gž od 22. februara 2017. godine žalba apelanta je uvažena tako što je presuda Osnovnog suda od 29. septembra 2016. godine preinačena i što je tužbeni zahtjev apelanta usvojen.

9. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da u bitnom prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali da nalazi da je taj sud na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime smatra da je prvostepeni sud zanemario specifičnosti sistema, propisa i pravnu prirodu društvene svojine (ranije državne ili opštenarodne svojine), koji su važili u vrijeme zaključenja Samoupravnih sporazuma (Sporazum iz 1979. godine), a koje je trebalo cijeniti u vezi sa odredbama tada važećeg Zakona o svojinsko - pravnim odnosima i Zakona o prometu zemljišta. Također navodi da je u vrijeme zaključenja navedenog sporazuma bio na snazi i Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“, broj 53/76, u daljnjem tekstu: ZUR), koji je regulisao prava, obaveze i odgovornosti društveno-pravnih lica u pravnom prometu društvenih sredstava (predmetne nekretnine - prostor je nesporno bio društveno sredstvo). U vezi s tim je ukazao da je prema članu

266. ZUR, stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati društveno sredstvo u pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, ugovora iii drugog pravnog posla, a u slučajevima predviđenim Ustavom i na osnovu odluke državnog organa ili po sili zakona. Prema čl. 268. stav 1. citiranog zakona, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje se može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. Članom 243. ZUR propisano je da društveno-pravna lica imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti, a u ostvarivanju prava raspolaganja društveno-pravna lica prenose društvena sredstva na druga društveno-pravna lica, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz prava svojine, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima. Dalje taj sud je ukazao da je tada važeći Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78) u članu 9. stav 1. propisao, da se samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno-pravno lice i otuđenje nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje u pismenom obliku ( što znači da potpisi ne moraju biti ovjereni u sudu). Navedeno je da, ako se imaju u vidu navedene odredbe zakona kao i svi materijalni dokazi koji se moraju cijeniti u cijelosti (naročito samoupravni sporazumi o udruživanju radnih organizacija i o raspoređivanju sredstava na novoorganizovane OOUR), apelant žalbom osnovano ukazuje da je predmetna nekretnina bila evidentirana kao osnovno (društveno) sredstvo prednika apelanta (OOUR „Napredak“), koja je kasnije bila obuhvaćena i programom privatizacije apelanta. Prema tome, po ocjeni Okružnog suda navedeni samoupravni sporazum je bio svojevrsni ugovor i zakonom dopušten pravni osnov raspolaganja navedenim nekretninama, stoga Okružni sud smatra da je apelant na temelju istog stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva a što je u skladu i sa članom 20. stav 1. ZOSPO. Shodno tome smatra da upisano pravo i posjeda i korišćenja na predmetnim nekretninama (sada vlasništva) trećetuženog postalo samo njegovo „golo pravo.“ Iz navedenih razloga Okružni sud smatra osnovanim žalbene navode apelanta u smislu da prvostepeni sud nije pažljivo i u međusobnoj povezanosti cijenio sve izvedene materijalne dokaze i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, na temelju čega je odlučio kao u izreci presude shodno odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 015189 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine revizija prvo i drugotuženog je usvojena i presudu Okružnog suda od 22. februara 2017. godine preinačena, tako što je taj sud žalbu apelanta odbio i presudu Osnovnog suda od 29. septembra 2016. godine potvrdio. Istom presudom reviziju trećetuženog je odbačena kao nablagovremeno podnesena.

11. Vrhovni sud je naveo da prvotužena, drugotuženi i trećetužena revizijom pobijaju odluku drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je usvojio reviziju prvo i drugotuženog dok je reviziju trećetužene odbacio kao neblagovremeno podnesenu. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i zaključak istog, pa je sudio tako što je donio odluku kao u izreci presude. Navedeno je da je drugostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan budući da je apelant na temelju navedenog sporazuma a shodno odredbama čl. 266., čl. 268. i čl.

243. ZUR stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, a što je u skladu i sa članom 20. stav 1. ZOSPO. Osim toga, drugostepeni sud je zaključio, da je taj sporazum zaključen u pismenoj formi, pa je stoga formalno-pravno valjan i bez ovjere potpisa ugovarača pred sudom sve u smislu odredbe člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da odluka drugostepenog suda nije pravilna i na zakonu utemeljena. Naime smatra da se pravo svojine prema odredbi člana 20. ZOSPO, koji se saglasno odredbi člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima ima primijeniti u razrješenju ove pravne stvari, stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljedstvom, a može i na osnovu odluke državnog organa na način i pod uslovima određenim tim zakonom. Vrhovni sud je također naveo da nije sporno, da apelant, ni njegov pravni prednik (OOUR „Napredak“), a ni osnovne organizacije udruženog rada od čijih dijelova (poslovnih jedinica) je formiran pravni prednik apelanta, pa ni SOUR UPI Sarajevo kao krovna organizacija, nisu nikada bili upisani kao titulari bilo kojeg stvarnog prava na spornoj nekretnini. Također ističe da je u katastarskim evidencijama, kao posjednik ovih nekretnina, upisan pravni prednik trećetuženog, Zemljoradnička zadruga Dragaljevac, a da apelant ove nekretnine samo drži u posjedu. Osim toga, kod činjenice da Sporazum iz decembra 1979. godine, kako je već naprijed navedeno, ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje svojine na spornim nekretninama, a apelant nije dokazao, da je to pravo stekao na neki drugi valjan i zakonom priznat način u smislu odredbe člana 20. u vezi sa članom 33. ZOSPO, onda ni okolnost, da se kod apelanta ove nekretnine vode kao osnovno sredstvo, nisu od uticaja na rješenje ovoga spora. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da je revizija prvotužene i drugotuženog osnovana, pa je stoga, primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude. Osim toga Vrhovni sud je odbacio kao neblagovremenu reviziju trećetuženog jer je reviziju izjavio 27. aprila 2017. godine, odnosno jer je zadnji dan za izjavljivanje revizije shodno odredbi člana 237. stav 1. ZPP bio 26. april 2017. godine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud očigledno pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOSPO. Naime apelant smatra da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta bio dužan primijeniti odredbe ZUR. Apelant dalje tvrdi da je Vrhovni sud trebao da cijeni presudu Okružnog suda kao pravilnu i zakonitu, posebno iz razloga jer je kako navodi predmetna nekretnina već prilikom zaključivanja Sporazuma iz 1979. godine bila evidentirana kao osnovno (društveno) sredstvo prednika apelanta. Smatra da je izveo više dokaza kojima je dokazao svoj tužbeni zahtjev, ali da Vrhovni sud nije cijenio niti jedan od tih dokaza, što ukazuje na krajnje proizvoljnu primjenu ZPP od toga suda. S druge strane smatra da su se tuženi pasivno držali te nisu vodili sudske postupke da eventualno dokažu da je imovina koja je predmet spora njihovo vlasništvo u smislu člana 268. ZUR. Dalje, iznoseći razloge o povredi prava na imovinu, apelant je naveo da to njegovo pravo proizlazi iz samoupravnih sporazuma, shodno kojem je sporna nekretnina bila evidentirana kao osnovno društveno sredstvo prednika apelanta, što mu je davalo legitimno očekivanje da će tužbeni zahtjev biti usvojen u cijelosti, obzirom da je tako legitimno očekivanje bilo potkrijepljeno sa više materijalnih – konkretnih dokaza, koje je Vrhovni sud propustio cijeniti.

b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da apelacionim navodima nije dovedeno u pitanje obrazloženje presude tog suda, kao i da apelant nije ponudio relevantne argumente da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

14. Okružni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda.

15. Osnovni sud navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

16. Pravobranilaštvo je u ime prvotužene i drugotuženog navelo da je apelacija neosnovana iz svih razloga navedenih u obrazloženju odluke koju apelant osporava apelacijom.

17. Trećetuženi je naveo da je Vrhovni sud pravilno cijenio sve dokaze te donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku kojom je utvrdio da samoupravni sporazumi ne predstavljaju valjan i zakonit osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama, zbog čega navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

19. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“, broj 53/76).

Član 243.

Društvena pravna lica imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti (u daljem tekstu: pravo raspolaganja). U ostvarivanju prava raspolaganja, društvena pravna lica prenose društvena sredstva na druga društvena pravna lica, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz društvene svojine, daju društvena sredstva na privremeno korišćenje, zamenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima.

Član 266.

Stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati i društveno sredstvo u društvenom pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, ugovora ili drugog pravnog posla, a u slučajevima predviđenim ustavom - i na osnovu odluke državnog organa ili po sili zakona.

Član 268.

Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.

Ako je pokretna stvar postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od tri godine počev od dana saznanja, a nadocnije u roku od pet godina.

Odredbe st. 1. i 2. ovog člana ne primenjuju se na stvari koje su postale društveno sredstvo izvršenjem krivičnog dela ili privrednog prestupa.

20. Zakon o prometu nepokretnosti SR BiH („Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“, br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod prometom nepokretnosti, u smislu ovog zakona podrazumijeva se:

1. prenos nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenu svojinu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica (u daljem tekstu: nosioci prava svojine), otuđivanje nepokretnosti iz društvene svojine, zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima u društvenoj svojini;

2. prenos prava svojine na nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine, sticanje prava svojine na nepokretnosti koja je u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine.

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st.

1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13).

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 015189 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je presudu Vrhovnog suda primio 2. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja da je apelant stekao pravni osnova za uknjižbu prava posjeda i prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te stoga proizlazi da se u konkretnom postupku radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza, pa će Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je presudom Vrhovnog sud proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime apelant smatra da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta bio dužan primijeniti odredbe ZUR. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud trebao da cijeni presudu Okružnog suda kao pravilnu i zakonitu, posebno iz razloga jer je predmetna nekretnina već prilikom zaključivanja Sporazuma iz 1979. godine bila evidentirana kao osnovno (društveno) sredstvo prednika apelanta. Osim navedenog apelant tvrdi da je izveo više dokaza kojima je dokazao svoj tužbeni zahtjev, ali da Vrhovni sud nije cijenio niti jedan od tih dokaza, što ukazuje na krajnje proizvoljnu primjenu ZPP od toga suda.

31. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

33. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem su izvedeni brojni dokazi (između ostalih uviđajem na licu mjesta, vještačenjem vještaka geodetske struke na koji način je taj sud identifikovao nekretnine koje su predmet spora, iskaza saslušanih svjedoka i dr. dokaza) donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Naime prvostepeni sud je utvrdio da je nesporno da apelant nije upisan ni kao posjednik, a ni kao suvlasnik na predmetnim nekretninama, jer apelant nije dokazao pravni osnov na osnovu kojeg bi eventualno mogao steći pravo svojine na tim nekretninama, odnosno jer Sporazum iz 1979. godine ne sadrži valjan pravni osnov za prenos prava vlasništva na spornim nekretninama, niti je na osnovu tog sporazuma apelant mogao da stekne pravo svojine na navedenim nekretninama.

34. Ustavni sud nadalje zapaža da je Okružni sud za razliku od prvostepenog suda na temelju dokaza izvedenih u toku postupka pred prvostepenim sudom, žalbu apelanta izjavljenu protiv presude prvostepenog suda usvojio, preinačio presuda Osnovnog suda od 29. septembra 2016. godine, tako što je tužbeni zahtjev apelanta usvojio. Ustavni sud zapaža da je taj sud zaključio da je samoupravni sporazum iz 1979. godine bio svojevrsni ugovor i zakonom dopušten pravni osnov raspolaganja nekretninama kao društvenim sredstvom, na temelju čega je taj sud zaključio da je apelant na temelju navedenog sporazuma stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva a u skladu i sa članom 20. stav 1. ZOSPO.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je reviziju prvotužene i drugotuženog usvojio, presudu Okružnog suda preinačio, tako što je žalbu apelanta odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio. U pogledu apelantovih tvrdnji o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud polazeći od nespornih utvrđenja o načinu na koji je predmetna nekretnina postala društveno sredstvo prednika apelanta, jasno i detaljno ukazao da Sporazum iz 1979. godine nije mogao predstavljati osnov za prijenos prava vlasništva u korist apelanta. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku, kao konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari, utemeljio na odredbama čl. 20. i 33. ZOSPO, te, u čemu Ustavni sud ne može uočiti postojanje bilo kakve proizvoljnosti. Ovo naročito jer iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda a ni apelacijskih navoda ne proizlazi da je apelant dokazivao da bi se predmetnim nekretninama moglo raspolagati na temelju Sporazuma iz 1979. godine, da bi taj prelazak mogao biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini u korist apelanta.

36. Ustavni sud pri tome ukazuje da je o apelaciji istog apelanta u Odluci Ustavnog suda broj AP-1650/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1650/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.usavnisud.ba , stav 33. i 37 ), odlučivao o istom činjeničnom i pravnom pitanju, te da je apelant također i u tom postupku okončanom presudom koja je bila predmet te apelacije tražio da se utvrdi da je na nekretnini –prodavnici koja je bila predmet tog postupka, na temelju Sporazuma iz 1979. godine stekao pravni osnov za uknjižbu prava posjeda i vlasništva. Ustavni sud je u navedenoj odluci ispitao odluku Vrhovnog suda kojom je revizija tuženih usvojena i tužbeni zahtjev apelanta za sticanje pravnog osnova i za uknjižbu prava posjeda i vlasništva na spornoj nekretnini odbijen. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio „da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud preinačavajući nižestepenih odluke i odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio da Sporazum iz 1979. godine ne može predstavljati valjan pravni osnov za prijenos prava vlasništva, a u tom obrazloženju Ustavni sud nije mogao uočiti postojanje proizvoljnosti na koje je apelant ukazivao“

37. Također u navedenom predmetu Ustavni sud je istakao „da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom su prvostupanjska i drugostupanjska odluke preinačene i tužbeni zahtjev odbijen, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, glede apelantovih tvrdnji o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud polazeći od nespornih utvrđenja o načinu na koji je sporna nekretnina postala društveno sredstvo prednika apelanta i reorganizacijskih promjena prednika apelanta, jasno i detaljno razmotrio da li Sporazum iz 1979. godine može predstavljati osnov za prijenos prava vlasništva. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno primijenio relevantne odredbe čl. 20. i 33. ZOSPO, te da je imao u vidu i odredbe ZUR na koje se apelant poziva u čemu Ustavni sud ne može uočiti postojanje bilo kakve proizvoljnosti. Ovo naročito jer iz obrazloženja odluka redovitih sudova a ni apelacijskih navoda ne proizlazi da je apelant dokazivao da li su i na koji način, odnosno po kojem pravnom osnovu sporne nekretnine iz općenarodne imovine – društvene svojine prešle u društvena sredstva pravnih prednika apelanta da bi se njima moglo raspolagati Sporazumom iz 1979. godine, pa da bi taj prelazak mogao biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica, obzirom da se Vrhovni sud preinačio nižestupanjske presude u skladu sa svojim ovlaštenjima iz članka 250. stavak 1. ZPP. Tom odredbom je propisano: ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Iz navedenog slijedi da Vrhovni sud nije, kako to proizilazi iz navoda apelanta, utvrđivao činjenično stanje, već je ocijenio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, u koje Vrhovni sud s obzirom na njegovu nadležnost u revizionom postupku ne može ulaziti, pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je dakle Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava pri čemu jasno odredio prema činjenicama koje su bitne za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to , Ustavni sud u datom obrazloženju nije našao elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda“.

38. Dovodeći činjenice navedenog predmeta sa okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da Sporazum iz decembra 1979. godine ne predstavljaju valjan pravni osnov za sticanje svojine na spornim nekretninama, a da apelant nije dokazao, da je to pravo stekao na neki drugi valjan i zakonom priznat način u smislu odredbe člana 20. u vezi sa članom 33. ZOSPO, te da stoga ni okolnost da se kod apelanta ove nekretnine vode kao osnovno sredstvo, nisu od uticaja na rješenje ovoga spora.

39. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te sadržaj relevantnih odredbi ZOSPO na kojim je utemeljenena osporena odluka kao i navedenu praksu, Ustavni sud u razlozima osporene odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjene relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno navodima apelanta, Vrhovni sud je u svojoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje svojih zaključaka o osnovanosti revizionih navoda prvotužene i drugotuženog, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe (ZOSPO), odnosno na temelju kojih su dati razlozi zbog kojih su navodi apelanta neosnovani. Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda. Ustavni sud dalje nalazi da su neosnovani navodi apelanta „da je izveo više dokaza kojima je dokazao svoj tužbeni zahtjev, ali da Vrhovni sud nije cijenio niti jedan od tih dokaza, što ukazuje na krajnje proizvoljnu primjenu ZPP od toga suda“. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoje odlučenje utemeljio na odredbi člana 250. stav 1. ZPP kojom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku. Iz navedenog slijedi da su neosnovani apelacioni navodi vezani za ocjenu dokaza budući da iz osporene odluke proizilazi da je dakle Vrhovni sud ocijenio da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, za svoj stav dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

41. Ustavni sud stoga zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanta u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući uvidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnoga sud prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njegovom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju Sporazuma iz 1979. godine stekao pravni osnov za uknjižbu posjeda i prava vlasništva na spornim nekretninama (vidjeti već citiranu AP-1650/17, točka 36., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, Ustavni sud smatra navode apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovanim.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud usvajajući reviziju tuženih Republike Srpske i Grada Banjaluke preinačio presudu Okružnog suda, odnosno žalbu apelanta odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje da Sporazum iz 1979. ne može predstavljati valjan pravni osnov za prijenos prava vlasništva u korist apelanta, a u tom obrazloženju Ustavni sud nije mogao uočiti postojanje proizvoljnosti na koje je apelant ukazivao.

44. Ustavni sud također zaključuje nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant na temelju Sporazuma iz 1979. godine i shodno relevantnim odredbama materijalnog prava na koje se Vrhovni sud pozvao, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je stekao pravni osnov za uknjižbu posjeda i prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

45. Na temelju člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4730/17 („Napredak“ a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio